Damir RadićJubilarno 15. izdanje Sarajevo Film Festivala po riječima samih organizatora najveće je i najbogatije do sad, kako u programskom, tako i u financijskom smislu. Dakle, najjači festival u regiji i dalje raste, a želja da se potvrdi status balkanskog mini-Cannesa vidljiva je na svakom koraku: od crvenog tepiha preko obilja atraktivnih djevojaka do uglednih svjetskih imena - sve je jedan veliki glamur koji istovremeno i godi i djeluje pretenciozno. Ljubljanski LIFFe filmskoprogramski se čini jačim festivalom od Sarajeva, ali SFF ima neusporedivu atmosferu čemu silno pridonosi sam grad, jedan od najljepših i najugođajnijih na ovim prostorima. Na polovici festivala može se reći da smo vidjeli nekoliko jako dobrih filmova, uglavnom od autora od kojih se to i očekivalo – Almodovara, Moodyssona, Balabanova, no za sada je prvi naslov Sarajeva „Afterschool“, debi američkog nezavisnog autora brazilsko-talijanskog porijekla Antonija Camposa. Kompozicijski fascinantno vladanje širokim platnom uz distanciran promeditativan ton jasno ukazuje na Kubricka kao bitan orijentir u tematiziranju otuđenog tinejdžera koji svijet u velikoj mjeri spoznaje putem video kamere i interneta, osobito internetskog porna i autentičnih snimaka (školskog) nasilja, a u samoj završnici odnos stvarnog i medijski posredovanog podsjetit će na kapitalno „Skriveno“ Michaela Hanekea.

No neovisno o jasnim uzorima, Campos je u bitnom posve svoj, te je moguće da uz Gusa Van Santa i Larryja Clarka dobivamo treće veliko ime američke nezavisne scene koje se na samosvojan način bavi (erotskom) egzistencijom adolescenata, a čak i ako se takvo predviđenje ne ispuni, „Afterschool“ će imati vječni sjaj poput Korineova „Gumma“. Dojmljiv film isporučio je i Mađar György Pálfy, autor kultno kontroverzne „Taxidermije“, koji se ni u novom uratku „Nisam ti prijatelj“ ne odriče estetike ružnoće, ali je ovaj put ne smješta u naglašeno stilizirani groteskni kontekst, nego u onaj (ultra)stvarnosni. Film se otvara briljantnim dokumentarnim prologom snimljenim u dječjem vrtiću koji fascinantno svjedoči psihološkoj okrutnosti već u predškolskoj dobi, da bi se nastavio manje impresivnom, ali svakako kvalitativno respektabilnom pričom o višestrukim erotskim i prijateljskim interakcijama niza likova zasnovanih na konstantnim emocionalnim izdajama. Ruski maverick Aleksej Balabanov polučio je pak film nazvan „Morfij“, zasnovan na Bulgakovljevoj prozi i scenariju pokojnog Sergeja Bodrova mlađeg, nezaboravnog utjelovitelja osebujnog naslovnog protagonista Balabanovljeve krasne duologije „Brat“ 1 i 2. Nakon prodostojevskijevskog ludila koje je isporučio u prethodnom ostvarenju „Teret 200“, Balabanov se vraća smirenijem ritmu i polagano razvijanom mentalnom pomaku protagonista, mladog liječnika ovisnog o morfiju u ruskoj provinciji 1917. koju počinje zahvaćati revolucija. Iznimno dojmljiva tekstura filmske fotografije zasnovana na ‘starinskom’ slikarstvu te vremenski kratka i kontinuirana priča rascjepkana na mnoštvo fragmenata podnaslovljenih u stilu nijemog filma, s godarovski intoniranom metatekstualnom završnicom (rijetko lucidno rabljenje postupka filma u filmu), donose karakterističnoj Balabanovljevoj sintezi diskretno luckastog humora i violentnosti svjež retro dodir. „Mamut“ Lukasa Moodyssona vraća tog prvaka aktualne švedske kinematografije na ‘svijetle staze’: poprilično izgubljen nakon tri krasna filma („Pokaži mi ljubav“, „Zajedno“, „Lilja zauvijek“), Moodysson u svom prvom anglofonom ostvarenju pomalo didaktično te podosta stereotipno, kroz priču o imućnoj američkoj obitelji i njihovoj siromašnoj filipinskoj dadilji, tematizira perverziju današnjeg svijeta u kojem je normalno da kreator kompjuterskih igrica dobije 45 milijuna dolara za novi ugovor dok se istovremeno milijuni ljudi bore za koricu kruha, međutim te slabosti ne mogu naštetiti karakterističnoj modyssonovskoj sugestivnoj atmosferi, kao ni uobičajeno dojmljivim nastupima Michelle Williams i Gabriela Gaela Garcije u ulogama bogatih i poslom vječno zauzetih supružnika čija je kćerkica povezanija s brižnom dadiljom nego s njima.

Pedro Almodovar novim je filmom „Slomljeni zagrljaji“ na starom terenu – kronološko- narativnoj podvojenosti kao i onoj zbilje i filma, pričajući složenu priču o tajnim ljubavima i umjetničkoj kreaciji s očekivanom suverenošću, iako se sam svršetak čini pomalo zbrzanim. Što se tiče naslova u konkurenciji, dakle filmova ‘iz regije’, do sad su uvjerljivo najjači dojam ostavili Jurićevi i Devićevi „Crnci“, opisani nakon premijere u Puli, te tematski srodan film o posljedicama ratnih likvidacija po psihu izvršitelja „Ordinary People“ srpskog debitanta Vladimira Perišića. Perišić vrlo dojmljivo, s efektno šturim poetičnim učinkom rabi stil dugih, sporih kadrova s minimumom dijaloga kako bi prikazao razvoj mladog vojnika od čovjeka s prigovorom savjesti do hladnokrvnog egzekutora, a jedini prigovor može se uputiti možda suviše naglom svršetku. Neki su mu doduše predbacili da je apstraktan tamo gdje bi trebao biti konkretan (imena i toponimi), međutim činjenica jest da su i „Crnci“ u tematiziranju ratnih zločina mogli biti ‘konkretniji’, kao i to da ta ‘nekonkretnost’ nijednom od tih filmova u kreativnom smislu nije naudila. Pritom je posebno interesantno da navodni nedostatak Perišićeve ‘građanske odvažnosti’ spominje Jurica Pavičić, autor kukavičkog romana „Ovce od gipsa“ i suautor scenarija još kukavičijeg filma Vinka Brešana „Svjedoci“.