Damir RadićAko čitate udarni domaći dnevni list i njegova kritičara, pomislit ćete da su iza dodjele nagrada filmovima u ovogodišnjoj konkurenciji Sarajeva ostali silni repovi i teško nezadovoljstvo, jer sve su nagrade pripale samo dvama filmovima za koje se sugerira da ne samo da nisu bili najbolji, nego da barem jednom od njih nedostaje "građanske odvažnosti" odnosno da je „politički bojažljiv". S takvim ocjenama izašao je čovjek koji je u svom romanu stravičan zločin nad zagrebačkom srpskom obitelji Zec pretvorio u nešto kao trenutak slabosti ratom traumatiziranih 'naših dečki', koji je ubojstvo nenaoružanog srpskog civila u pidžami nasred ulice zamijenio ubojstvom iz samoobrane, te koji je nemilosrdno ubijenoj djevojčici fiktivno darovao život, kako bi pokazao da je u Hrvatskoj u to grozno doba ipak bilo djelatno moralnih ljudi koji su bili spremni izložiti svoje živote za srpske civile, iako tako nešto nije zabilježeno.

Autor tog sramnog falsifikata, kojem je politički bojažljiva i građanski neodvažna hrvatska kulturna javnost pljeskala, kasnije je sudjelovao u adaptaciji svog djela na veliko platno, supotpisavši scenarij filma čiji je politički kukavičluk uspio nadići književni predložak. I nakon svega toga, isti autor danas dijeli lekcije iz hrabrosti i morala politički beskrajno hrabrijem autoru i filmu, pri čemu nije nevažno dodati kako su kritizirani autor i film, dakle Vladimir Perišić i "Ordinary People", kreativno apsolutno superiorni svom kritičaru i njegovim uratcima, dakle Jurici Pavičiću i "Ovcama od gipsa" odnosno "Svjedocima". Za razliku od Pavičića i Brešana, ali i za razliku od Jurića i Devića u odličnim "Crncima", Perišić PRIKAZUJE zločine nad civilima, i to ne bilo kako. Prikazuje ih podrobno, s užasavajućom izravnošću slikajući pomak u potpuno ohlađeno stanje svijesti koje omogućuje ravnodušnost spram temeljnog morala i drastično djelovanje protiv njega. Da, u Perišićevom filmu izvršioci zločina ne identificiraju se kao srpski vojnici i oficiri, ne identificiraju se ni njihove žrtve i mjesto zločina, ali svakom s ovih prostora tko je zainteresiran za onaj sloj djela koji se može dovesti u vezu s konkretnom zbiljom jasno je da se radi o pripadnicima srpskih jedinica (među ostalim i stoga što govore 'čistim' srpskim jezikom mada to nije morao biti slučaj).

Osobno, ni jednog trena nisam imao sumnje u to da gledam srpske zločine, a stvar je legitimne autorske koncepcije da se te zločine prikaže kao univerzalne (što oni dakako i jesu). Uostalom, Perišićev film koncipiran je kao isječak vremena, hladan pogled na iznenada predočenu graničnu situaciju u kojoj se malo govori, puno ubija i pokušava potrošiti bezdogađajno vrijeme prije, između i poslije likvidacija, s nekom potisnutom tjeskobom u pozadini svega. U tom smislu "Ordinary People" potpuno je konkretan i istinit film, za razliku od "Ovaca od gipsa" i "Svjedoka" koji se u samom temelju oslanjaju na laž. Da, Perišić možda nešto prešujuće, ali za razliku od Pavičića ne laže. A može se postaviti i pitanje koliko ima istine u Pavičićevom objašnjenju toga zašto su sve nagrade glavnog žirija otišle Perišićevom i odličnom (i hrabrom) filmu Grka Yorgosa Lanthimosa „Očnjak" (bizarno pomaknut uradak o djeci ultrakontrolirajućih roditelja koja život provode u izolaciji od vanjskog svijeta, da bi ga počela otkrivati, među ostalim i kroz /incestuozne/ lezbijske kontakte). Oni su nagrađeni, zaključuje Pavičić, jer su o nagradi odlučivali selektori velikih svjetskih festivala, čiji su „Ordinary People" i „Očnjak" otprije bili favoriti (oba su naime igrala u popratnim programima Canneskog festivala). Međutim, od petoro članova žirija selektori su samo dvojica (jedan je suizbornik Cannesa, drugi Berlina), dok su ostalo troje glumice (Mirjana Karanović i zvijezda „4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dva dana" Anamaria Marinca) te režiser (svojedobno u Puli nagrađeni Benedek Fliegauf). Sugerira li Pavičić da su dvije samosvjesne glumice i jedan nadareni redatelj takvi ziheraši da su se iz straha da utjecajni selektori ne zaobiđu njihove buduće filmove kmetski priklonili njihovim (pretpostavljenim) stavovima? Ili naprosto fantazira? Ili možda kukavički bježi od (izravne) kritike predsjednice žirija, sveomiljene Mirjane Karanović?

Za razliku od onog što piše Pavičić, do mene je došlo mnoštvo sumnji u to da je za srpski film povukla srpska glumica (što se manje odnosilo na nagradu za najbolji film, koju nitko ozbiljno nije dovodio u pitanje, nego ponajprije na nagradu za najboljeg glumca, jer mladi Relja Popović bio je samo oruđe u rukama režisera), međutim mnogo je lakše napasti 'apstraktne' bjelosvjetske selektore nego 'konkretnu', politički zaslužnu glumicu 'iz regije', jer diva bi se mogla uvrijediti i odbiti potencijalnu suradnju, ili ako ništa drugo - intervju. A na kraju, moram nažalost reći da puno istine nema ni u izvještajima o sjajnom prijemu "Crnaca" - na moje veliko iznenađenje, film o kojem su strani gosti u Puli pričali s uvažanjem, u Sarajevu je većinu članova raznih žirija ostavio posve ravnodušnima, ali ih se zato jako dojmio mediokritetski bugarski film "Eastern Plays", prepun klišea o ljudima i društvu u tranziciji. Nije znači u pitanju nikakva zavjera stranih moćnika, nego naprosto (loš) individualan ukus koji u stvarima umjetnosti odlučuje od pamtivijeka. Samo zbog njega, iako mnogo bolji od prošlogodišnjeg pobjednika Sarajeva "Buick Riviere", "Crnci" su ostali bez ikakvog priznanja.