Sad kad je umrla Savka Dabčević Kučar, zavjesa se nije spustila samo za jednim životom, nego i za cijelom jednom epohom, obilježenom njezinim imenom. Gotovo punih 20 godina njezinog imena nije bilo u javnosti, ni na koji način, ali taj pokušaj primjene oprobane komunističke metode tjeranja na masovni zaborav nije urodio plodom - "Savka" je ostala prisutna u glavama i srcima naših roditelja, a mi klinci vrlo smo brzo naučili da se ta riječ ne spominje izvan kuće, a i doma ne baš pred svakim gostom... Riječ "Savka" bila je neki nejasan simbol, označitelj za nekakav mutno definiran pojam drugačije i bolje Hrvatske od one u kojoj smo živjeli. Riječ "Franjo" u tom kontekstu i konceptu, bogme, nikad se nije izgovarala...

Paradoksalno, Savka je puku bila popularnija i cjenjenija za vrijeme te dvodesetljetne izolacije nego nakon što su joj se, na kraju osamdesetih, širom otvorila vrata slobode javnog istupanja. Ne zato što u tako velikim promjenama ona više nije imala što reći (dapače!) nego zato što je preostalo vrlo malo onih koji su je uopće htjeli slušati. Političku su scenu preko noći već okupirali bukači bez imalo karizme, ustašofili, emigranti suspektnih biografija, udbaški konfidenti, kolodvorski gostioničari i pečenjardžije, torbari, šverceri, popovi opasani pištoljima, legionari, dileri... Koliko god snažan bio, Savkin glas se u toj galami nije mogao čuti. A i da se čuo, opet ne bi bilo koristi - njene su riječi bile odveć pametne za već obrađenu raju, željnu kratkih parola i glasnih uvreda. Krenuli su, naravno i nju vrijeđati, a jedna od najgnjusnijih podmetačina glasila je otprilike: "dok su pravi hrvatski domoljubi čamili po jugokazamatima, ona je doma mirno heklala". Kao da je itko mogao birati hoće li u zatvor ili neće!? Danas se to, kako vidimo, može itekako, ali u ono doba, ej... Da se moglo, pa zar mislite da bi Tuđman mijenjao Nazorovu za Lepoglavu, i tako dva puta?!

Otišla nam je, dakle, i Savka. Otići ćemo za njom jednog dana i mi, ali čisto sumnjam da ćemo prije toga doživjeti Hrvatsku skrojenu i uređenu prema načelima kakva su zagovarali Savka, Tripalo, Supek i Gotovac. Šteta, zar ne?

P.S. Na ovim posljednjim snimkama što se zadnjih dana vrte po televiziji, osobito onima gdje se oslanja na štake, Savka me, sasvim fizički, nevjerojatno podsjeća na moju pokojnu mamu. Nešto mi govori da nisam jedini.