Zoran FerićKad umre netko velik i važan, uljudna je fraza reći kako se radi o nenadoknadivom gubitku, za državu, za narod, za obitelj i za sve one koji su tu ličnost poznavali i voljeli. U slučaju Savke Dabčević Kučar stvari, čini mi se, stoje ovako: napustila nas je nakon dugog i plodnog života, nakon što je kao ključna i karizmatska osoba Hrvatskoga proljeća omogućila temelje za stvaranje neovisne hrvatske države.

I TO U PRAVNOM SMISLU, JER JE USTAV IZ 1974. između ostaloga i odjek njenih ideja i njenoga djelovanja, ali, možda još i više kao uzorna političarka i simbol neovisnosti Hrvatske. Energična, pametna, oštra, plijenila je pozornost sedamdesetih, kad je govorila pred punim Trgom republike, ali i praktički donedavno kad je kao već vremešna žena djelovala obrazovanije, pametnije i energičnije od devedeset posto današnjih hrvatskih političara. Njen život bio je, bez sumnje, dobitak za sve nas, a njena smrt, mimo uobičajenih fraza, gubitak je prvenstveno za njene najbliže. Ono što je ostavila kao svoje ljudsko i političko naslijeđe, uvjeren sam, uvelike nadvisuje tragičan trenutak njena fizičkog odlaska. Pripadam generaciji čije je djetinjstvo na ozbiljan način obilježeno ličnošću Savke Dabčević Kučar. Išao sam u osnovnu školu koja se nalazi samo stotinjak metara od njene kuće, njena kći bila mi je pionirski rukovodilac, a ipak sam za njeno ime prvi put čuo relativno kasno, kad se pokret već bio prilično zahuktao.

JEDNOM, DOK SMO IMALI TJELESNI NA ŠKOLSKOM IGRALIŠTU, išli smo u treći razred, jedan školski kolega, koji je imao starijeg brata studenta, okupio nas je za čudnu igru: držali smo šake u zraku, kao da nosimo transparente i vikali: “Hajduk-Dinamo, Savka-Tripalo”. Te smiješne dječje demonstracije bile su mi prvi susret s tim imenom, koje se kasnije pojavljivalo u različitim kontekstima: od televizije do tihih razgovora u uskom krugu prijatelja. Otac jednog mog prijatelja bio je u to vrijeme sekretar financija grada i taj nam je prijatelj iz prve ruke donosio loše vijesti o slomu Hrvatskoga proljeća, kao i o metodama kojima se proganjalo proljećare. Između ostaloga i njegovog oca. Hoću reći sljedeće: Savka je tada bila autoritet i klincima od desetak godina koji stvarno nisu ništa razumjeli. Međutim, sjećanje na to razdoblje omogućilo im je da vrlo dobro saznaju kasnije. Na krilima tog novog nacionalnog preporoda događale su se i smiješne stvari. Recimo, moj otac donio je kući veliku reprodukciju Ivekovićeve slike Nikole Šubića Zrinskog koji isukane sablje u Sigetu drži govor svojim ratnim drugovima prije odlučujućeg juriša. Pod tom isukanom sabljom za praznike smo ručali i večerali idućih dvadeset godina.

TA SLIKA I DANAS STOJI IZNAD MOG RADNOG STOLA, kao simpatičan podsjetnik na izvjesna pretjerivanja toga razdoblja i važan dio jedne male obiteljske povijesti. No, usprkos takvim pretjerivanjima, nacionalizam sedamdesetih bitno se razlikuje od nacionalizma devedesetih. U prvom redu, čini se da nije bio toliko militantan a nosioci ideja o emancipaciji Hrvatske, po prirodi stvari, nisu se povezivali s ustaškim ekstremistima iz Australije, Kanade i Južne Amerike. Nacionalizam sedamdesetih imao je ljudsko lice samim tim što je bio toliko daleko od ustaštva. Savka Dabčević Kučar je jako dobro znala koliko je upravo antifašizam važan za emancipiranje bilo kakve u suvremenome svijetu prihvatljive hrvatske opcije. Nacionalizam pak, devedesetih, kad je HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom praktički rehabilitirao Antu Pavelića i pozvao u vlast najrazličitije ekstremiste, pretvorio se u ozbiljnog neprijatelja same Hrvatske i u bitnome olakšao posao srpskim ekstremistima da postignu tako široku mobilizaciju hrvatskih Srba kad su se usprotivili novoj vlasti u Hrvatskoj. Iz današnje je perspektive jasno da je rehabilitacija jednog krvavog ratnog zločinca i njegovog koljačkog pokreta bila u istoj onoj mjeri za Hrvatsku glupa i pogubna kao što je bilo i izvorno ustaštvo početkom drugoga rata. Jedna je prilično ekstremna i kratkovidna vlast učinila svojoj zemlji toliko zla, da njegove posljedice na ozbiljan način osjećamo i danas. A osjećat ćemo ih bome i u budućnosti.

UPRAVO ZATO, KAD SE VEĆ GOVORI O GUBITKU, to je u prvom redu činjenica što prva hrvatska predsjednica nije bila Savka Dapčević Kučar. Naravno, nikad nije zahvalno govoriti o tome “što bi bilo kad bi bilo” i izvoditi zaključke koji zapravo spadaju u neku vrstu povijesne fantastike, ali siguran sam da bi ovo bila neusporedivo sretnija, bogatija i vlastitim građanima bliža zemlja da je na čelo neovisne Hrvatske devedesete godine stala upravo ova velika političarka, koja je neovisnost zemlje mislila i pripremila konkretnim postupcima, a na neki je način i omogućila svojom karizmom. Uvjeren sam i nitko me ne može uvjeriti u suprotno, da Savka Dabčević Kučar ne bi dozvolila afirmaciju ustaštva, a time i toliku međunarodnu skepsu u trenucima stvaranja hrvatske države. Isto tako, uvjeren sam da joj ne bi palo na pamet razvijati ideju o pedeset bogatih obitelji koje bi držale sve konce u rukama, i ekonomski i politički, stvarajući neku južnoameričku verziju kolonijalnog feudalizma, isto sam tako uvjeren da ne bi u tolikoj mjeri došlo do tako masovne i tako sramne privatizacije koja se pretvorila u masovni grabež i jednu od temeljnih hrvatskih nesreća. Ova sposobna žena na čelu mlade države, koja nije bila podložna osobnim i nacionalnim kompleksima, uvjeren sam, omogućila bi da na važne funkcije u ovoj zemlji od početka dođu sposobniji i pošteniji ljudi. Korupcija, koja je danas temeljno načelo poslovanja u ovoj banana republici gdje banane i ne uspijevaju, a mandarine je nedavno potukla tuča, bila bi tako barem nižega intenziteta. Ukratko, sa Savkom Dapčević Kučar imali bismo od početka jednu civiliziranu i pošteniju vlast. Zato, kada u ovom trenutku žalimo za Savkom, možemo žaliti i za nekim sretnijim godinama koje nam nije bilo suđeno odživjeti.