SPLIĆANIN U PARIZU Nakon desetljeća provedenih u Francuskoj, gdje je i započeo svoju karijeru te se istaknuo objavljivanjem lascivnih, duhovitih karikatura, Davor Štambuk će retrospektivnom izložbom 'Sve u valcer' u Splitu proslaviti 45 godina radaUoči svog 75. rođendana i nakon 45 godina rada hrvatski karikaturist Davor Štambuk doživjet će da mu se u rodnom Splitu 25. kolovoza otvori retrospektivna izložba karikatura “Sve u valcer”. Ondje će biti sve one karikature zbog kojih je stekao svjetsku slavu, osobito na području karikature bez riječi te karikature na temu seksa i muškoženskih odnosa, zbog čega ga je francusko Ministarstvo kulture 2003. odlikovalo redom viteškog križa za umjetnost i literaturu. Štambuk se karikaturom počeo baviti upravo u Francuskoj, kamo je otišao 1963., nakon što se u Zagrebu i Splitu bavio novinarstvom. Iako je u Pariz otišao zbog ljubavi, počeo je crtati karikature, zaposlio se u listu France Dimanche, zatim je prešao u Ici Paris, gdje je radio sve do mirovine 1999. Objavio je pet knjiga karikatura, izlagao u mnogim zemljama, a privatno je živio život iz svojih karikatura - žene i vino, što mu, kaže, nikada nije dosadilo i bez čega ne može živjeti.

NACIONAL: Lani ste rekli da “gospodi iz Splita nije palo na pamet da njihov sugrađanin izlaže gotovo pola stoljeća po svijetu, a njegov rodni Split ga je zaboravio”. Tko vas se ipak sjetio i organizirao vašu izložbu u Splitu?

- Bivši gradonačelnik Splita Ivan Kuret ponudio mi je u veljači da grad organizira moju izložbu, što se podudara s mojih 75 godina života i 45 godina rada. Ja sam imao dvije izložbe u Splitu, ali obje je organizirao francuski kulturni centar. Kuret više nije gradonačelnik i ne znam hoće li mi se novi gradonačelnik Željko Kerum pojaviti na otvorenju. Meni bi bilo drago da dođe jer neki kažu da ima smisla za humor, što se najbolje vidi po anegdoti o maloj Floramy. Ta je izložba trebala biti otvorena 13. kolovoza, ali su produžili izložbu Marca Chagalla pa je tako i moja izložba pomaknuta za 25. kolovoza. Možda je tako i bolje jer će se Splićani vratiti s godišnjih odmora na otocima. Izlažem oko 400 radova iz nekoliko faza. U Zagrebu sam dosad imao nekoliko izložbi, također ih je organizirao francuski kulturni centar, imao sam izložbe u Nairobiju, lani u Jeruzalemu, u prosincu u Lyonu, u Beogradu u veljači, i to zahvaljujući bivšem hrvatskom veleposlaniku Tončiju Staničiću. Prije tri godine bili smo na Kolarčevu univerzitetu u Beogradu, gdje je bila organizirana “Ta divna splitska noć” u sklopu koje je Ivica Ivaniševć predstavio knjigu o Smoji, Zlatko Gall o Oliveru Dragojeviću, a ja sam imao malu izložbu. Kad je Staničić to vidio, rekao je da mi mora napraviti izložbu. Angažirala se i moja školska kolegica koja je diplomirala povijest umjetnosti u Beogradu pa sam u veljači doživio veliku izložbu u tamošnjoj galeriji “New Moment”. Otvorio ju je karikaturist Predrag Koraksić Corax, koji je u Miloševićevo doba imao velikih problema jer je objavio nekoliko knjiga u kojima se rugao cijeloj obitelji Milošević.

NACIONAL: U Splitu ste počeli raditi kao novinar, ali se u novinarstvu niste zadržali dulje od nekoliko godina.

