POVRATAK U AMERIKU Bill Clinton se nakon posjeta Pyongyangu u SAD vratio zrakoplovom s netom oslobođenim novinarkama Laurom Ling i Eunom Lee, koje su u sjevernokorejskom zatvoru provele pet mjeseci zbog 'ilegalnog ulaska u zemlju i špijunaže'Sjedinjene Države imaju vrlo sposobnu i moćnu diplomaciju - u diplomatskim aktivnostima ne sudjeluju samo diplomatska služba, američki State Department i diplomatska predstavništva diljem svijeta, nego i vojne i obavještajne strukture, nekiput sasvim neformalno i velike korporacije, razni posebni izaslanici. A kad je riječ o zemljama s kojima SAD nema diplomatske odnose, koriste se i neuobičajene metode, kao što je sada bio slučaj sa Sjevernom Korejom oko oslobađanja dviju tamo zatočenih američkih novinarki. Kada je trebalo riješiti neke akutne situacije sa Sjevernom Korejom, SAD se još 90-ih počeo koristiti i uslugama specijalnih neformalnih izaslanika, koji su, navodno, svoje diplomatske zadatke obavljali privatno, ali zapravo je riječ bila o dobro isplaniranoj završnoj fazi neke mnogo kompleksnije diplomatske operacije.

Tako je bilo i s nedavnim boravkom bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona koji je otišao u Pyongyang da bi od tamo doveo te dvije novinarke. Slučaj novinarki dodatno je opterećivao odnose SAD-a i Sjeverne Koreje, napete zbog američkog nezadovoljstva činjenicom da Sjeverna Koreja razvija nuklearno i raketno naoružanje, te čak sasvim jasno daje do znanja kako namjerava sagraditi raketu s nuklearnom bojevom glavom koja će imati domet da gađa američki teritorij. Dvije novinarke našle su se u središtu pozornosti u ožujku, kada su uhićene na sjevernokorejsko-kineskoj granici.

To su bile 32-godišnja Laura Ling i 36-godišnja Euna Lee, zaposlenice američke televizijske stanice Current TV, koje su u tom području snimale dokumentarnu reportažu o navodnom krijumčarenju žena preko granice. One su u to područje došle s kineske strane, no, prema kasnijoj tvrdnji sjevernokorejskih vlasti, 17. ožujka prešle su rijeku Tumen, koja čini granicu Kine i Sjeverne Koreje, te se našle na sjevernokorejskom teritoriju, gdje su uhićene. To je 30. ožujka potvrdila sjevernokorejska službena novinska agencija KCNA te obznanila kako će biti izvedene pred sud i suđene zbog špijunaže. Odmah je bilo jasno da im prijete teške kazne. Sjevernokorejske vlasti nekoliko su mjeseci šutjele o njima, a potom je početkom lipnja objavljeno da su bile izvedene pred sud, proglašene krivima i osuđene. Na tom suđenju koje je održano u tajnosti bez nazočnosti američkih konzularnih službenika, bilo kakvih drugih diplomatskih predstavnika neke treće zemlje ili odvjetnika dviju optuženica, njih su dvije zbog, kako je rečeno, “ilegalnog ulaska u zemlju i kriminalnih djela uperenih protiv Demokratske Narodne Republike Koreje”, što je službeni naziv Sjeverne Koreje - osuđene na čak 12 godina zatvora “kako bi se reformirale kroz rad”.

To je bila drakonska kazna. Kada je Sjeverna Koreja osudila te dvije novinarke, bilo je jasno da to nije učinjeno zato što su one to na bilo koji način to zaslužile, nego zato da se što brže potaknu pregovori o njihovu oslobađanju kroz koje je Sjeverna Koreja željela postići neke diplomatske probitke. Njihova je krivnja bila samo u tome što su - možda - snimajući taj dokumentarni film neoprezno prešle graničnu crtu i našle se na sjevernokorejskom teritoriju, ali je to Sjeverna Koreja maksimalno izdramatizirala tvrdnjom kako je riječ o “neprijateljskom aktu”. Nema nikakve sumnje da su ta ocjena i drakonska nepravedna kazna bile dio spomenute ucjene. Čim su one uhvaćene i zatočene, počeli su tajni posredni američko-sjevernokorejski pregovori koji su se vodili preko diplomata iz Švedske, jedne od rijetkih zapadnih zemalja koja održava diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom, a tim kanalom je Sjeverna Koreja uspostavila svoje uvjete da dvije Amerikanke oslobodi.

Jedan od uvjeta bio je da SAD prizna da su novinarke prekršile zakone Sjeverne Koreje jer su bez dozvole stupile na teritorij Sjeverne Koreje, te da uslijedi javna isprika i od njih dviju, ali i od američke strane. Drugi zahtjev bio je da SAD javno pokaže veće poštovanje prema Sjevernoj Koreji, koju SAD posljednjih godina diplomatski uglavnom ignorira, te ne pristaje na sjevernokorejske zahtjeve da o međusobnim sporovima razgovaraju izravno bez prisutnosti treće strane. Ambiciozni sjevernokorejski vođa Kim Jong Il smatra uvredljivim za svoju zemlju da SAD ne želi pregovarati direktno s njim, stoga on bojkotira šesteročlane pregovore, te odbacuje prijašnje tamo postignute dogovore. I oslobađanje novinarki uvjetovao je da se stvori situacija koja će se doimati kao da su SAD i Sjeverna Koreja počeli izravno pregovarati, i to ne samo o njihovu oslobađanju, nego i o drugim pitanjima. Budući da dvije zemlje nemaju diplomatske odnose, SAD je odbio mogućnost da se organiziraju bilo kakvi službeni pregovori na visokoj razini, ali je pokazao spremnost da se organizira neformalni susret koji bi sjevernokorejskoj javnosti davao privid pregovora na visokoj razini, pa čak i imao stvarno takav karakter. Od samog početka najavljivalo se da bi neka poznata američka ličnost, koja formalno ne pripada administraciji predsjednika Baracka Obame, mogla otići u Pyongyang, pa se tako u početku najviše spominjao bivši potpredsjednik Al Gore, već i stoga što su dvije novinarke radile za televizijsku mrežu Current TV kojoj je Gore jedan od osnivača.SUSRET CLINTON - KIM JONG IL Američka strana inzistirala je da ovaj posjet bude potpuno neslužben, za njega se nije znalo do zadnjeg časa, a detalje organizacije sredio je sam Bill Clinton

No to Sjevernoj Koreji očito nije bila dovoljno visoka razina, pa je tada na neobičan način krenula inicijativa da to bude bivši predsjednik Bill Clinton. Naime, sjevernokorejske vlasti su dopustile da zatočene novinarke s vremena na vrijeme telefonski kontaktiraju nakratko sa svojim obiteljima, kako bi se znalo da su žive. Tijekom jednog takvog razgovora one su svojim ukućanima rekle kako žale što su povrijedile teritorij Sjeverne Koreje, spomenule da u Sjevernoj Koreji postoji dobra volja da se njihov slučaj riješi dogovorom, ako u Sjevernu Koreju kao pregovarač dođe bivši predsjednik Clinton. Očito je bilo da su zatočenim novinarkama iz sjevernokorejske vlade sugerirali da tako nešto prenesu svojim obiteljima, ali zapravo američkim vlastima. Zašto je Sjeverna Koreja predložila da dođe Clinton, bilo je prilično jasno. Iz raznih razloga bilo bi nemoguće da Kim Jong Ilu dođe netko od članova američke administracije, ne samo zato što dvije zemlje nemaju diplomatske odnose, nego i zato što bi to bilo ponižavajuće za SAD. Zato je bilo moguće samo da se nešto aranžira na neformalnoj razini. Kim Jong Il je zahtijevao da dođe bivši predsjednik Clinton jer više neformalne razine od te nema. Uz to, on je ne samo bivši predsjednik, nego i suprug američke ministrice vanjskih poslova, pa ono što će on reći ima već i stoga dodatnu težinu. Kao treće, upravo je Hillary Clinton u međuvremenu bila napravila nešto što je Sjeverna Koreja tražila.

U jednoj izjavi prihvatila je sjevernokorejsku tezu da su dvije novinarke ipak prekršile sjevernokorejski zakon ušavši na teritorij Sjeverne Koreje, te rekla da one žale zbog toga. Drugim riječima, SAD je tom izjavom prestao osporavati pravo Sjeverne Koreje da im sudi, ali je neformalno sugerirano da prema njima postupa humano i iskaže milost. Tako su stvoreni uvjeti da s jedne strane Sjeverna Koreja javno pokaže velikodušnost i pusti novinarke, a da za uzvrat dobije mogućnost da pokaže kako SAD iskazuje poštovanje prema Kim Jong Ilu. O tom aranžmanu se potajno preko posrednika pregovaralo tjednima. U tim dogovorima sudjelovala je Hillary Clinton, ali još više James Jones, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Baracka Obame. Zanimljivo je da su - dok su pregovori bili na vrhuncu - dvije strane izmjenjivale javne uvrede. Tako je Hillary Clinton za Sjevernu Koreju rekla da se “ponaša kao razmaženo dijete”, a sjevernokorejska vlada za nju da je “glupa penzionerka”. Konačna odluka da Clinton ode u Pyongyang donesena je 25. srpnja.

