Ne znam postoji li klađenje na dulji rok, ali mi se čini da bi vlasnici ovih naših kladionica povukli lukav strateški potez otvaranjem ponude na temu "Koje će godine broj registriranih hrvatskih branitelja napokon prestati rasti?". Kladim se da nijedan igrač (dobar dio te populacije ionako su registrirani branitelji, ili barem tako tvrde, pa tematiku poznaju iznutra) ne bi zaokružio broj manji od 2025...

Svojedobno su ratni reporteri pokrenuli inicijativu da se i njima prizna status branitelja, jer su mjesece i mjesece provodili na ratištima. Malo mi se stvari u devedesetima (iako sam i sam povremeno obavljao taj posao, ima toga u arhiviranim primjercima Nedjeljne Dalmacije) zgadilo kao taj prijedlog. Novinari su, zaboga, i tada samo radili svoj posao, baš kao i tramvajci u Osijeku, ili konobari u Nuštru, ili prometni policajci u Letovaniću, ili bilo koji liječnik bilo gdje u Hrvatskoj, od Vinkovaca do Cavtata... Tražiti status branitelja i sve pripadajuće povlastice izgledalo mi je tada kao licemjerno ponižavanje ovog našeg nesretnog zanata, a danas (nemam pojma kakva je sudbina zadesila tu ideju, možda se i realizirala) vidim koliko sam, još jednom u životu, bio u krivu.

A šta bi mi falilo, recite i sami, da sam se kandidirao, predočio dokaze ratnog reporterstva i, ne znam, uz malu pomoć novog prijatelja iz lokalnog ureda za obranu, dobio bolje uvjete za stambeni kredit, možda čak i cijeli stan. A da poznajem još i kojeg liječnika - ihajhaj, gdje bi mi bio kraj... Držao bih, naravno "low profile", ne bih se ni jednim slovcem kurčio uokolo svojim braniteljskim zaslugama, vozio bih neupadljiv auto više srednje klase i kladio se isključivo preko interneta, u male svote, da me tko ne skuži. Povremeno bih, ne više od jednom godišnje, na kakvom javnom mjestu izveo pomno isplanirani incident niskog rizika, tek toliko da si ovjerim lažnu dijagnozu, za slučaj da mi neki drugi novinar otkrije nezasluženi braniteljski status i - puna šaka brade. A uz samo malo više truda, ali stvarno malo, vjerojatno bih danas bio u upravnom ili nadzornom odboru nekog javnog poduzeća za pranje savjesti i ruku. Energetika, željeznice, šume, autoceste, turizam, tako nešto, mogu ja, ne znate vi mene.

Bože, stvarno sam blesav! Ali dobro, ima još vremena, daleko je 2025...