Objavljeno u Nacionalu br. 716, 2009-08-03

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Tjeskoba u Baru

U Baru nema zgrade starije od 50 godina, hrvatske cigarete prodaju na plaži u plastičnim vrećicama, sobarice ne pospremaju sobe, recepcionari i konobari ne pozdravljaju i ne odzdravljaju - nakon što sam upoznao Crnu Goru, više volim Hrvatsku, ma koliko ušljiva bila

Renato BaretićRenato BaretićUpoznaj domovinu da bi je više volio - tako je glasilo socijalističko geslo kojim se mlade pozivalo na putovanje svim krajevima Jugoslavije, uglavnom radi sudjelovanja na omladinskim radnim akcijama, toj genijalnoj izmišljotini uz pomoć koje se, praktično sasvim besplatnim radom starijih maloljetnika i mlađih punoljetnika, izgradilo koješta po ondašnjoj državi, mahom loše i nekvalitetno (poput, recimo, Studentskoga grada u zagrebačkoj Dubravi) ali zalomilo bi se tu i tamo i štogod korisno.

Nikad nisam na taj način upoznavao domovinu (da se ne lažemo - htio sam ja par puta, ali mi stari nijednom nije dopustio: "Ak oćeš delat, odi z menom, ima posla!") a školski izleti uvijek su iz Zagreba vodili do hrvatskih ili slovenskih destinacija, tako da sam sve do nedavno ostao prilično insuficijentan glede poznavanja zemalja i krajeva bivše Jugoslavije istočno od Kutine.


Što da vam govorim - čak i u Slavoniji sam prvi, drugi i treći put bio tek 1991., k tome još i radio intervju s Glavašem u njegovoj kancelariji kraj onih garaža i u podrumu ispod njih, baš potkraj listopada te godine...
Sve u svemu, čini se da je maca došla na vratanca: jesenas sam proveo pola tjedna u Beogradu, proljetos u Makedoniji, a sad sam u Crnoj Gori. "Ne Crna Gora, nego Najcrnja Najgora", rekao bi jedan moj prijatelj i vršnjak, dakako - Dubrovčanin.

Razlozi za sva tri putovanja su, jasno, da prostite, književne naravi, pa je stjecanje dojmovlja o onoj "domovini" s početka uvijek dvosjekli mač: s jedne strane imate ljude koji vas ne bi ni zvali da ne razmišljaju isto kao i vi, a s druge vas dočekuje osoblje u uslužnim djelatnostima (recepcionari i konobari, uglavnom se s takvima družim mimo službenog programa) u usporedbi s kojima se svaki, i najnamrgođeniji hrvatski recepcionar ili konobar doima kao najozbiljniji kandidat za sljedećeg dalaj lamu...

Nije to zato što sam Hrvat pa me nešto idu prcati, ne, ljudi su takvi naprosto po defaultu, jer su potplaćeni i obezvrijeđeni u svakom drugom smislu. I znaju da će istu plaću (a prosječna je 300-350 eura) dobiti nasmiješeni ili namrgođeni, kako im šune tog dana ili tog trenutka. Krasna ekipa, većina među njima i s dubokim opozicionarskim ožiljcima iz vremena prije no što se Milo Đukanović sjetio da je Crnogorac a ne Srbin, pozvala me u Bar, na "Barski ljetopis", platila putne troškove, dala mi čak i honorar u visini trećine spomenute prosječne crnogorske plaće (publika na književnoj večeri bila mi je predivno koncentrirana i nezamislivo brojna, njih oko 120, po procjeni organizatora), ali me i smjestila u hotel gdje sobarice prijepodne radije beru cvijeće iz okolnog ružičnjaka nego da spremaju sobe i gdje vam nitko neće reći "dobar dan" ako vi to ne izgovorite prvi, a ni tad nije sigurno. Na okrugloj rešetki odvoda iz tuš-kade dočekale su me dlake tko zna koliko prethodnikâ; u sobi za pušače nema pepeljare; telefon postoji, ali uopće ne funkcionira; daljinski upravljač za televizor ne radi jer (shvati to i budala poput mene nakon deset minuta) nema baterija; onda se budala sjeti da ima odgovarajuće nove baterije u diktafonu: ne radi ni tada... I zato mogu samo parafrazirati samoga sebe iz kolumne o boravku u Makedoniji: "Upoznaj Crnu Goru da bi Hrvatsku više volio". Ma koliko ušljiva i licemjerna bila (misli se na Hrvatsku). A onda, opet i ipak...

