Zoran FerićStopa PDV-a je povećana, a predstavnici velikih trgovačkih lanaca i trgovci hranom obećavaju da neće dizati cijene, apelira se na solidarnost u kriznim vremenima pa se, eto, i trgovci javno odriču dijela zarade kako bi se što više amortizirale posljedice krize, a bome i kamuflirala opasna dezorijentiranost hrvatske vlade.

Obećati se, naravno, može svašta, kao što se masovno obećava i pred izbore. Međutim, tek će sljedeći tjedni i mjeseci staviti na ozbiljnu kušnju upravo ova obećanja. Kao što će staviti na kušnju i elementarnu ljudsku solidarnost.

Opći efekti krize, nesigurnost i strah, nužno će, kako sada izgleda, u prvi plan umjesto solidarnosti izbaciti nešto upravo suprotno: elementarnu sebičnost. To se može lijepo vidjeti već sada, a samo će se pogoršavati kao što se budu pogoršavale i prilike u kojima budemo živjeli. Pri tome je uobičajeno za nevolje koje su nas snašle kriviti Vladu i one koji upravljaju ovom zemljom.

Građani su tu, dakako, u pravu. Živimo u državi u kojoj su političari i upravljačke strukture u bilo kojemu segmentu, od najviših do najnižih, ogrezle u takav kriminal i korupciju da takvo stanje, kao što možemo vidjeti na primjeru tragične željezničke nesreće kod Kaštela, direktno odnosi i ljudske žrtve. Moguć je opći raspad sistema, sukobi u vladajućoj stranci jačaju, koalicija je pred raspadom jer joj partneri svako malo zaprijete odlaskom, uskoro možemo očekivati 23. rebalans proračuna i porez na umjetna zubala i nožne proteze. Stvar opasno nalikuje na bezvlašće u kojemu krajnja desnica zauzima pozicije koje u stabilnome društvu nikako ne može zadobiti. Ukratko, građani ove zemlje morali bi konačno postati svjesni jedne krajnje neugodne činjenice: da su, zapravo, napušteni. Naravno, do izvanrednih izbora za koje još uvijek ne znamo kad će se dogoditi. To će svakako biti snažna injekcija optimizma, vjerojatno čak i onima koji su na prošlim parlamentarnim izborima glasali za vladajući stranku. Međutim, trebat će preživjeti vrijeme do izbora s jasnom sviješću da nas više ne vodi nitko i da smo prepušteni kaosu. No, u kaosu koji nam se upravo događa pred očima, možemo vidjeti da se ljudi sve lošije odnose jedni s drugima. Recimo, u poduzećima u kojima se strahuje od otpuštanja, naglo jača svijest o konkurenciji pa su i podmetanja češća.

Ljudi se panično boje za svoja radna mjesta jer ona u ovakvoj situaciji i doslovno znače život. Onoga momenta kad smo preuzeli zapadne uzuse života i otkako se sve učestalije živi na kredit, gubitak radnog mjesta može značiti gubitak stana, beskućništvo i pučku kuhinju. Dojučerašnje kolege noktima se bore jedni protiv drugih i postaju ne samo konkurenti čije natjecanje može značiti i nekakav pozitivan pomak za dobrobit čitavog poduzeća, nego smrtni neprijatelji. Tako, uza sve te, da tako kažemo, vanjske faktore i nevolje, ljude sve više počinju nagrizati i ove unutarnje bolesti. Kao i u ratovima, tako i u kriznim vremenima zaoštravaju se i polariziraju ljudski odnosi pa ćemo ponegdje naići na veliku dobrotu i požrtvovnost, ali i krajnju sebičnost i neosjetljivost. Sebičnost je nažalost češća. Tamo gdje ima 70.000 zaposlenih viška, svi se panično bore da ne budu višak. Uostalom, i kad se to izgovori ili napiše «višak» djeluje to, ako se radi o ljuskom biću, naročito ponižavajuće. Rodiš se, naučiš hodati i govoriti, malo kasnije i čitati, savladaš osnove igranja na kompjutoru, školuješ se, zaljubiš, rodiš djecu i - onda postaneš višak. Nešto nekorisno, kandidat za pučku kuhinju i fehtanje sitniša po ulicama. Ljudi sve to znaju, postaje im polako jasno i zato su odvratni jedni prema drugima.

U svemu tome, i to se vidi sve više, ne trpe samo međuljudski odnosi na radnome mjestu. Trpe i prijateljstva. Ljudi su sve više fokusirani samo na sebe i vlastite potrebe, suočeni s vlastitim strahom pred tom čudnom kataklizmom koja se zove ekonomske kriza, nisu u stanju vidjeti drugoga. Jednostavno je to; kad imaš energije i optimizma, možeš jedan dio toga prenijeti i na ljude oko sebe. Kad toga nemaš, i ljudi otpadaju od tebe kao zmijina košuljica, ostavljaš ih iza sebe smotane na podu i otpužeš dalje u susret svojoj zmijskoj sudbini. Zbog kriza raspadaju se i obitelji, pucaju brakovi i ljubavne veze, vozači su opasniji a djeca nervoznija. O svemu ovome intenzivno mislim ovih dana jer sam odjednom dobio potrebu obračunati se sa svojim prijateljima, reći im u facu što ih ide i razdvojiti naše životne putove.

Desilo mi se odjednom nešto izuzetno neugodno: nisam više mogao trpjeti mane svojih prijatelja, mane koje sam trpio desetljećima, kao što su i oni trpjeli moje. Sada su odjednom postale neizdržive. Sebičnost jednoga, kukavna strašljivost drugoga, licemjerno moraliziranje treće, narcisoidnost četvrtoga, histerija pete, prevrtljivost šeste itd. Čovjek u takvoj situaciji ima snažnu potrebu raskrstiti sa svima, osjeti temeljito razočaranje u ljude i sve ono što se gradilo desetljećima, a prijateljstva se obično toliko i grade, odjednom postaje tako strašno nepotrebno. To je siguran put u samoću i katastrofu. Kriza nas ne stavlja samo na teška iskušenja da pokušamo prebroditi njene materijalne posljedice, nego u prvom redu stavlja pred nas ljude opasno ogledalo, a ružnoća koju vidimo u tom ogledalu definitivno nam uzima svaki optimizam. Kako onoga tko se temeljito razočarao u ljudskim bićima, u onim najbližima oko sebe, navesti da započne neki posao, počne privređivati i organizirati, kako razočarane ljude navesti da ne odustaju od svojih vizija. Kolektivna nevolja, barem koliko se sada može vidjeti iz naših međuljudskih odnosa, izvlači ono najgore iz ljudi i to najgore sada bacamo jedni drugima u lice na ulicama, na semaforima, u dućanima i kancelarijama, režimo jedni na druge, psujemo se i ponižavamo, ne bi li se nekako rasteretili. Da je situacija nešto gora, jeli bismo se međusobno i doslovno. Ono, tko izvuče najkraću šibicu danas postaje ručak. Moramo ozbiljno pripaziti da nam ova opljačkana i korumpirana domovina u jednom trenu, na dnu očaja, ne postane splav Meduze, jer to je pouzdan put prema tome da svi u jednome trenu postanemo nečiji ručak.