Klub navijača Hajduka, u svojem najnovijem pismu poljudskoj upravi, prijeti - ukoliko se stvari iz korijena ne promijene - velikom vjerojatnošću eskalacije navijačkog nasilja. Izokola i ufino, ali svejedno - prijeti. Nasiljem. Ne definira metu tog nasilja (hoće li to biti članovi uprave, igrači, klupska imovina, novinari, navijači drugih klubova, splitska javna dobra i privatno vlasništvo, političari, slučajni prolaznici, turisti...) tako da dozu zabrinutosti servira svima, od gradskih milijardera do kasirki u samoposlugama.

I sindikalni čelnici u nekim javnim poduzećima počeli su spominjati mogućnost nekakvog "radničkog nasilja". I oni sve ufino, u stilu "da ne bi bilo da vas nismo upozorili", ali ni sindikalci ne specificiraju prema kome će, ili čemu, to nasilje (fizičko nasrtanje, dakle) biti usmjereno. Prema političarima, članovima upravnih i nadzornih odbora, policajcima, imovini poduzeća, javnim dobrima, tuđem privatnom vlasništvu...? I čime će se provoditi - letvama ili kalašnjikovom s tavana? Molotovljevim koktelom u pivskoj boci, ili zoljom iz podruma?

Staro dramaturško pravilo (zaboravio sam, ali mislim da je Čehovljevo) kaže: "ako puška visi na zidu u prvom činu, do trećega mora opaliti". Drugim riječima, ako su i torcidaši i sindikalisti već na pragu prvog čina socijalne drame "Vruća jesen" objesili svoje metaforičke puške na zid, onda valjda znaju što čine i zašto to čine. Prizivaju nam u svijest prizore okrvavljenih glava, zapaljenih automobila, razbijenih izloga, popljačkanih dućana i policijske brutalnosti. Nisu još ni pokušali s inteligentnijim načinima borbe, a već nam prijete nasiljem. Ne samo krivcima za svoje frustracije, nego i svima nama, potencijalnim kolateralnim žrtvama. I očekuju, valjda, da se solidariziramo s njima.

Solidarizirat ću se sa svakim mirnim prosvjedom i sa svim masovnim demonstracijama, nekima bih se vjerojatno kao simpatizer pridružio, ali sad me strah da ne nadrapam kao slučajna žrtva nekog ljutitog i poniženog lole koji je olaku sindikalnu prijetnju "radničkim nasiljem" shvatio kao poziv na to da odmakne frižider, izvuče iza njega davno konzerviranu pumparicu, razmota najlon i krene je s nježnošću odmašćivati.

Torcidi bi, umjesto da najavljuje i zaziva nasilje, također bilo bolje da za ostvarivanje svojih ciljeva (jasnih i razumnih, iznijetih u istom pismu) prvo isproba neku manje zazornu metodu. Ako nisu zadovoljni ni upravom niti igračima niti rezultatima (tko bi i bio?), pa zašto još nisu pokušali s organiziranim nedolaženjem na utakmice. To već godinama (u individualnom aranžmanu, doduše) rade tisuće i tisuće nekadašnjih vatrenih hajdukovaca, a Klub navijača Hajduka bi pametnim i duhovitim pristupom (hm, tražim li možda ipak previše?) danas na bojkot do daljnjega naveo i koju stotinu preostalih. Kad bi na dvije-tri utakmice za "bile" navijali samo svečana loža i tanka klupa, za bitne i hitne promjene u klubu, kladim se, ne bi trebalo prijetiti nasiljem. Pod uvjetom, naravno, da nasilje nije jedini navijački raison d' etre.