Objavljeno u Nacionalu br. 717, 2009-08-11

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

Za 'ružu hrvatsku' Hrvati nisu htjeli glasovati

U svome dominantnome segmentu 'hrvatsko proljeće' nije bilo nikakav građanski reformatorski pokret, već pokret rudimentarnih nacionalista koji su svoj izraz radije pronalazili u zadrtoj retorici Budiše i Čička, negoli u Savki i Tripalu, koje su intimno doživljavali kao premekane komunističke sumnjivce. Taj esencijalni raskol između Savke Dabčević-Kučar i rudimentarnih nacionalista, koji se početkom sedamdesetih osjećao u zraku, postao je potpuno transparentan početkom devedesetih, kad se 'proljećarska' populacija u najvećem broju opredijelila ne za Savku, nego za Tuđmana

Srećko JurdanaSrećko JurdanaTihi odlazak Savke Dabčević-Kučar potaknuo je u Hrvatskoj glasne reminiscencije na vrijeme u kojem je ta iznimna osoba stekla političku slavu. U fenomenu nazvanom “hrvatsko proljeće” – kratko političko razdoblje od kraja šezdesetih do početka sedamdesetih prošloga stoljeća – mnogi pronalaze rane korijene formiranja aktualne hrvatske države, i jasno je u tom kontekstu zašto je dr. Dabčević-Kučar, čija je figura obilježila to razdoblje, zadržala svoj kultni status do smrti. Bez liberalnoga nastupa Savke, Mike Tripala, Dragutina Haramije, Pere Pirkera, Srećka Bijelića, uz njih i Ivana Šibla i nekih drugih jačih imena u tadašnjem vodstvu hrvatskih komunista, ne bi bilo ni studentskoga bunta, ni Matice hrvatske, ni Hrvatskoga tjednika, ni spektra drugih pojava na hrvatskoj sceni koje su se tumačile kao smjeli izraz hrvatske emancipacije od beogradskog hegemonizma.

HONORIRANJE HRVATSKOG TRUDA

Na drugoj strani, ni Savke, ni Tripala ne bi bilo da nije bilo Josipa Broza, koji je poticao njihov politički razvoj. Ciklus “hrvatsko proljeće” započeo je, u vrlo diskretnim nijansama, Brozovim zbacivanjem (šefa tajne policije i centralističkoga autoriteta) Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu 1966. godine, čime se de facto otvorio proces jugoslavenske regionalizacije, odnosno jačanja autonomne svijesti u razvijenijim republikama poput Hrvatske i Slovenije. Na fonu postupnoga jačanja spomenute svijesti iznikli su Savka i Tripalo, kao proizvodi izravne Brozove namjere. Brozu je bila dobro poznata snaga velikosrpskih aspiracija unutar Jugoslavije, i trebala mu je na hrvatskoj strani emancipatorska protuteža kojom će iz pozadine parirati beogradskoj tendenciji svevlađa. Zbog toga je taktički dopustio – time i potaknuo - razvoj nacionalističkoga pokreta u Hrvatskoj, ali samo do mjere koja mu je odgovarala. U trenutku kad je po razvoju događaja shvatio da Savka i Tripalo u Hrvatskoj postaju politički dominantniji od njega, aktivirao je sve njihove velikosrpske i druge oponente u Hrvatskoj i izvan nje, iskoristio državnu moć koja mu je uvijek stajala na raspolaganju, i hrvatski emancipatorski zanos preko noći pretvorio u prošlost. Neki analitičari smatraju da je “konfederalnim” ustavom 1974. godine Broz honorirao hrvatski trud iz 1971. godine, no – kao što je zadnjih dana, govoreći o Savki, istaknuo dr. Žarko Puhovski – kod Broza je uvijek bila vrlo upitna opravdanost visoke cijene kojom su građani plaćali njegove reformističke trijumfe. Ako su, na primjer, ljudi poput Vlade Gotovca morali proći višegodišnje robijanje u neljudskim uvjetima da bi Broz na kraju mogao donijeti svoj ustav, onda se cje lokupan proces donošenja tog ustava nesumnjivo mogao shvatiti i kao oblik političke perverzije. Za razliku od mnogih njezinih istaknutih sljedbenika, ili barem sudionika u istom političkom programu, Savka Dabčević-Kučar izbjegla je izravan udar Brozove disciplinske palice. Bila je osuđena na povlačenje iz javnog života, ali zadržala je sinekure i stambeni status visoke komunističke funkcionerke. Vrh brijega koji je sam stvorio, Broz je ostavio na relativnome miru. S iznimkom kratkoga razdoblja na početku devedesetih, četrdesetak godina nakon svoje smjene gospođa Dabčević- Kučar u politici nije radila gotovo ništa.

