Zbilja nije lijepo da je Glas Koncila insinuirao da je Mesić izdajica jer je nešto petljao oko Haaga, a nije napisao da je izdajica Sanader koji je onamo poslao Gotovinu; i stvarno nije zgodno sugerirati da je Mesić neuravnotežen, a prešutjeti takve klisurine mentalne stabilnosti poput Šeksa i Hebranga. Ali da je Glas Koncila imao pravo kad je pisao da su posljedice komunizma duboke i neiskorjenjene, potvrdio je sam predsjednik prošlog tjedna: "Crkva bi sama trebala reći da je Hrvatska laička država. U javnom prostoru je mjesto samo grbu i zastavi". To su riječi iz onih dana koje je nedavno lijepo opisao zagrebački nakladnik i izdavač Nenad Popović: tada je sve bitno bilo javno, mitinzi, zborovi radnih ljudi, kongresi, plenumi i drugarske kritike i samokritike; radni ljudi su se ostvarivali u radnim kolektivima, a slobodno vrijeme provodili u KUD-ovima, na sindikalnim izletima i Tjentištima. OOUR-i, ZMIORH-i, AVNOJ-i, NOB-ovi, USIZ-i - sve je to bilo javno, zajedničko, otvoreno, masovno. Nasuprot tome bilo je privatno, a komunisti su se pobrinuli da bude malo i beznačajno, stolni nogomet, ping pong, okućnica, enigmatika, roštilj na Bundeku i pranje stojadina u kratkim hlačama. Za totalitarnu svijest postoji samo javno, a u to javno svi moraju biti uključeni - zato je Hitler i zamislio Volkshalle, dvoranu u koju je mogao stati čitav višemilijunski Berlin kako bi slušao njegove govore uvježbane pred ogledalom.

Samo se u tom ključu može čitati komunistička fraza o religiji kao privatnoj stvari pojedinca. Biti pojedinac bilo je već dovoljno nepristojno jer je to značilo da se ne uključuješ u slet i štafetu, a imati još k tome i neku svoju privatnu stvar... sumnjivo, sumnjivo. Komunisti su dobro znali da u javni prostor (tj. politički) treba pripustiti samo ono što njima odgovara, a ako je javni prostor 99 posto svega, onda zbilja smiju u onih jedan posto pustiti ljude da skupljaju značke, rade makete brodova i mole krunicu.

I neka je komunizam izgubio vlast nad javnim prostorom, i neka imamo stranke i strančice, i neka je demokracija - ali ono privatno nam još uvijek služi kao neka mračna šupa u koju ćemo baciti staru kramu. Uz Mesićevu inicijativu da se križevi bace iz javnog prostora u privatni pristao je brzo i SDP: "Pravi kšćanin, istinski vjernik, nosi svakodnevni svoj križ, križ života, na svojim leđima" - rekla je to, pobožnim glasom i smjerno gledajući u pod, ne majka Tereza nego Ingrid Antičević Marinović. Ali ne da bi održala propovijed, nego da bi poentirala: "Najlakše je objesiti križeve na zidove - ja mislim da je vrijeme da se prekine s nekim prigodničarstvom i sve ono što je u prošlosti bilo zabranjeno da se kompenzira na ovakav način."

Primjećujete li da je rekla "ono što je bilo u prošlosti zabranjeno", kao da nije u stranci nasljednici Partije koja je to branila? Primjećujete li izraz "istinski vjernik" - ponovila ga je dvaput u dvije minute - koji me lagano podsjeća na "poštenu inteligenciju" iz neprežaljene 1945.? Jer u rigidnom komunizmu mogli ste biti inteligentni koliko ste god htjeli samo dok ste to bili privatno - javno ste morali biti dio razdragane, spontano okupljene mase koja je pljeskala i vikala živio! Na isti se način u rigidnoj demokraciji može biti vjernik, ali u svojoj sobi, a izvan nje (u javnom prostoru) treba biti jedanko amorfan kao i drugi.

Priznajem, ne snalazim se više. Dovoljno je ludo da teolog Adalbert Rebić brani Mesića od Glasa Koncila, da SDP-ovci pozivaju kršćane da hrabro nose svoj životni križ (na što bismo zlobno mogli primijetiti da i Sotona može za svoje potrebe citirati Sveto pismo) i da predsjednik Republike ne zna da su javno i privatno u doba interneta u drugačijem odnosu nego kad se pucalo po Zimskom dvorcu, ali mozak mi staje pred idejom Glasa Koncila da bi idući hrvatski predsjednik trebao biti zdrava i psihički uravnotežena osoba pa još i da ima nekompromitirane i kompetentne suradnike. Budući da takvog kandidata nema, možda žele da Hrvatska bude bez vlasti? A to bi značilo da su u Glasu Koncila neprimjetno vlast preuzeli anarhisti...