Jučerašnje kritike na račun naftne kompanije Ine zbog povećanja cijene naftnih derivata još su jedan u nizu jadnih državničkih poteza Jadranke Kosor. Njezini kontinuirani pozivi domaćim tvrtkama da vode računa o socijalnoj strani svog poslovanja, dok im istovremeno povećava poreze, jasan je pokazatelj kako premijerka i dalje zapravo ne razumije osnovna pravila funkcioniranja tržišne ekonomije. Štoviše, njezina uporna želja da utječe na ponašanje hrvatskih građana i kompanija tako što im u javnosti dijeli packe, znatno je bliža postulatima vladavine u totoalitarnim režimima, nego u modernom demokratskom društvu.

Tako je Jadranka Kosor u svojoj kratkoj vladavini, među ostalima, javno kritizirala i rad medija, stavove oporbenih stranaka i ponašanje umirovljenika. Taj bi aspekt njezina funkcioniranja, nakon šestogodišnjeg autoritativnog mandata Ive Sanadera, građanima možda i bio probavljiv da premijerka nije pomislila da se na sličan način može voditi i domaća privreda. Slučaj Ine možda je i najbolji primjer totalnog nerazumijevanja aktualne gospodarske situacije u Hrvatskoj.

Ta kompanija godinama je bila u većinskom državnom vlasništvu, a prošle vlade su to vlasništvo obilno koristile za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Tako je ta famozna "socijalna komponenta" često bila prisutna u formiranju cijene Ininih proizvoda. Jeftinijim benzinom rjeđe i nerealno jeftnim plinom stalno, Vlada je kupovala naklonost birača, a sve na uštrb poslovanja kompanije. Pridodaju li se toj netržišnoj poslovnoj praksi i već poslovični nedostaci u upravljanju gotovo svim kompanijama u državnom vlasništvu, jasno je da je taj balon morao puknuti prije ili kasnije.

Dogodilo se to prošle godine. Uz tradicionalne milijunske gubitke u plinskom biznisu, nagli pad cijene nafte u svijetu rezultirao je time da je Ina u godinu i pol dana zabilježila gubitke veće od milijardu i pol kuna. Sve to događalo se u periodu kad je većinsko vlasništvo i operativno upravljanje nad kompanijom preuzimao mađarski MOL. U vrlo kratkom vremenu odnos Ine i Vlade potpuno se promijenio. Umjesto da bude bogata vreća novca u koju politička vlast može zagrabiti kad god poželi, Ina je postala neuredni platiša u privatnom vlasništvu stranaca.

Ukratko, višegodišnja incestuozna veza političkog vrha i komercijalne naftne kompanije, danas je rezultirala poprilično degeneriranom situacijom. Ina je u gubitke upala zbog države, a te gubitke pokriva tako što državi ne plaća potrebna davanja. Taj dug navodeno je veći od 2 milijarde kuna. Uz to, može se pretpostaviti kako kompanija duguje i nekima od svojih poslovnih partnera. S druge strane, upravo zbog Ine i stotina drugih takvihg neplatiša, i brojne državne kompanije Ini su dužne oko 1,12 milijardi kuna. U konačnici, Inin deficit platne bilance prema državi iznosi oko 900 milijuna kuna.

Ina taj novac nema, a poprilično je sigurno da ga uskoro neće ni imati nakon posljednjih poteza Jadranke Kosor. Njezina Vlada najprije je povećala PDV za 1 posto, a onda počela vršiti politički pritisak na vrh Ine da ne povećava cijene goriva. Na taj način Ina bi sama snosila troškove povećanja poreza, no otkud im taj novac nikome nije jasno. Jer ako kompanija ni pri staroj, manjoj poreznoj stopi nije uredno plaćala svoje obveze, potpuno je jasno da se to od njih ne može očekivati onda kad se porez poveća, a prihodi im ostanu isti. Dapače, da je takva situacija potrajala, jedino bi Inin dug prema državi rastao, a željenog povećanja poreznih prihoda za ministra Šukera ne bi bilo. Koji je onda uopće smisao uvođenja poreza potpuno je nejasno.

U konačnici, država Inin dug ionako može naplatiti jedino prisilno. Ipak, to bi značilo pokretanje stečaja nad najvećom hrvatskom kompanijom, a Vlada tako nešto sigurno neće napraviti. Prema tome, jedino rješenje je da Ina pokuša povećati svoje prihode i taj dodatni profit preusmjeriti državi na ime vraćanja svojih dugova. Taj novac država bi odmah uputila na račune onih kojima je sama dužna, pa bi tako već kronična nelikvidnost koja vlada u hrvatskoj privredi bila donekle smanjena.

Ipak, problem je u tome što je jedini način da Ina u kratkom roku značajno poveća svoje prihode taj da poveća cijene, što je uostalom jučer i učinila. Dakle, povećanje cijena naftnih derivata jedini je ekonomski realni način na koji Ina može prebroditi svoje poslovne teškoće i početi uredno plaćati svoje obveze prema državi. Cijenu tog oporavka kompanije, kao i cijelog domaćeg gospodarstva, na koncu će platiti građani. To vjerojatno i nije baš pravedno, ali je realnost od koje nitko u ovoj državi ne bi smio bježati, a naročito premijerka koja za sebe tvrdi da je spremna vući odgovorne i nepopularne poteze.

Javni zahtjevi da ionako poljuljana privatna komercijalna kompanija pod krinkom socijalno odgovornog ponašanja na sebe svjesno preuzme milijunske gubitke, to nisu.