RAZARANJE TADAŠNJIH HRVATSKIH IKONA

Savki Dabčević-Kučar mora se odati veliko historijsko priznanje na preuzimanju vodeće uloge u borbi za hrvatske nacionalne interese, u trenutku kad je ta borba postala politički realna i moguća. Je li ona mogla, eventualnim taktičkim konformiranjem s Brozom u trenutku kad je ovaj promijenio ploču, utjecati na ublažavanje retorzije koju je proveo u Hrvatskoj? Vrlo teško, zapravo. Da mu je i ponudila suradnju, Broz je vjerojatno ne bi htio prihvatiti, jer trebalo mu je – na simboličkoj razini - nedvosmisleno razaranje tadašnjih hrvatskih ikona. Osim toga, u značajnome broju sudionika “hrvatskoga proljeća” Savka i drugi komunistički vođe nisu imali nikakve suradnike koji bi slušali njihove sugestije i upute. Među njima je postojao latentan ali vrlo jak sukob svjetonazora. U svome dominantnome segmentu “hrvatsko proljeće” nije bilo nikakav građanski reformatorski pokret, već pokret rudimentarnih nacionalista koji su svoj izraz radije pronalazili u zadrtoj retorici Budiše i Čička, negoli u Savki i Tripalu, koje su intimno doživljavali kao premekane komunističke sumnjivce. Taj esencijalni raskol između Savke Dabčević- Kučar i rudimentarnih nacionalista, koji se početkom sedamdesetih osjećao u zraku, postao je potpuno transparentan početkom devedesetih, kad se “proljećarska” populacija u najvećem broju opredijelila ne za Savku, nego za Tuđmana. Na izborima 1990. godine propala je Koalicija narodnog sporazuma kojoj je Savka davala podršku, na predsjedničkim izborima 1992. godine gospođa Dabčević-Kučar dobila je zanemarivih šest posto glasova. Za “ružu hrvatsku” Hrvati, kako vidimo, nisu htjeli glasovati. Savkina retorika početkom devedesetih nije korespondirala s polariziranim vremenom, može se reći: nažalost. Sve što je bilo lijevo u Hrvatskoj se tada priklonilo Račanu, sve desno Tuđmanu. Za razliku od Savke, njezin nekadašnji protivnik Račan bio je tada prihvatljiv i dijelu srpske populacije u Hrvatskoj. Međuprostor je dobio zanemarivo značenje. Osim toga, Tuđman nije trpio ni Savku, ni Tripala, ni bilo koga od prominentnih komunista iz sedamdeset prve, zato što sam u tom razdoblju nije igrao nikakvu ulogu, i bio je ljubomoran na njihovu nekadašnju popularnost. Protiv njih je devedesete igrao unfair, šireći među ostalim glasine kako je Koalicija proizvod operacije Udbe, bez obzira na to što je Udba upravo njemu omogućila da prije svih ostalih pripremi logistiku za osvajanje vlasti.

UZROCI SAVKINA PORAZA

Ne treba, međutim, samo u Tuđmanu tražiti uzroke tadašnjeg Savkina poraza. Činjenica je da gospođa Dabčević-Kučar nije tada zračila istom političkom energijom kakvu je imala početkom sedamdesetih. Njezina percepcija zbivanja nije više bila kristalno jasna, na nacionalnom planu nije bila spremna za “nastavak borbe drugim sredstvima”, oslabila je njezina volja za moći jednako kao i refleksi na kojima se ta volja mora zasnivati, i dugo razdoblje neaktivnosti evidentno je na njoj ostavilo trag. U svojim zvjezdanim trenucima Tuđmana bi sa scene otpilila malim prstom, no ti zvjezdani trenuci pripadali su prošlosti, a budućnost je pripala Tuđmanu, koji je – iako također u starijoj dobi - svu svoju frustraciju akumuliranu u prethodnim razdobljima uspio u prijelomnom trenutku pretočiti u apsolutnu vlast. Dr. Savka Dabčević- Kučar znala je kakve opasnosti naciji prijete od Tuđmana, čovjeka s kojim, kako je rekla, “ne bi ušla ni u isti tramvaj, a kamoli u istu stranku”. Njezin stav je, međutim, bio nesvrsishodan. Kako je vrijeme odmicalo, pokazivala je sve manje volje za sučeljavanje s Tuđmanovom autokracijom, prepuštajući svojim poklonicima da je definitivno zapamte po sedamdeset prvoj. I to je vjerojatno dovoljno. Malo je lidera koji su dovoljno nadahnuti aktivnom politikom da mogu dva puta iskoristiti historijsku priliku.

Impresivan tjedan hrvatskoga nogometa

Od četiri hrvatska nogometna kluba koja su se prošli tjedan borila za Europu, iz natjecanja su već na početku ispala samo sva četiri, što je nesumnjivo rezultat za pamćenje. Tim više što je značajnu nadu zadržao Dinamo, kojem se – prema postojećim pravilima – pruža mogućnost da u borbi za europsku ligu iskusi u Maksimiru i dodatni poraz. Predočena nogometna situacija nije prošla bez drame. Šefovi Hajduka, na primjer, podnijeli su ostavke nakon što su ih u loži napali gledatelji. Povlačili su se revolveri. Trener je dobio infarkt. U Hrvatskoj nogometa nema, ali skandala oko nogometa ne manjka. Može se reći, što je lošija igra na terenu, tim je uzbudljivije divljanje na tribinama. Hrvatske klubove eliminirala su krajnje respektabilna europska imena za koja su čuli svi neizlječivi kladioničari – Žilina, Tromso, Metalist, Red Bull – i u tom podatku pouzdano se može pronaći utjeha. Idemo dalje, u nove sezone. Sve to skupa nikakve društveno-sportske perspektive nema, a kakvog ima smisla, to znaju samo uprave klubova koje žive od brze preprodaje dobrih igrača, uprave gradova koje im bezrazložno plaćaju stadione, uprava HNS-a koja cijeli taj truli pogon pokroviteljski drži na okupu, i uprava države koja to kriminalno stanje politički tolerira.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika