Godinama već i govorim i pišem kako je Hrvatska apsolutno najbogatija zemlja na svijetu. Možete li zamisliti da netko ovako dugo izrabljuje, vara i pljačka jednu Francusku ili Njemačku, a da te zemlje i dalje opstaju čekajući, kao mačke u doba parenja, da ih naguzi i sljedeći izborni ili ratni pobjednik?

I priroda i društvo, sve se to u Hrvatskoj pljačka i izrabljuje već stoljećima, a nevoljna opustošena država nikako da propadne u užareno središte Zemlje. Stoji tu i trpi i rađa nove žrtve i nove pljačkaše. Ne znam jeste li i vi primijetili da u brojnim govorima, izjavama, medijskim nekrolozima i popratnim tekstovima nakon smrti Savke Dabčević - Kučar nitko, ali zbilja baš nitko, nije spomenuo njezinu ključnu frazu iz sedamdesetprve: "politika čistih računa". Nitko. A zašto?

Zato što u današnjoj hrvatskoj politici nikome, ali zbilja baš nikome, nije do čistih računa. Čisti računi, naime, značili bi doživotnu eliminaciju kompletne političarske kaste, a s njom i sudbene, vojne, policijske, činovničke... Politika čistih računa u Savkinom smislu (dakle - da građani Hrvatske napokon steknu i zadrže kontrolu nad svojim pošteno zarađenim novcem, odnosno uredno plaćenim porezima i inim dadžbinama) u svojoj je srži apsolutno kolidirajuća sa stavovima svih recentnih hrvatskih stranaka, kao i ostalih strukovno-interesnih parazitskih nakupina.

Izgradnja lanca privatnih zatvora godinama mi se (prema genijalnoj, ali ipak utopističkoj, ideji iskusnijega kolege Tonča Bonačija) činila najlukrativnijim poslovnim projektom u Hrvata, nisam prije tucet godina ni znao da sam pionir javno-privatnog partnerstva, ali s vremenom sam shvatio: u ovakvoj Hrvatskoj moji bi smještajni kapaciteti ostali zjapiti prazni ili, eventualno, tek dopola popunjeni kriminalnom boranijom s dna hranidbenog lanca...

Previše si ljudi ovdje međusobno ruke mije, čuva leđa i namješta poslove, previše ih ima putra na glavi i kosturâ u ormarima a da bi se ikome od njih imalo isplatilo ozbiljnije nauditi bilo kojem konkurentu. Kad se takvo što i dogodi, svakih nekoliko godina - ispadne nacionalni skandal s rokom trajanja kraćim od Svagušinih krafni, i onda opet nikome ništa.

Jednako će biti i sa vinovnicima svih ovih afera što danomice pune novinske naslovnice, od HŽ-a do splitskih vrtića, od HEP-a do Rončevićevih kamiona: nijedan od tih likova nikad neće gledati svijet kroz rešetke, jer svatko među njima zna čime može usositi onoga tko je njemu ili bilo kome drugome omogućio da krade. I ajde ga ti sad strpaj u zatvor...

Najpovoljnija varijanta bila bi ta da svi, jedan za drugim, zbrišu u BiH: em bismo ih se mi riješili, em bi se demografske statistike tamošnjih Hrvata osjetno podebljale. Tako je, sad mi je sinulo! Pa zato je poduzetni Glavaš u Hercegovini uzeo golemi teren i na brzinu izgradio (prvu) trokatnicu s pogledom na Dalmaciju: zato da, na tragu one Bonačijeve i moje ideje o javno-privatnim zatvorima, napravi zimmer-frei za sve komotne bjegunce pred hrvatskim zakonima! Kamen po kamen - trokatnica; trokatnica po trokatnica - apartmansko naselje za sve te rončeviće i mravke koji će tamo svakog jutra ustajati, pa s balkona gledati u daljinu, prema beskrajno voljenoj Hrvatskoj, kojoj će onda, na prve taktove budnice "Lijepa li si" složno, svi kao jedan, pokazati - bosanski grb.