Moj novi prijatelj (čiju radnu sobu upravo bahato okupiram - ja ovo pišem, a on se bakće s djecom po podstanarskom stanu), crnogorski pisac i novinar Željko Milović, pričao mi je danas prije ručka povijest Bara, povijest kakvu nitko pošten ne bi poželio nijednome gradu na svijetu. Povijest grada kojem nije bilo suđeno da postane crnogorska Opatija (što je početkom prošlog stoljeća bila nakana lokalnih vlasti), grada gdje se i danas antičke razvaline nalijevaju temeljima novih zgrada koje podiže tajkun blizak vlasti, grada kojemu je, valjda jedinome na Jadranu, ako ne i na cijelome Mediteranu, stara jezgra nekoliko uzbrdnih kilometara udaljena od mora, grada gdje su 1944. partizani i podivljali kršćanski prognanici izbjeglice s Kosova napravili stravičan pokolj oko 450 - i to prema službenim partizanskim podacima - zarobljenih Albanaca ("iša sam preko mosta, krvi je bilo do gležnja", ispričao mu je tek pred smrt otac, jer to je bila tema o kojoj se desetljećima šutjelo), grada u kojemu osim ljetnikovca kralja Nikole nema zgrada starijih od 50 godina, grada u kojemu danas, iz najlonske vrećice iza frižidera, možete kupiti hrvatske cigarete čak i na plažnom štandu za prodaju sladoleda... Obuzme čovjeka tu nekakva tjeskoba, baš kao i u Bitoli ili Skopju ili Ohridu. I bude zbog nečega nejasnog zadovoljan što svoju nekadašnju domovinu upoznaje tek sad, u zreloj dobi, godinama nakon njezine propasti i samo na nekoliko dana.

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

registracija
16/6/09

vladko1936, 03.08.09. 11:32

Napokon pravi komentar. Mnogo si izgubio što to nisi prije skužio. Ušljiva, moja je i Tvoja, ali ne opet ušljiva kao one tamo. Inače nama i njima iskreno želim sve najbolje. Nemoj da Ti bude žao što si me sada svojim komentarom utješio. Volim ovu i ušljivu, više od ijedne druge.


registracija
25/8/09

Baranin, 25.08.09. 00:52

Pa Renato, niko te ne tjera da napustas tvoju predivnu Hrvatsku, bez ironije, jer ona je stvarno predivna. No i Hrvatsku, kao i Crnu Goru cine ljudi. Isto kao sto se tebi sve smucilo jer si bio u nekom jeftinom hotelu u kojem su te odveli ljudi iz"Kulturnog centra", tako se i meni smuci kada citam ovu tvoju kolumnu, jer je i ona prejeftina da bi imala kvalitet. Srecom, znam mnogo vise ljudi iz tvoje drzave koji je cine jos ljepsom nego sto ona jeste, a to sto si ti napisao tvoje vidjenje mog rada iz jednog uskog postanarskog doma, ne zeleci ni da obidjes sve to sto pominjes, govori o tvojoj sirini, ne o Crnoj Gori. Ni taj stari grad, ni Barsku nadbiskupiju, ni iskopine u centru grada, nista nisi vidio, ali si se usudio da pises o tome, kad si dosao kuci. Tu i ostani, molim te...


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika