Renato BaretićČovjeku čisto dođe žao kad shvati da Stipe Mesić opet, ali tek sad, povlači jake poteze. Hoću reći - potez potencijalno briljantne karijere bio mu je na samom početku prvog mandata, ono kad je umirovio sve one generale koji su se javno stavili na stranu Mirka Norca, optuženog (kasnije i pravomoćno osuđenog) za ratne zločine; ne kažem da u međuvremenu, u ovih skoro deset godina, nije radio i napravio ništa drugo, ali prava je šteta što je tek sad, potkraj drugog mandata, izišao s tektonskim prijedlogom da se vjerski simboli izmjeste iz svih državnih i javnih institucija. To je trebao napraviti još na početku druge runde predsjednikovanja, prije četiri i pol godine, u vrijeme kad su se u cijeloj Europi krenula lomiti polemička koplja baš oko te teme i kad u Hrvatskoj još nije postojalo ovoliko (budimo realni) životno važnijih problema od toga je li križu mjesto ovdje ili ondje.

DA JE TO PITANJE POKRENUO TADA, neutralno i bez tračka ljutnje, izgledao bi kao državnik kojemu je stalo do reduciranja licemjerja u zemlji koju vodi prema Europi. A danas, nakon zvizdarija što se kontinuirano objavljuju u Glasu Koncila (krucijalnom dokazu da je žutilo ovladalo većinom hrvatskoga tiska) Mesićev prijedlog izgleda tek kao osvetnički potez čovjeka koji ne može podnijeti to što ga veletrgovci maglom proglašavaju veleizdajnikom Hrvatske. S druge strane, to je ipak apsolutno najbolji potez koji je u ovakvoj situaciji mogao povući, mnogo bolji od pisanja demantija i prosvjednih pisama čitatelja Glasu Koncila, tom neslužbenom glasilu svehrvatske rigidne desnice, sebeljubive, srebroljubive i uvjerene u iluziju o vlastitoj ekskluzivnoj nedodirljivosti. Spuštati se na razinu svađe piljarica na tržnici, ili svekoliko insuficijentnih forumaša na internetu - to uistinu ne bi bilo primjereno jednom predsjedniku države. Ovom backhand - dijagonalom s osnovne linije totalno je, vidimo, izblesirao protivnika, ali prekasno, prekasno, prekasno... Deset godina na Pantovčaku, ili barem ovih drugih pet, moglo mu je biti dovoljno da makar samo djelomice poništi štetne efekte onoga Tuđmanova kukavičkoga, predsmrtnoga kupovanja indulgencije, toga konkordata koji nas je sve, čini se, doživotno uvalio u beskrajno pripetavanje s, prijetvornom i nikad do kraja iskrenom, najstarijom korporacijom na planetu. Danas, ponavljam, to izgleda tek kao briljantan, ali ipak luzerski potez igrača koji u tie-breaku petog seta gubi sa 6:0...

DOBRO JE DA SU MESIĆEV PRIJEDLOG SMJESTA PODRŽALI SDP I HNS, jedine dvije stranke u koje razuman čovjek danas može uložiti barem desetinu (ne više, nipošto!) svojih političkih nada. Svi znamo da oni sad pokušavaju samo skupiti koji poen na predsjednikovoj zakašnjeloj pameti, ali svejedno, važno je da su se jasno opredijelili barem oko nečega. Ni križu, ni ocilima, ni polumjesecu, ni Davidovoj zvijezdi, ni mandali niti, ne znam, slici Haile Selasija ili bilo kojem drugom vjerskom simbolu naprosto nije mjesto ni u kojem prostoru izvan onih namijenjenih molitvi ovom ili onom bogu ili proroku. Ne samo zato što tako kaže Ustav, nego ponajprije zato što tako kaže zdrav razum. Zamislite kako bi reagirao kler kad bi nad ulazom u neku župnu crkvu (kao, recimo, na portalu škole moga djeteta) osvanuo idiotski grafit “Samo jedno želin, moj živote ludi, da Hajduk bude prvi, da cili Split poludi”! Bi li remeta već sutradan ujutro fasadeksom uklanjao tragove tog bezbožništva, ili bi (kao, recimo, ravnatelj škole moga djeteta, a ni vjeroučiteljica se bogme ne buni!) ostavio tu, kroz šablonu nasprejanu poruku svih dosadašnjih loših učenika svim pokoljenjima koja dolaze? Bi li itko igdje - recimo, u Glasu Koncila”- nakon toga napisao: “Sljedeći predsjednik Torcide morao bi biti zdrava, psihički uravnotežena osoba i okružiti se nekompromitiranim i kompetentnim suradnicima”? Nema šanse, takvi navijači Crkvi ne trebaju, ona upravo vapi za nekompetentnim stadom, bezglavim ako je bez pastira i neuravnoteženim ako je bez pričesti, makar i samo nedjeljom, makar i krajnje licemjerno isplažena jezika dok prima hostiju.

CRKVI ODGOVARA SVE ŠTO JE NATRAŽNJAČKO, ZATUPLJUJUĆE I OBESHRABRUJUĆE, ona se hrani nama usađenim strahom i stidom (kojih sama nema ni u primisli), njoj pašu i navijački izgredi i svaki onaj križić iznad nažvrljanog “U” s krilcima, ona crpi snagu samo iz zadrtosti i nepismenjačkoga farizejskoga klanjanja knjizi koju već skoro dvije tisuće godina nitko ne smije tumačiti na ijedan drugi način osim njezinoga. Crkva se sve to vrijeme bogati i bogati i bogati, boga ti, baš kao da svakoga dana po tri puta propovijeda da je njeno poslanje zapravo vladanje a ne služenje, ma jebo služenje... Mesićevu inicijativu, kasnu, ali ipak dobrodošlu, zato treba čitati kao prizivanje zdravoj pameti i, na kraju krajeva, sasvim kršćanski, da ne kažem katolički, poziv na skromnost, skrušenost i uvažavanje bližnjega, ma kakav taj bio. Drugim riječima: riječ je o podsjećanju te famozne “Crkve u Hrvata” na ono što bi zapravo imala biti. Ako mene pitate - Stjepan Mesić više je katolik od 99 posto Hrvata koji su ove subote i nedjelje pohodili euharistijsko slavlje. Pa makar bilo i koncelebrirano. Jedino što na kraju ima smisla kazati jest - kad se sljedeći put bude imenovao zagrebački nadbiskup ili birao glavni urednik Glasa Koncila, bilo bi lijepo, dobro i korisno da to bude zdrava osoba, psihički uravnotežena, okružena nekompromitiranim i kompetentnim suradnicima. Je li previše očekivati da se dogodi takvo što? Jest, naravno. Pa u Hrvatskoj smo, zaboga!