U tom planu važan dodatni element na kojem je inzistirala američka strana bio je da Clintonov put u Pyongyang bude s formalne strane u potpunosti neslužben, da izgleda kao samostalni privatni pothvat bivšeg predsjednika, da u njegovoj tehničkoj organizaciji američka administracija nema nikakva udjela, pa je i stoga Clinton bio primjerena osoba za taj put, ne samo kao putnik, nego i njegov organizator. Clinton je morao preuzeti obavezu da će sam sve urediti u tehničkom i financijskom smislu za taj put, da od države ne treba očekivati ništa. On je nazvao nekoliko svojih imućnih prijatelja, koji su svojedobno financirali njegove predsjedničke kampanje, a potom donirali novac njegovoj fondaciji, formiranoj nakon što je izišao iz Bijele kuće. Uz to, pozvao je neke svoje stare prijatelje da mu budu pratitelji na putu i politički savjetnici. Svi su se rado odazvali njegovu pozivu da sudjeluju u pripremi putovanja, a desetak njegovih nekadašnjih suradnika prihvatilo je da budu u njegovoj delegaciji za Pyongyang. Sam put nije bilo lako organizirati. Dobio je određenu tehničku pomoć od kemijske kompanije Dow Chemical, no najveću pomoć pružio mu je američki bogataš i hollywoodski producent, njegov veliki prijatelj, podržavatelj i donator Steve Bing, o kojem se svojedobno mnogo pisalo jer je otac izvanbračnog sina britanske glumice Elizabeth Hurley.

Bing je Clintonu dao na raspolaganje svoj posebno uređeni avion Boeing 737, platio troškove goriva i osoblja aviona, te pokrio još neke troškove, sveukupno za to donirao 200.000 dolara. Bilo je i drugih osoba koje su pomogle, držeći sve planove u najstrožoj tajnosti. Danas se ističe da cijeli taj put američke porezne obveznike nije stajao ni dolara, ako se izuzme činjenica da su na put išli i neki pripadnici američke Tajne službe, koja pruža fizičku zaštitu najvišim američkim funkcionarima, pa tako i bivšim predsjednicima. Jedina stvar u kojoj je država u vezi s tim putovanjem izravno sudjelovala bila je izdavanje jednokratne izvanredne dozvole da Bingov avion s Clintonom može uopće odletjeti u Pyongayng, jer je američkim avionima zabranjeno letenje u Sjevernu Koreju. Tek kada je 4. kolovoza Clinton napokon poletio za Pyongyang, za njegovu misiju saznala je i javnost, pa se u medijima pogrešno tvrdilo kako je Clinton tamo otišao tek da pregovara o puštanju dviju novinarki, ali to nije točno. Kada je on stigao u Pyongyang, puštanje novinarki već je bilo dogovoreno, a Clintonovo putovanje u Pyongyang bio je samo završni dio diplomatske koreografije također dogovorene ranije. Prije nego što je Clinton uopće krenuo na put američka administracija je dobila odgovor sjevernokorejske strane da će novinarke biti puštene, te da će se moći vratiti kući s Clintonom. Da toga nije bilo, Clinton ne bi ni krenuo na put. On je, praktički, u Pyongyang otišao zato da bi se zadovoljile neke ambicije sjevernokorejske strane, na primjer, da bi se njegove fotografije s Kim Jong Ilom mogle pokazati tamošnjoj javnosti. Navodno su Clinton i Kim Jong Il razgovarali tri sata, prvo sat tijekom službenog susreta dviju delegacija, potom dva sada za ručkom. Američka strana tvrdi da Clinton nije nosio nikakvu službenu poruku Obamine administracije, ali sigurno su razmijenjene razne važne političke informacije.

Bill Clinton na aerodromu razgovara sa svojim prijateljem, producentom Stephenom Bingom, koji mu je za put ustupio svoj novi privatni avion, jer američki avioni ne smiju slijetati u Sjevernu KorejuU tom smislu Clintonov posjet Pyongyangu bio je nesumnjivo koristan i za međusobne odnose, a možda će biti i baza za neke druge korake kojima bi se sveopća napetost na Korejskom poluotoku, stvorena u prvom redu sjevernokorejskim nuklearnim i raketnim pokusima, mogla početi ublažavati. Dvije zatočene novinarke nisu imale pojma što se tih dana iza kulisa događalo. Živjele su u Pyongyangu u strahu da će ih jednog dana vlasti prebaciti na tešku robiju, na što su bile osuđene. Bile su jako smršavile, dijelom i zbog loše hrane. Kako obje tvrde, nisu ih ni na koji način maltretirali. Bile su zatočene u istoj kući, ali su bile odvojene, a vrijeme su provodile čitajući i šećući se po ćeliji. Vidjele su se u tih pet mjeseci samo nekoliko puta. No 5. kolovoza stražari su ih obavijestili da se spreme jer idu na sastanak na drugu lokaciju, a one su zabrinuto krenule sa stražarima ne znajući o čemu je riječ. Odveli su ih u jednu vladinu zgradu, uveli u sobu, a one su tamo ugledala bivšeg predsjednika Clintona. Kako je nakon oslobađanja Laura Ling rekla: “Istog trenutka smo instinktivno shvatile da je naša noćna mora konačno gotova.” I doista, nešto kasnije već su bile na aerodromu Pyongyanga u Bingovu avionu, koji se odatle uputio za aerodrom Burbank u Kaliforniji gdje im je priređen svečani doček.