- Za svoj ulazak u novinarstvo moram zahvaliti Peri Zlataru. Kao srednjoškolac sam dosta radio karikature kolega iz razreda. Naslijedio sam talent od majke koja se amaterski bavila slikarstvom. Jednom je moje karikature vidio profesor Grabovac iz povijesti te mi je rekao: “Jako su dobre, zašto ne radiš za novine?” Počeo sam crtati nogometaše i sjećam se da mi je Pero Zlatar, koji je išao sa mnom u gimnaziju, uzeo crteže i poslao ih u list Sportska panorama te su bili objavljeni već u sljedećem broju. To me koštalo studija jer nikad nisam diplomirao. Došao sam u Zagreb i počeo naveliko crtati. Pravo sam studirao jednu godinu zajedno s predsjednikom Stjepanom Mesićem, s kojim me upoznao moj školski kolega iz Splita Vanja Lopušinski, i otada smo se uvijek družili. No tada sam počeo naveliko crtati za Narodni sport, a Roman Garber, urednik nogometne rubrike, počeo mi je davati novinarske zadatke. Rođen sam uz staro igralište Hajduka, nisam bio talentiran nogometaš, ali sam se bavio stolnim tenisom te sam 1952. bio prvak Dalmacije. Ipak, prisustvovao sam svakoj utakmici Hajduka i dosta sam se razumio u nogomet. Tako su krenule prve reportaže te sam dvije godine proveo kao dopisnik Narodnog sporta iz Splita. Nastavio sam i crtati karikature, ali kako nisam želio da me netko iz moje kuće nadgleda, htio sam se vratiti u Zagreb. Međutim, kako sam dobro obavljao posao, nisu me htjeli vratiti u Zagreb pa sam im dao otkaz, i to zbog magazina Arena koji je iz filmskog časopisa prelazio u prvi tabloid u bivšoj Jugoslaviji. Jedan od urednika bio je Boris Janković Argus, koji je bio jedan od urednika u Narodnom sportu. On me pozvao i dospio sam u Arenu od prvog broja.

NACIONAL: Zašto ste napustili Zagreb i otišli u Pariz?

- Susreo sam 1963. jednu Francuskinju, bila je to ljubav, a danas iz humorističnog kuta kažem da sam bio prvi seksualni emigrant s prostora bivše Jugoslavije. Ta je Francuskinja imala umjetničku galeriju na Montmartreu, gdje sam počeo raditi kao prodavač. Kad sam došao u Pariz, nisam znao ni riječ francuskoga, ali Pariz je vrvio američkim turistima koji su kupovali slike na Montmartreu. S umjetničke strane te slike i nisu bile nešto, ali na nama je bilo da ih uvjerimo kako su to djela budućih velikih slikara. Meni je taj posao brzo dojadio jer mi se nije dalo nekoga čekati da uđe u galeriju pa mu onda mazati i lagati. Tada sam počeo crtati ovu vrstu karikature s kojom sam stekao ime, jer se tih godina u Francuskoj neobično cijenila karikatura. Uvijek kažem da postoje tri mušketira među karikaturistima, a to su Bosc, Chaval i Sempe, a nas D’Artagnana ima jako puno. Karikatura je tada donosila puno novca, bila je neobično cijenjena i nije bilo novina u Francuskoj bez crtanog humora. Kako nisam znao francuski, od početka sam radio karikaturu bez riječi, koja je i najcjenjenija. Godinu dana nakon što sam se počeo baviti karikaturom, 1968., u Francuskoj sam proglašen najduhovitijim karikaturistom. Bila je to nagrada lista France Dimanche i sindikata pariškog tiska i automatski sam dobio angažman u listu France Dimanche. Međutim, u France Dimancheu su htjeli da radim karikaturu s riječima. Nisam bio tome vičan, a kako konkurencija postoji, dobio sam ponudu iz čuvenog tabloida Ici Paris koji se tiskao u 1,2 milijuna primjeraka. Prihvatio sam i počeo raditi seksi karikature, jer sam imao smisao za takav način izražavanja, što je postalo vrlo popularno. Sklopio sam ugovor i s agencijom iz Ženeve te su oni jedno vrijeme distribuirali moje crteže po Europi. Uzimao ih je i gospodin Meyer za kojega naš bivši premijer Ivo Sanader kaže da je prvi novac zaradio kod njega, u “Meyer Pressu”. Gospodin Meyer je osobno dolazio k meni u Pariz kako bi kupovao crteže i distribuirao ih u Danskoj i Švedskoj, jer su se takve karikature mogle slobodnije objavljivati na sjeveru Europe. U Ici Parisu doživljavao sam pak stravične trenutke jer su glavnom uredniku stizala brojna pisma u kojima su čitatelji pisali da svoje seksualne probleme trebam rješavati u svoja četiri zida, a ne na stranicama Ici Parisa. Francuski pučki pravobranitelji čitali su Ici Paris, ali kako je to bio žuti tisak, njihove služavke, koje su bile Portugalke i Španjolke, kupovale su ga i donosile njihovim damama doma. Pazite, francuska provincija je jako konzervativna, u međuvremenu je evoluirala, što mi nismo. U Parizu se živjelo slobodnije, odlično se zarađivalo, novac je prolazio kroz prste. Nažalost, s takvim načinom življenja moj je brak s Francuskinjom puknuo.

