Objavljeno u Nacionalu br. 714, 2009-07-21

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

HDZ je duševno bolestan

Zakon o oplodnji, navodno, donesen je u ime života i dostojanstva nerođenih. Međutim, problem vladajuće partije oduvijek je to što ne poštuje život i dostojanstvo onih koji su već rođeni. I izvjesno vrijeme žive u ovoj zemlji, u permanentnoj kolektivnoj nesreći

Zoran FerićZoran FerićCitirati samoga sebe može biti znak ozbiljnog duševnog poremećaja. A ipak, nešto u meni, mimo moje volje, tjera me da citiram početak jedne svoje priče: “Paranoja običnog čovjeka je bolest, a paranoja političara povijest.” Isti se citat može primijeniti i na sve ostale psihoze. Kad vlast postane psihotična, svoje ludilo nepogrešivo pretvara u povijest i kolektivnu nesreću velikih razmjera. Budući da u nekoj vrsti kolektivne nesreće živimo već skoro dva desetljeća, može se pomisliti da smo na te zajedničke nesreće već toliko oguglali da nam ni one buduće ne mogu ništa. E, pa uvijek može još gore! O tome danas mislim čitajući reakcije na Zakon o oplodnji koji je upravo donesen u Saboru. Najveći dio javnosti i većina novinara najutjecajnijih medija s gnušanjem su komentirali taj zakon kao ultrakonzervativan, diskriminirajući i rigidan. Takav konsenzus nije uobičajen za hrvatsku javnu scenu i on jasno govori o očitoj nepopularnosti zakona. A ipak je izglasan uz pasivnu potporu HSS-a, neovisno o bljutavom skandalu s ministrom Bajsom i činjenicom da je glasao za njega, iako je dobio dijete umjetnom oplodnjom dok još nije bio u braku. E, pa čovjek zdrave pameti jednostavno se mora upitati zašto bi neka vlada, pa i ona krajnje nekompetentna, donosila tako nepopularne zakone. U trenutku kad je potrebno nacionalno jedinstvo, vladajuća stranka ovim zakonom stavlja na kušnju i vlastitu koaliciju.

ZAKON JE, NAVODNO, donesen u ime života i dostojanstva nerođenih. Međutim, problem vladajuće partije je oduvijek bio to što ne poštuje život i dostojanstvo onih koji su već rođeni. I izvjesno vrijeme žive u ovoj zemlji, u permanentnoj kolektivnoj nesreći. Zašto dakle, u ovom trenutku takav zakon? To može biti simptom potpune dezorijentiranosti i spontani kaos koji je nastupio u prvim danima postsanaderovske ere HDZ-a, jer, neovisno o tome za koliko malverzacija, pronevjera i gluposti bili odgovorni njeni članovi, ova će stranka i dalje biti nezaobilazan politički faktor. Štoviše, čini se da je tiha popularnost HDZ-a, ona koja nekako ispliva na svakim izborima, proporcionalna skandalima koje ona proizvodi kao na tekućoj vrpci. Afere i glupi potezi kao da joj dosad nisu mogli ozbiljno nauditi. Ti su politički krediti vjerojatno postojali zato što je frustracija koja je i stvorila HDZ kao pokret bila dugotrajna, pa se čini da dugotrajno mora biti i njeno liječenje. Upravo zato imamo sve šanse da i 2013. ili čak 2017. govorimo o kaosu i nepopularnim mjerama.

MEĐUTIM, AKO SU NELOGIČNI I NERAZUMLJIVI POTEZI vladajuće stranke rezultat neke političke igre i ako nisu proizvod kaosa, nego smišljene strategije, onda će nam svima biti još teže i dolaze doista olovna vremena. Pa, ako se u tu strategiju proizvodnje kaosa uklopi i nedavno Hebrangovo koketiranja s domoljubljem Maksa Luburića, morat ćemo priznati da su simptomi opasni i da svjedoče kako je najjača politička stranka u našoj zemlji duševno bolesna. Dva tako očita politička kiksa u vrlo kratko vrijeme znakovi su opasnoga iskliznuća iz stvarnosti. Službeni predsjednički kandidat govori da se najveći koljač i satrap Endehazije, Maks Luburić, borio za hrvatske interese, a nakon toga izglasava se zakon protiv kojega je valjda 90 posto Hrvata. HDZ i Vlada RH više nemaju smisao za realnost i priličnom brzinom udaljuju se od svake logike i smisla. Jesu li to mislili kad su lansirali slogan “Idemo dalje?” Da će se udaljiti od stvarnosti. E, pa za to nisu dobili povjerenje čak ni od vlastitog biračkog tijela koje je nevjerojatno fleksibilno i koje se još uvijek više boji Srba i komunjara nego lopova i psihotičnih tipova iz stranke za koju uvijek glasaju. Možda stvarno nepoznat netko u stranci misli da će se, ako ovakve stvari zaredaju, ako nonsensi postanu svakodnevica, na jesen, kad prljavi i nepopularni posao bude obavljen, kad propadne što ima propasti i kad se svi skupa počnemo gušiti, Sadnader pojaviti kao feniks iz pepela i trijumfalno se vratiti ne samo kao spasitelj vlastite stranke, nego i čitave zemlje i njenoga vanjskopolitičkog rejtinga. Je li to namjera? Pustiti dječicu da divljaju, da donose kojekakve zakone i svašta govore za strane medije, a onda, kad dojade ukućanima i susjedima, dobri će ih tatica smiriti blagim riječima.

NEKOGA MOŽDA I NAVUĆI ZA KOSICU IZA UHA, ali batinu neće upotrijebiti jer je dobar i drag. I jer je autoritet. Ako je, dakle, na djelu neki takav scenarij, možemo uskoro očekivati doista svašta. Recimo, da predsjednički kandidat Andrija Hebrang na Trgu Maksa Luburića s balkona Hrvatskog narodnog kazališta održi povijesni govor građanima okupljenima oko Zdenca života, da ministar Milinović predloži Saboru Zakon o masturbaciji, kojim bi se taj delikt kažnjavao s 1 do 3 godine zatvora. Isto tako, Sabor bi na povijesnoj jesenskoj sjednici mogao zabraniti felacio, u sklopu širokih mjera za sprečavanje propadanja hrvatskog sjemena. Dobili bismo korijenski pravopis, orden Ante Pavelića s crnom lentom, Trg bleiburških žrtava na početku Zvonimirove, a najjači nogometni klub bi se zvao Plava legija. I sve to u ljetnoj stanci. A na jesen, u Vladi bi se još umnožile psihoze. Vlast bi bila manična u predsjedničkoj kampanji, a depresivna sve ostalo vrijeme, vlast bi bila shizofrenična jer vidi stvari kojih nema, recimo napredak, boljitak, pojavio bi se i delirium tremens, a umjesto bijelih miševa vidjeli bi crvene i žute vragove. I kad bi u čitavom tom ludilu intervenirao Ivo Sanader, misli netko, svojim autoritetom i svojom predsjedničkom kandidaturom, stvari bi opet legle, ludilo bi se smirilo, psihoze splasnule i opet bismo svi skupa bili puni optimizma i nade. Dakle, u psihičkom stanju kad je čovjeka najlakše prevariti i okrasti. Činim se paranoičan? Možda. Ali u ludoj povijesti u koju se pretvara ovaj naš život individualno ludilo je možda jedini spas.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika