DANKO KONČAR Tajnoviti multimilijunaš iz Hrvatske je otišao krajem osamdesetih, a otada je u Rusiji i Južnoafričkoj Republici pokupovao niz vrijednih rudnikaJa nemam čarobni štapić. Ono što je trenutačno jedino sigurno jest da ću otkupiti natječajnu dokumentaciju za sva hrvatska brodogradilišta, ali vidjet ćemo hoću li za sve njih dostaviti ponudu”, kazao je krajem prošlog tjedna Danko Končar u telefonskom razgovoru s Nacionalovim novinarom. Bez obzira na to, u samo nekoliko dana u hrvatskoj javnosti stvorio se dojam da je 67-godišnji poslovni čovjek iz Londona spasonosno rješenje za dugogodišnji problem hrvatskih brodogradilišta.

Ipak, u dijelu političke i poslovne javnosti pojavila se određena rezerva u uspješan i lak ishod privatizacije hrvatskih brodogradilišta, jer se posljednjih dana postavljaju ključna pitanja poput: tko je, zapravo, Danko Končar, na koji je način zaradio silno bogatstvo, ima li doista toliko kapitala da u domaća brodogradilišta može investirati pretpostavljenih pola milijarde eura i - ako pobijedi na natječaju, što doista namjerava napraviti s hrvatskim škverovima? Iako se prošlog tjedna direktno iz Londona javio u Dnevnik HTV-a kako bi obrazložio vijest o mogućoj kupnji svih pet brodogradilišta ponuđenih na prodaju, Danko Končar je i nakon tog javnog istupa ostao potpuna nepoznanica u Hrvatskoj. U međuvremenu, među zagrebačkim poslovnim ljudima počele su kružiti brojne priče i nepovezane glasine: da nitko od Hrvata koji žive u Rusiji nikad nije čuo za njega, da je osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji nekoliko godina proveo u zatvoru, da iza njega stoji novac nekih ruskih oligarha, da je blizak s Ivom Sanaderom, da ga je još lani po Hrvatskoj vodio bivši glasnogovornik Vlade Ratko Maček i mnoge druge. Neke od tih priča su točne, neke teško provjerljive, a istini za volju, ni sam Končar kao da nema pretjeranu želju da hrvatskoj javnosti pobliže opiše svoj životni put i svoje poslovne ciljeve.

U prošlotjednom razgovoru s Nacionalovim novinarom Danko Končar bio je izuzetno pričljiv i susretljiv, ali u barem dva pitanja svim se silama trudio izbjeći konkretan odgovor: na pitanje zašto je, od svih mogućih sektora, odlučio ući baš u gubitaška brodogradilišta, samo je kratko kazao: “Nisu tu samo ekonomski razlozi, a u privatne ne želim ulaziti”. Sličnu šturovitost u odgovaranju pokazao je i prilikom pitanja o njegovu životu odnosno profesionalnoj biografiji - u manje od minute kazao je da je njegova biografija jako dugačka, ali da je jedino važno da je rođen u Zagrebu, gdje je završio fakultet, magistrao te stekao doktorat elektronskih nauka, te da je “ozbiljne novce počeo zarađivati uz puno sreće” i da je tajna njegova uspjeha to što je “naučio naći informacije koje nema i dobro ih obraditi”. Sve do 2006. godine Danko Končar u Hrvatskoj je bio posve nepoznat. Njegovo se ime počelo pojavljivati u nekim medijima tek kad je bivša ministrica Vinka Cetinski u njegovo ime počela kupovati nekretnine i zemljišta u Istri, a između ostalog i zemljište od 70 hektara bivšeg autokampa u Osoru na Cresu, a potom je 2007. u srbijanskim medijima objavljeno da je Končar od Direkcije za imovinu Republike Srbije za 6,25 milijuna eura kupio kompleks bivšeg Dječjeg odmarališta Beograd i zemljište u uvali Zenčišće kod Jelse na Hvaru. Potonje se formalno vodi pod Končareva 42-godišnjeg sina Nenada koji u Hrvatskoj od 2006. ima registriranu tvrtku Jadranska ulaganja. U prvim medijskim istupima proteklih godina, 67-godišnji Danko Končar obično je prikazivan kao multimilijunaš koji je iz Hrvatske otišao prije 20-ak godina, a u međuvremenu se obogatio stekavši rudnike kroma u Rusiji i Južnoafričkoj Republici. Jedina vidljiva “mrlja” u njegovoj karijeri seže u 1977. godinu, kad je tada kao 35-godišnji inženjer radio u tadašnjoj Jugoturbini u Karlovcu.

