Teško, možda samo razočaranih, i to ne previše, jer Dinamovi navijači su poput teglećih konja navikli na batine kojekakvih kočijaša. Ista priča ponavlja se iz godine u godinu. Prodavanje magle i iluzija specijalitet je iz maksimirske kuhinje. Nije prvi put, a ni posljednji da Dinamo nakon dobrog rezultata u gostima sve prospe na domaćem travnjaku. I po već ustaljenoj navici danima ćemo slušati o nesreći, lošoj karmi, fantomskom Maksimiru i tko zna o kakvim praznovjerjima.

Uglavnom, na kraju balade nitko nije kriv. Uprava na čelu s dopredsjednikom Zdravkom Mamićem nije kriva jer osigurala i ptičjeg mlijeka svojim igračima, trener nije kriv jer je postavio igru prema saznanjima iz prve utakmice i saznanjima o kvaliteti protivnika, nisu krivi ni igrači jer ih je zadesila zla kob na koju ne mogu utjecati, nije kriv ni golman koji primi pogodak s 35 metara, nije kriva ni obrana što se centarfor Red Bulla sam šeće po šesnaestercu, nije kriv ni Carlos što ne može igrati niti za momčadi koje igraju za "litru i vodu" na plažama Copacabane, a ipak ga ničim izazvan kupi tamo neki europski klub i još mu daje dobru mjesečnu plaću.

Kad malo bolje razmislimo čini nam se da je Carlos doista najmanje kriv. Zaboga, tko bi od nas odbio zarađivati nekoliko desetaka tisuća kuna mjesečno za malo sramote na gotovo uvijek praznom stadionu?
Nije se čovjek sam doveo u Dinamo, netko ga je valjda morao pozvati.

Kad se sve zbroji najveća krivica leži ne medijima koju su jednu mladu i strancima nakrcanu momčad opteretili nerealnim očekivanjima. Kako nas nije samo sram. Na jadne nogometaše Dinama i njegovog trenera navili smo na leđa nesnošljiv pritisak da tu i tamo pobijede neki klub s imenom i prezimenom, i to za bijedne plaće u rasponu od najmanje 100.000 eura do najviše 800.000 eura godišnje po glavi.

Ono što je simptomatično u rekonstrukciji Dinamove loše karme činjenica je da je to doista rijedak klub u Europi koji ne može pobijediti nikoga, pod tim mislimo klubove barem iz druge kvalitativne lige, makar i na sreću.

Primjer Roberta Prosinečkog

Nogomet nije egzaktan sport, kao recimo košarka ili rukomet u kojima osjetno bolja momčad "mora" pobijediti. Svake sezone dogodi se da u europskim natjecanjima netko iznenadi puno jačeg suparnika, pogotovo na početku sezone kada se još traži prava forma.

Zar nije iznenađenje što je Šahtar izgubio od rumunjskog Timişoara, a isti taj Šahtar prošle je sezone s pola snage pobijedio Dinamo i pobijedio bi ga valjda u stotinu međusobnih susreta. Nije li prošle sezone BATE Borisov igrao u Ligi prvaka? Takvih primjera ima puno i malih klubova koji su iznenadili velike, ali nigdje nećete pronaći Dinamo.

Sjećam se Dinamovih europskih posrtaja tamo još od Porta i Sportinga s početka osamdesetih, ali ne mogu se sjetiti kada je to Dinamo pobijedio nekoga za koga se moglo pretpostaviti da je igrački jači od zagrebačke momčadi. Možda samo Ajaxa pretprošle godine, ali Ajax tada nije imao bogzna kakvu momčad i realno nije bio igrački osjetno bolji od Dinama.

Da ta činjenica ima bilo kakve veze sa srećom, onda bi se sreća kad tad morala okrenuti i na Dinamovu stranu. Da sve to nema veze sa srećom, pokazao je Robert Prosinečki krajem devedesetih. Kad imate pravu momčad i barem jednog pravog igrača, onda se nesreća može dogoditi jednom (čitaj Newcastle), ali ne može tri-četiri puta, a kamoli na desetke puta.

Od posljednjeg nastupa u Ligi prvaka Dinamov je najveći doseg pobjeda protiv Ajaxa, a nakon toga može se dičiti eliminiranjem jakih klubova poput Maribora, Hazara, Pjunika i sličnih "divova". Uspio se plasirati dva puta u Ligu Uefe, ali koga je tamo pobijedio?

Hrvatsko prvenstvo nije mjerilo

"A hrvatsko prvenstvo, silne dvostruke krune", podsjetit će nas društvo iz maksimirske šume. Može li se smatrati uspjehom osvajanje niza hrvatskih prvenstava kad imate veći proračun nego cijela liga zajedno? Pa tko to može biti prvak Hrvatske osim Dinama. Hajduk? U ovoj situaciji teško. I tko još? Nitko. Možda se uspjehom Dinamove Uprave mogu nazvati lukrativni transferi Modrića, Eduarda, Ćorluke i ostalih, no tada se postavlja pitanje smisla postojanja kluba.

Koji su to zapravo prioriteti Dinama: Je li to prodaja igrača ili rezultat? Pod rezultatom, naravno, mislimo uspjeh u Europi. Ako je prodaja igrača, onda to treba javno i reći, pa da tema rezultata konačno bude skinuta s dnevnog reda. Da je rezultat u prvom planu, onda smo sigurni da Dinamo ne bi doveo toliki broj inozemnih nogometaša koji u pravilu nisu bolji od domaćih, a oni i koji su bolji, to se golim okom teško može zamijetiti jer se radi o nijansama. Kad se kupuje stranac onda on mora biti bolji od domaćeg igrača i to mora biti jasno i najvećoj nogometnoj neznalici.

No, većina inozemnih igrača u Dinamo su stigla a da ih nitko iz kluba nije uživo gledao. Svi su uglavnom došli na preporuke kojekakvih menadžera.

Ne bi li bilo bolje da je umjesto tuceta poluigrača kupljen jedan pravi, jedan novi Prosinečki ili barem polovica od "Velikog Žutog" (i to bi bilo dovoljno) koji će biti uzor Dinamovoj mladosti i koji će podignuti kvalitetu igre.
Dinamova Uprava u skupini Južnoamerikanaca traži novog Eduarda po principu: kupit ćemo ih deset, pa će valjda jedan valjati i na njemu ćemo stostruko zaraditi. Eduardo je stigao u Hrvatsku ponajprije odlukom Fortune, nije to imalo nikakve veze s ciljanim skautingom. Do novog Eduarda ćemo svi skupa ostarjeti, a i kad dođe neće biti garancija uspjeha. Za uspjeh u Europi ipak treba nešto više. Riba smrdi od glave.