NACIONAL: Je li to bio razlog da često kažete kako ste diplomirali na francusom asfaltu?

- To se dogodilo u svibnju 1968., tijekom studentskih demonstracija i masovnih štrajkova, šest tjedana ni jedan list nije izišao. Ušteđevina u Parizu brzo nestane pa sam na neki način bio na rubu klošarstva. Spašavala me dobra garderoba, iako sam, pazite, čarape zavezivao u najlon vrećice jer sam imao rupe na cipelama a nisam imao novaca da ih popravim. Onda se sve promijenilo u listopadu 1968. kad sam dobio nagradu i prešao u Ici Paris. U francusku mirovinu otišao sam 1999. upravo iz Ici Parisa jer, kad sam u Parizu sreo svoju drugu suprugu, Hrvaticu, odlučio sam živjeti između Zagreba i Pariza. Tada mi je direktor Ici Parisa ponudio ekskluzivu, ugovor da radim samo za njih i nikog drugoga, što sam i prihvatio radi financijske sigurnosti.

NACIONAL: Krije li se razlog uspjeha vaših erotskih karikatura u Francuskoj u tome što su i Hrvati i Francuzi veliki hedonisti?

- Imam jednu drugu teoriju, a to je da se Europa dijeli na one koji piju vino i one koji piju pivo. Što je mediteranskom krugu zemalja najvažnije za smijeh? Uvijek se pričaju seksi vicevi, a ponekad se priča i o nekom političaru. Duh Europe koja pije pivo nije sličan mediteranskom duhu. Vjerojatno je i to jedan od razloga mog uspjeha u pariškom tisku. Prošlog tjedna bio sam na primanju kod francuskog veleposlanika u povodu 14. srpnja i pada Bastilje te sam se sjajno zabavljao s Francuzima. Francuzi njeguju igru riječi u svom humoru, a ja sam se u karikaturama poigravao slikom, kroz mnoge sinonime, što su Francuzi brzo shvatili.AUTOR PROVOKATIVNIH karikatura, koje se na šaljiv način bave temom seksa i muško-ženskih odnosa, za Nacional je priznao kako ni sa 75 godina ne može živjeti bez svojih najvećih nadahnuća - žena i vina

NACIONAL: Iako ste bili iznimno cijenjeni u Francuskoj, jesu li Francuzi tretirali karikaturu kao umjetnost?

- Karikatura se u Francuskoj smatra umjetnošću. Godine 2000. objavljena je knjiga s 5000 karikaturista koji su se pojavljivali u francuskom tisku. Jedan je članak posvećen meni, gdje piše: “Pobrao je mnogo nagrada, šteta što je napustio Francusku vraćajući se u svoju zemlju jer bi u Francuskoj i dalje imao puno više uspjeha.”

NACIONAL: S druge strane, u Hrvatskoj karikatura zamire, a osobno ste se žalili kako posebno zamire provokativna politička karikatura.

- Zanimljivo je da je nakon neovisnosti Hrvatske nestao humor iz novina. Možda je to zato što je Srećko Puntarić, nakon jedne karikature, dobio gadno po nosu od samog predsjednika Tuđmana. Bila je to karikatura na kojoj se ordeni dijele lopatama. Pazite, general iz jednopartijskog sustava sigurno nije mogao dati demokraciju. Osim toga, ljudi koji su radili političku karikaturu izgubili su osjećaj, jer u starom sustavu svi su imali ugrađenu autocenzuru. Tako danas, osim Ota Reisingera, Puntarića i Joška Marušića, nemate karikaturista koji rade karikature o aktualnim temama. No i oni su, zahvaljujući bivšem sustavu, ubili u sebi smisao za reagiranje na dnevne političke događaje. Ja nikada nisam radio političku karikaturu jer me nije zanimala. Nikad nisam bio ni u jednoj stranci jer neće meni nitko naređivati kako ću se ponašati. A onda su me prozivali jugonostalgičarom jer se družim s Lepom Smoje, koju su nazivali četnikušom. Lepa Smoje mi je jako pomogla dok sam bio dopisnik Narodnog sporta iz Splita. Ona mi je dala da vodim konferencije prilikom ljetnih priredaba koje su se svake nedjelje odigravale u Splitu i na kojima su nastupali mladi pjevači i drugi. Zato mi nije teško nastupati pred kamerama. A kad smo već kod toga, ja sam igrao u filmu redatelja Bate Čengića “Jagoš i Uglješa”, koji je 1976. sniman u Parizu. Mene su odabrali da glumim jugoslavenskog konzula. Film se odigravao i snimao u konzulatu, gdje je čovjek koji želi usvojiti malog crnca došao k meni. Ja mu prilazim, kad iz susjedne prostorije, uz tipičan dalmatinski akcent, netko kaže: “Pa su tebe jebivjetra našli da glumiš konzula.” Bila je to jedna Splićanka koja je došla raditi na zamjenu na odjelu za vize. Nakon toga, kad sam se na ljeto vratio u Split, sreo sam Borisa Dvornika na rivi i rekao mu: “Ti, koji si glumac s ogromnim iskustvom, dobio si od Ivana Hetricha da glumiš dimnjačara, a ja, prva uloga, pa konzul.”

NACIONAL: U jednom trenutku prestali ste crtati seksi karikature i počeli se baviti karikaturama u kojima je dominiralo vino. Je li vam dojadio seks? Ne mislim pritom na seks u privatnom životu.

- Možete ovo što ću vam reći protumačiti kako hoćete. Kako sam ja tipični Mediteranac, koji se rodio umoran a živi da bi se odmarao, svoje sam najbolje ideje pronalazio u krevetu.

NACIONAL: Jesu li se muško-ženski odnosi, koje ste crtali desetljećima, mijenjali kroz to vrijeme ili su ostali isti?

- Takvim sam se karikaturama počeo baviti u vrijeme kad je počela seksualna revolucija. Zato kažem da sam 1941. godine bio premlad, 1990. prestar, ali sam kao dragovoljac sudjelovao u seksualnoj revoluciji od prvoga dana. Pariz, koji je živio slobodnije od drugih europskih gradova, bio je takav početkom 70-ih. Tabui su padali, nitko se nije osvrtao na malograđanski moral, tako da su to značajne godine. Nažalost, poslije se pojavio AIDS pa su ljudi zaustavili taj promiskuitet u sebi. Muško-ženski odnosi su najkompliciranija stvar na svijetu. Ako se netko time i bavi, nikad neće proniknuti u tu stvar. Bilo je najlakše na duhovit način prikazivati sve te situacije. Još od srednjeg vijeka, osobito na Mediteranu, postoji igra muž-žena-ljubavnica. Puno sam rogonja nacrtao pa sam na kraju i sam postao rogonja, ali ne znam je li to bio utjecaj karikature. Znam samo da impotentan nisam. Uostalom, u Dalmaciji se i ne zna za impotenciju, mi smo svi prepotentni. Bolje je biti prepotentan nego impotentan.