Zbog zadržavanja deviza koje je tadašnja tvornica zaradila u inozemstvu, Končar je osuđen na nekoliko godina zatvora zbog zloporabe položaja i stjecanja protupravne imovinske koristi. Razdoblje iza rešetaka proveo je učeći i pripremajući doktorat, a nakon izlaska iz zatvora vratio se na posao u Jugoturbini. Kako je kazao za Nacional, krajem osamdesetih zaposlio se u novoosnovanom predstavništvu južnokorejske tvrtke Lucky Goldstar (današnji LG). Uskoro je kompanija podružnicu preselila u Beč, a njemu su ponudili da se preseli u Austriju ili da raskinu ugovor i daju mu solidnu otpremninu. S otpremninom u džepu, Končar je isprva otišao u Njemačku, gdje je bio samo kraće vrijeme, a potom je početkom devedesetih otišao u Rusiju. Period od petnaestak godina koje je proveo u Rusiji najmisteriozniji je dio Končareva životopisa. On o njemu ne želi govoriti, a hrvatski biznismeni i Hrvati koji su godinama živjeli ondje uopće ga se ne sjećaju i ne znaju čime se točno bavio. Prema vlastitom priznanju, u Rusiji je jedan njegov prijatelj kupio tvrtku i ponudio mu da prodaje robu te tvrtke. Na taj način je navodno došao do prvotnog kapitala, koji je kasnije iskoristio za ulaganje u rudni biznis.POTREBNA ULAGANJA Novi vlasnik 3. maja u Rijeci morat će restrukturirati brodogradilište

Zanimanje ruskih medija Končar je privukao tek 2004. godine, kad se počela spominjati njegova tvrtka Kermas, registrirana u Velikoj Britaniji odnosno na Djevičanskim otocima, koja je stekla udjele u nekoliko ruskih rudnika i tvornica za obradu ruda. Veću pažnju ruskih poslovnih medija privukao je 2005. sukob Končara i Sergeja Gilvarga, čelnog čovjeka tvornice željeznih legura Klyuchevsky Ferroalloy Plant. Končarev Kermas bio je 50-postotni vlasnik stare tvornice Russian Chrome 1915 koja je u svojem vlasništvu imala nekoliko rudnika kroma na srednjem Uralu. Prvotni sukob nastao je jer je Končar bez obzira na dugogodišnji ugovor povisio cijene rude koju je prodavao Gilvargovoj tvornici, a kad su napokon uspjeli dogovoriti da Končar svoj udio proda Gilvargu, Končar je uoči same kupoprodaje naprasno odustao. Prema tvrdnjama nekih ruskih medija, razlog za takvo čudno Končarevo ponašanje ležalo je u činjenici da je u to vrijeme mahnito prikupljao novac koji mu je bio potreban za kupnju rudnika u Južnoafričkoj Republici, a navodno nije želio da se otkrije i da je pod hipoteku stavio neke ruske rudnike kako bi od banaka dobio jamstva za novu investiciju u Africi. Prema vlastitom priznanju za jedne južnoafričke poslovne novine, Danko Končar je u cijeli posao u Južnoafričkoj Republici ušao - posve slučajno.

Naime, tu je zemlju po prvi put posjetio tek u veljači 2003., a kad su godinu kasnije BHP Billiton i Anglo-American na tržište izbacili dionice tvrtke Samancor Chrome, to mu se učinilo kao zanimljiva prilika. Budući da je cijena za kupnju 12 rudnika kroma u Južnoj Africi iznosila 469 milijuna dolara, mnogi su bili sumnjičavi otkud gotovo anonimnoj tvrtki s registracijom iz Londona i hrvatskim direktorom toliki novac, no u konačnici je Končarev Kermas u veljači 2005. doista kupio dionice kompanije Samancor Chrome i postao “kralj kroma”. Ni do danas nije objavljeno otkud Končaru toliki novac, ali se već godinama spekulira da su mu u akviriranju Samancora “pripomogli” tajni partneri iz Japana, Švicarske i Rusije. Takve glasine u međunarodnim poslovnim krugovima i ne čude s obzirom na to da posljednjih desetak godina mnogi bogati Rusi pokušavaju izvući i sačuvati novac iz Rusije investirajući ga u inozemstvu. U tom kontekstu posljednjih se godina vrlo često spominjala Afrika, a u jednom članku iz 2006. godine opisani su primjeri čak dvojice ruskih oligarha, Viktora Vekselberga i Alishera Usmanova, koji su svoja poslovna carstva vezana uz međunarodnu trgovinu rudama proširili upravo na - Južnoafričku Republiku.

U tom članku spominje se upravo i ime Danka Končara i njegova kupovina Samancora uz opasku da je za Končarevu tvrtku Kermas pažljivo skriveno čime se doista bavi. Ipak, jedina očitija veza Danka Končara s ruskim oligarsima i njihovim kapitalom očituje se u zajedničkom vlasništvu nad tvrtkom Samancor Chrome kroz kompaniju Kermas South Africa, u kojoj 32,5 posto drži kompanija International Mineral Resources. Riječ je o kompaniji koja je pod kontrolom trojice ruskih oligarha i poslovnih partnera, Aleksandera Maškeviča, Patokha Chodieva i Alijana Ibragimova, koje u međunarodnim poslovnim krugovima nazivaju “Trio”. Iako su godinama uvršteni na Forbesovoj listi najbogatijih biznismena, posljednjih godina sve su češće konkretne optužbe za pranje novca, kriminalno udruživanje i falsificiranje poslovne dokumentacije, zbog čega je protiv njih svojedobno pokrenut postupak u Belgiji. U svakom slučaju, odnosi Danka Končara i trojice oligarha po svemu sudeći nije baš bio sasvim idiličan, jer je svaka strana pokušavala otkupiti dionice preostalih suvlasnika i steći nadmoć nad kompanijom Samancor, odnosno nad rudnicima u Južnoafričkoj Republici. Tako je u srpnju prošle godine došlo do neobične afere: netko je iz kuće Rafiqa Bagusa, jednog od dioničara kompanije Batho Barena koja je suvlasnik Kermasa SA ukrao dokumente koji su otkrili neke netransparentne vlasničke odnose, ali i to da svaka od strana ponudama i kontraponudama nastoji zavladati matičnom kompanijom.

POLA MILIJARDE Za kupnju svih brodogradilišta trebalo bi izdvojiti najmanje 500 milijuna euraBudući da je cijela vlasnička struktura svih aktera vrlo nejasna i premrežena, teško je iščitati tko je iz cijelog sukoba izašao kao pobjednik, no zanimljiv je podatak da je IMR, kompanija ruskih oligarha, lani nudila 700 milijuna dolara za preuzimanje paketa od 28 posto u tvrtki Kermas SA. Ako se to poveže s lanjskim izjavama Danka Končara da je samo lani zaradio 750 milijuna dolara, mogao bi se steći zaključak da je na koncu pristao južnoafrički biznis prepustiti ruskim konkurentima. U skladu s tim, glasina da je Končar radi ulaganja u hrvatsku brodogradnju rasprodao svoje rudnike u Južnoafričkoj Republici postaje ponešto jasnija. Kako god bilo, 67-godišnji Danko Končar u sljedećih mjesec dana pokazat će je li ozbiljno zainteresiran za kupnju hrvatskih brodogradilišta, ima li novaca za tako golemo ulaganje i - najvažnije - što doista namjerava učiniti s brodogradilištima u budućnosti.