Renato BaretićNetko mi je jednom rekao: “Deseci i deseci generacija na ovim prostorima stoljećima žive i umiru pod geslom ‘samo da ovo prođe, pa će biti bolje’”. A to “ovo”, za nevolju, nikako da prođe, samo se perpetuira, mutira i umnaža. Ili je nekakav rat, ili je inflacija, ili je reforma školstva, ili je privatizacija, ili je reforma zdravstva, ili je međunarodni pritisak, bojkot, embargo, blokada, vožnja par-nepar, dužnička kriza, nestašica, devalvacija, stabilizacija, eksproprijacija, nacionalizacija, denacionalizacija, masovni pokreti, masovna uhićenja, porezna reforma, ustavna reforma, izmjene GUP-a, pregovori, depoziti, granične krize, vize... Stalno je tu neko “ovo” koje mora proći, i u čekanju da prođe - prolaze nam životi. “Sve čekajući da dođe petak, dočekao sam penziju”, kazao je davno jedan sjajni aforističar. Tu odličnu dosjetku možemo čitati i s vedrije i s tragičnije strane ali, kako god okreneš, ona govori jedino o usudbeno- povijesnom čekanju na to da život prođe. Ne baš život, nego samo “ovo”, potom neko novo “ovo”, i još samo “ovo”. Ali ta prokleta “ovad” se, rekli smo, perpetuira i umnaža i na kraju proteže na cijele živote. Ni naši, ne bojte se, neće proći drugačije.

SADAŠNJE “OVO” ZOVE SE RECESIJA ili, na hrvatskom, banana. Zasad je još donekle jestiva, pri peteljci čak još i malo zelenkasta, ali joj se kora počela osipati smeđim mrljama, prvim znakovima truljenja - najprije jednom velikom na samom vrhu, a onda sitnijima i rastućima, po cijeloj dužini. Oni koji bi je trebali oguliti i pustiti nas van, zasad su samo malo noktom zagrebali koru. Spori su i neodlučni, čini se kao da čekaju da je smeđe pjege potpuno prekriju, pa da cijeli plod pocrni i postane spreman za bacanje u škovace... Najnoviji potezi vladajuće koalicije (dosta je, brate, bilo metaforiziranja i literariziranja!) govore da su u pravu bili svi oni koji su govorili kako nakon Sanaderova pavelićevski drskog dezertiranja Hrvatska skreće oštro udesno, možda i desnije nego u Tuđmanovo doba. Prispodoba je, znam, odveć drastična - druge su okolnosti i drugi je Zeitgeist - ali nije zgorega podsjetiti da su se i nacisti najprije lišavali djece i staraca, najmanje sposobnih za izrabljivanje. Ponavljam, ova je paralela zacijelo preoštra, ali, dovraga, što drugo da čovjeku padne na pamet kad vidi kako se s jedne strane tretiraju školarci i umirovljenici, a s druge se i dalje strahovite svote državnog novca arče na guzice kojekakvih bahatih mufljuza i socijalno patoloških likova koji bi nas najradije sve strpali u logore i prisilili da do iznemoglosti rintamo za njih, za budućnost njihove perspektivne dječice i mirnu starost njihovih onemoćalih roditelja? Šesnaest milijuna kuna više, ej, 16 milijuna, i to u ovakvim vremenima, Hrvatske su autoceste odlučile na javnom natječaju dati nepovoljnijem ponuđaču za “zaštitu postojećih instalacija” na autocesti A1. Platit će 43 milijuna umjesto 27 (na koliko je svoje usluge procijenio drugi konkurent na natječaju), iako je HAC u minusu više od milijarde!? A penzići neka krepaju - većina njih ionako još nije platila ni lipe za cestarinu na Dalmatini, baš kao što se ni đaci-putnici onim rasklimanim, ponekad i smrtonosnim autobusima uopće ne voze autocestom... Milijardu i tristo milijuna kuna predviđeno je i u ovom nježno rebalansiranom proračunu za intelektualne usluge Vladi (ne Šeksu, nego Jadrankinu kabinetu). Koje su to usluge i koji su to vanjski intelektualni potencijali što toliko vrijede - a vidi kamo su nas doveli?! Uostalom, zar nisu baš ova vlada i baš ovi njeni dužnosnici i operativci upravo ono najjače i najbolje što u ovom trenutku imamo? Što onda njima ima pametovati netko izvan Banskih dvora, pa još za skoro milijardu i pol kuna godišnje? Dosta je bilo metaforiziranja i literariziranja (hm, čini li se i vama da se nekako ponavljam?), posrijedi je čisti, drski i bešćutni lopovluk, posljedice kojega se namiruju kresanjem mirovina i ukidanjem besplatnih udžbenika u “zemlji znanja”. A priča o HEP-u, kako se čini, jedva čeka da je netko napokon do kraja otvori...

SVE U SVEMU, VLADAJUĆA SE KOALICIJA PONAŠA kao da je u zlatnom dobu jednopartijskoga titoističkog totalitarizma. (Primjećujete li da sam malo ublažio dijagnozu? Naravno - samo zato jer mi je sinulo da njima to pada još gore od optužbi za ustašluk!) Ali dobro je da se to događa baš sada, u temporalnom epicentru globalne krize. Zamislite da nam je banana počela truliti prije svjetske recesije, ili poslije nje! Prvo bismo bili nategnuti globalno, pa popušili lokalno, ili obrnuto, i sve bi trajalo dvostruko duže nego sad. Ovako jedemo govna “up to date”, istovremeno kad i mnogi drugi, pa je nekako mrvicu lakše podnositi sve skupa, i Suzanu i bananu. Podnošljivije je živjeti pod geslom “jebiga, svima je loše, nekima čak i puno gore” nego samo s onom, u DNK usađenom mišlju “ko me tjero da se baš ovdje rodim?”. Bolje je, na kraju krajeva, da je desnica izletjela na vlast ovako, usred mandata, nego na izborima. I dobro je da nam je pod njom loše, štoviše - sve gore. Jer to tjera u promjene. Koje će, doduše, tek naizgled biti nabolje, a i to samo u prvo vrijeme. Ali nešto će se ipak promijeniti, sto posto. Vjerujte mi, samo da ovo prođe i sve će biti dobro. Kad vam kažem!