Kada je katolička crkva nedavno ukazala milosrđe i u ovim mračnim vremenima državi 'udijelila' 50 milijuna kuna - novac koji od te iste države svakog 'prvog u mjesecu' zapravo i dobiva - bilo je to možda pomalo neočekivana gesta religiozne bratije s Kaptola. Takav običaj do sada nije bio dio njihove presvete misije. Naime, iako se kriza već debelo nazirala sredinom protekle godine, pa onda i svih ovih minulih mjeseci, rečena institucija sve do prije koji dan nije imala nikakve namjere da se odrekne dijela harača, koje im posredstvom ugovora sa Svetom stolicom - jednog od posljednjih Tuđmanovih testamenata - država Hrvatska mora isplaćivati svake godine. Riječ je inače o svotici od nemalih 300-tinjak milijuna kuna. U posljednjih 11 godina, koliko traje ovaj uzvišeni monetarni pakt, država je u kaptolsku blagajnu usula 3 milijarde kuna. Ni ova godina nije bila puno drugačija.

Dok su se proteklih mjeseci iza zatvorenih vrata na Markovom trgu kovali planovi kako da se građane u svrhu 'nacionalnih interesa' što efikasnije liši dijela njihove mizerne plaće, crkveni su poglavari zadržavali 'retoriku' srednjovjekovnih samostanskih stanara. Naime, oni su dostojanstveno šutili. Čak štoviše, kad god bi se kakav prijedlog o rezanju crkvenih primanja sramežljivo spomenuo od strane izvršne vlasti, biskupi su za javnost bili poslovično tihi, dok se nešto tajnijim kanalima radilo na održavanju statusa quo. Već tijekom ožujka, na dan kada je trebao biti donesen prvi prijedlog godišnjeg proračuna (dakle bez tekućih rebalansa), katolički velikodostojnici pohodili su tadašnjeg premijera Ivu Sanadera. Nacional.hr pisao je tada o ovom 'tajnom' duhovno-svjetovnom susretu, iznijevši podatak da je Sanader - svjestan tmurne budućnosti koja ga neminovno vodi ka političkom stratištu - već tada 'zatražio' smanjenje plaća zaposlenicima u haljama za najmanje 6 posto. To nije najbolje primljeno u Kaptolu. Ovaj se sastanak može opisati kao prvi u nizu ovogodišnjih bilateralnih kontakata između države i crkve, a s gorljivom namjerom potonje institucije da održi postojeće financijsko stanje.

Napise o Sanaderovom prijedlogu ubrzo je nacional.hr-u demantirala Zagrebačka nadbiskupija. Oni su naime istaknuli kako je ovaj 'sastanak bio unaprijed dogovoren', 'da tamo nije bilo riječi o proračunu' te da se ovdje ne može govoriti o 'tajnosti', usput nas optuživši da 'lažemo'. Od toga je 'nimalo tajnog' sastanka prošlo punih 4 mjeseca, a Sanaderov nikad javno potvrđeni prijedlog o 6-postotnom rezanju plaća danas je politički upokojeniji od njega samog. Što se tiče Zagrebačke nadbiskupije, njihova je reakcija iz današnje perspektive u mnogočemu razumljivija, koliko i njihovo nesmiljeno i paranoično prokazivanje 'lažljivaca' u medijima. Naime, osim što su se borili protiv percepcije javnosti u kojoj se crkva bavi nimalo skromnim pregovorima oko stotina milijuna kuna (te još i ne želi popustiti), glasnogovornici sa Kaptola željeli su valjda toj istoj javnosti poručiti kako je to obična glupost jer se radi o objektivno nemogućoj situaciji. Ako je i tražio takvu žrtvu, Sanader je tada bio u nasve nezavidnoj poziciji. Bilo je to uoči lokalnih izbora - kad apetiti obaju strana porastu, a oportunizam se tradicionalno pokazuje u najboljem svijetlu.

Lokalni izbori su u međuvremenu prošli. Što se promijenilo do sada? Crkva se sve do ovih 50 milijuna nije odrekla niti lipe. Otkud sad taj naglo probuđeni kršćanski poriv odricanja od dijela materijalnog blagostanja? Da li su čelnici institucije koja godinama parazitira na političko-duhovnoj raboti sa HDZ-om nakon izglednog rezanja njihovih primanja podlegli pritiscima, te shvatili da je manje licemjerno kad bi se oni odrekli novaca, nego da ih na to prisili država? Vjerojatno će biti da nije tako, te da je razina njihovog pragmatizma u ovom slučaju znatno unosnijeg karaktera. Naime, ugovor RH sa Svetom Stolicom, koji teži nekoliko kilograma, ima jedan interesantan članak, a koji bi kod Crkve mogao uvjetovati gubitak dijela lagano stečenih milijuna. Riječ je o članku 15., objavljenom danas u Slobodnoj Dalmaciji, a on doslovno glasi ovako: "Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima." Drugim riječima, iako je ovaj ugovor sklapan u okolnostima kada je 'Tuđmanova država' hroptala u postprivatizacijskom kaosu, može se kazati kako su aktualne prilike itekako dovoljan razlog za promjenu ovog Ugovora. Crkva je dakle dobrovoljno ustupila 50 milijuna kuna, te je taj način izbjegla mogućnost izmjene Ugovora, što bi dugoročno bilo znatno gore za njihov saldo.

Na taj je način znatno olakšan posao i samoj državi. Naime, izvršna je vlast izbjegla intervenirati po ovom pitanju, zadržavši duhovnu ljubav i pripadajuće svjetovne računice sa Majkom Crkvom na zavidnoj razini. Ilustrativno, najnovijim nametima HDZ-ova administracija je odlučila navući gnjev svih zaposlenika u ovoj državi, prije nego što je dovela u pitanje ugovor s Vatikanom. To dosta govori o vitalnosti ove vjekovne simbioze između crkve i države, koja, unatoč suprostavljenim opservacijama pojedinih komentatora, i dalje iskazuje zavidne reflekse. Po svoj prilici, u dogledno vrijeme se ne treba očekivati dovođenje u pitanje ovog ugovora, unatoč legitimitetu koji donosi onaj nesretni članak 15. 'Politička volja' da se nešto uradi ionako je apstraktni pojam koji se kod vladajuće aparature više ne može zamisliti bez primjese cinizma, a ekonomski stručnjaci i sindikalni čelnici koji duže vrijeme upozoravaju da je revizija ugovora zbog recesije nužna - već su odavno pospremljeni na poželjnu marginu društvenog utjecaja.