Kako definirati problem, još neriješen, Hajdukovih navijača u slovačkoj provinciji? Kao politički, kao sportski, kao psihološki, kao sociološki, kao...?

Politički sasvim sigurno nije, premda na portalima ima i tekstova i komentara koji tvrde kako su naši skrušeni siročići nadrapali u onom tamo nekom mjestašcu na "Ž" samo zato što su Hrvati. Iz istog razloga, znači, zbog kojega Franjo Tuđman, prema vlastitom skrušenom priznanju, nije dobio Nobelovu nagradu za mir.

Kao sportski? Nema šanse. Aktualno Hajdukovo igranje, i vani i doma, ima sa sportom veze taman koliko i mahnitanje slovačkih specijalaca, svjesnih da će - ako ovo propuste - tko zna do kad čekati priliku da napokon onjuše krv, a samo su se za to školovali ili prekvalificirali.

Kao psihološki? E, tu smo već za korak bliži slutnji definicije. Naime, ako smo svi znali da je UEFA zabranila prisutnost ijednoga Hajdukovog navijača na prvoj sljedećoj međunarodnoj utakmici toga kluba, onda se, također svi, moramo zapitati što je u glavama likova koji su se tamo ipak zaputili, uvjereni da će zajebati slovačke krvosljednike? Koji ih je vrag toliko jako tjerao da idu čačkati mečku, da ne kažem Slepičku? Prijeći tolike kilometre, usred turističke gužve na cestama, gnjaviti se s GPS-ovima koji malo rade, malo ne rade i onda nasumce tražiti to mjestašce na "Ž", pa tražiti parking podalje od stadiona, pa po toj vrućini (Ante, naime, ne podnosi klimu, ima neki blaži oblik epilepsije, pa se svi ostali u autu cijelim putem kolegijalno znoje do besvijesti) još vezati šal oko struka i gurati bengalku u gaće, a sve to dok slušaš Matine (bio čovjek jednom u Slovačkoj na skijanju, pa zna kako je ovdje) upute o tome kako se praviti da si običan civil s uredno kupljenim ski-passom, pardon, ulaznicom... Ej, ljudi, nije li to za ozbiljnu ekspertizu, individualnu i kolektivnu?! Slovakinjâ na Jadranu koliko hoćeš, baciš udicu i treba ti samo malo strpljenja (ne samo za Slovakinje, naravno) ali ne, pravi muški baš u to vrijeme idu gore, galebovi novog doba spremni su voziti i tisuću kilometara u znoju, tamo i amo, spremni na to da zauzvrat dobiju tek krv i suze! Ponavljam: nije li to za ekspertizu, i individualnu i kolektivnu?

Dakako, ako promatramo sa psihološkog aspekta, treba u obzir svakako uzeti i moguću frustraciju ponekog slovačkog policajca: zaručnica s dvije prijateljice prekjučer mu otišla na jednotjedni odmor u Dalmaciju, s objašnjenjem da tamo mora odlučiti koja će joj od njih biti vjenčana kuma...

Koja nam je ono još dimenzija ostala za definiranje problema? Ah, da, sociološka! Desetljećima nam već (neki) sociolozi prodaju kojekakve palamudidbe o frustriranim nasilnicima kao nekakvoj "subkulturi" i "urbanim plemenima". Da ne bi bilo zabune - s dvojicom od njih (oba doktorirala s tom tezom!) privatno sam vrlo dobar, ali tim mi teže padaju njihove teorije bez ikakva praktičnog učinka. Dapače, njihovi znanstveni radovi samo pružaju alibi likovima koji u tim tekstovima razumiju najviše pet do šest riječi, uključujući i veznike, ali se svejedno osjećaju važno. Na kraju krajeva, što jest jest, o vama i o meni nikad nitko još nije napisao doktorat...

S druge strane, ne znam ni za jednog psihijatra koji bi opravdavao umrežene pedofile definirajući ih kao nekakvu "subkulturu", niti ijednog pravnika koji bi pljačkašku bandu pred sudom branio znanstveno verificiranom tezom o "urbanom plemenu". Djelić krivnje, drugim riječima, za sve što se dogodilo u onom slovačkom mjestašcu na "Ž" (dovraga, nikako da se sjetim istoimenoga kluba, onoga od kojeg će Hajduk doma popušiti u uzvratnoj utakmici!) pripisujem i tim svojim prijateljima sociolozima, koji nasilničkoj bandi odavna percem glade guzice, tretirajući ih isključivo kao žrtve povijesnih okolnosti i globalnih silnica pred kojima, eto, strogo sociološki gledano, nema zaklona.

Sve u svemu, dakle, što se to zbilo u tom mjestašcu čije ime počinje na... ma, tamo negdje u Slovačkoj? Ništa neočekivano. Hrvatske budale naletjele su odveć samouvjereno na slovačke specijalce žedne krvi i zacijelo unaprijed puštene da malo prekorače ovlasti prihvaćene primanjem u EU. Tko je ove naše tjerao, usred ljeta, unatoč jasnoj i pravovremenoj UEFA-inoj zabrani ulaska na stadion, da se zapute s mora pod Tatre? Nitko. Tko osim ponekog hrvatskog sociologa ili novinara ima razumijevanja za njihovu idiotsku (i po Hajduk nedvojbeno štetnu) ekskurziju? Nitko. Tko će od slovačkih policajaca odgovarati, barem disciplinski, zbog brutalnog prekoračenja službenih ovlasti? Nitko. Tko je ministra Jandrokovića tjerao da se ispričava prije nego je dobio kompletnu informaciju o incidentu? Nitko. Tko će od polomljenih i okrvavljenih navijačkih lumena iz svega skupa izvući barem jednu pouku? Nitko.

Prvi dokaz dobili smo u subotu. Na poljudskim tribinama, po kazni, toga dana nije smjelo biti nikoga, ali su se junaci, da ne kažem delije, dosjetili jadu. Svi već znate što se zbilo: umjesto na zaključani Poljud, nekolicina se nesuđenih ranjenika (dušu bi dali da je i njih u Slovačkoj onako sadistički maltretiralo, kladim se) u neplanirano slobodno vrijeme zaputila u Šibenik, gdje je lokalni klub igrao protiv "uvijek neugodnog" Osijeka, pa bacilo dimnu bombu u jedan kafić i demoliralo sve oko njega, te naposljetku završilo u pritvoru.

Zašto, pitate? Pa rekli smo još na početku: samo zato što su Hrvati!