NACIONAL: Sada je jasno zašto često kažete da vaše misli baš i nisu sasvim čiste.

- Šporke riči i šporke misli. To je uvijek vezano i uz seks i za zločestoću. Imam ja dosta i crnog humora. Tematski sam podijelio svoje karikature koje ću izlagati u Splitu: počinjem s Adamom i Evom, slijedi potop, pa mitska bića, pa Crkva, a iza Crkve imam dio posvećen slijepcima. Vidjet ćemo kako će to tko iščitati.

NACIONAL: Francusko ministarstvo kulture odlikovalo vas je 2003. redom viteškog križa za umjetnost i literaturu. Jeste li osjećali gorčinu jer je i time pokazano da vas u Francuskoj više cijene no u Hrvatskoj?

S PREDSJEDNIKOM MESIĆEM, kojeg poznaje još iz studentskih dana, na dodjeli odlikovanja Danice hrvatske 2007. godine- Mene je poslije odlikovao i predsjednik Mesić, ali naravno da me ljutilo što se u Splitu prije nisu sjetili da mi organiziraju izložbu. Iznad nekih uspješnih Splićana, koji u inozemstvu nikada nisu dobivali nagrade, stoje određeni ljudi koji forsiraju njihova imena, ali sada neću navoditi imena. Bitna je i politička orijentacija, svaka stranka na vlasti gura svoje. Ja nikada nisam pripadao ni stranci ni klanu, nitko me nije mogao gurati. Sve što sam postigao u životu postigao sam radeći sam. Neću govoriti o kvaliteti, ali sigurno sam bio najproduktivniji karikaturist, crtač karikatura bez riječi, i to na svijetu. Francuzi su mi organizirali izložbe u brojnim gradovima. Prilikom jednog od povrataka iz Francuske, početkom 90-ih, svratio sam jednu večer u restoran “Baltazar”. Mesić je sjedio u dnu dvorane s Andrijom Hebrangom, a kako ja nisam od onih koji previše kontaktiraju s političarima, okrenuo sam se i sjeo za šank. Nije prošlo pet minuta, netko mi je stavio ruku na rame i rekao: “Pa zašto mi se ne javiš, mi smo stari prijatelji.” Bio je to Mesić. I tako smo se ponovno počeli družiti, najčešće kod “Charlieja”. On je tada bio predsjednik Sabora, drugi čovjek u državi, ali uvijek je bio narodni čovjek. I još nešto. Imam dojam da društvo karikaturista sa sjedištem u Zagrebu, koje je sastavljeno uglavnom od amatera i koji možda godišnje objave dvije-tri karikature, ne može određivati moje mjesto u hrvatskoj karikaturi. No često neki članovi besramno kopiraju moje ideje, a što je najgore, posljednja međunarodna izložba karikature, koja je prije mjesec dana otvorena u galeriji “Zvonimir” u Zagrebu, nazvana je “U se, na se i poda se”. To je naslov koji sam prije 10 godina dao svojoj izložbi u Novalji na Pagu. Da vam ne govorim koliko su mi psina napravili.

NACIONAL: Koliko danas crtate?

- Danas ne crtam. Da vam iskreno kažem, stare i drage crteže pretvaram u boju. Dugo nisam imao vremena za boju, a sad sam počeo raditi u boji i to mi se jako svidjelo. Dobre crteže pokušavam pretopiti u boju, ne znam uspijevam li u tome, ali svakako crtežima dajem punoću, što prije nisu imali.

NACIONAL: Što bi se s vama i vašim karikaturama u Jugoslaviji dogodilo da vas Francuskinja nije odvela u Pariz?

- Ja nisam crtao karikature prije odlaska u Francusku, ali nije bilo šanse da opstanem sa seksi karikaturama u Jugoslaviji. Jednom sam objavio karikaturu, aluziju na seksualnost u Vjesniku, pa su me odmah napali, jedan novinar je napisao da je to bezobrazluk, da i djeca gledaju te novine i tako dalje. Da sam ostao tu, bio bih mali novinarčić, reporterčić.