26.08.2009. / 15:31

Autor: Marko Biočina

Žicarska pravica: Kako je država stvorila ruralne parazite

Umjesto da ih potakne na efikasnost, inovativnost i tržišno ponašanje, Hrvatska je potrošila desetke milijardi kuna tek kako bi poljoprivrednike učinila teškim ovisnicima o državnom novcu

"Troše li poljoprivrednici u svojim traktorima plavi dizel i dok se voze na prosvjede?", upitao me nedavno jedan znanac. Odgovor na to pitanje vjerojatno je potvrdan, s obzirom da vođe hrvatskih seljačkih udruga jeftinije gorivo na račun poreznih obveznika smatraju svojim organskim pravom jednako koliko i mogućnost da blokiraju ceste i granične prelaze svaki put kad ti isti porezni obveznici odbiju za njihov proizvod platiti 30-tak posto više nego što realno vrijedi. Takva pomalo perverzna varijanta koncepta "seljačke pravice" sazdana je na ničim obrazloženoj tezi da je poljoprivreda ključna hrvatska gospodarska grana, pa da stoga i njezinim akterima, koliko god mali, neefikasni i neprofitabilni bili, priliče stvari koje si ostali građani ne mogu dopustiti.

Tako će u tekstilnoj, metalskoj i drvnoj industriji ove jeseni pljuštati otkazi i smanjenja plaća. Čelnici kompanija iz tih sektora grčevito će tražiti način da racionaliziraju svoju proizvodnju, unaprijede tehnologiju i u konačnici poboljšaju svoj proizvod toliko da bi ga nekome na slobodnom tržištu uopće mogli prodati. Oni koji u tome ne uspiju vjerojatno će propasti, a otpuštenim radnicima uvijek ostaje mogućnost da kupe komad zemlje, nekoliko krava, purana, gusaka i ovaca, te se pridruže neambicioznoj gomili ruralnih parazita, čiju neaktivnost država potiče novcem onih koji se svim silama bore da bi svoj posao zadržali.

Jasno, bilo bi nepravedno sve poljoprivrednike okarakterizirati na takav način, no poprilično je točan zaključak kako su upravo oni danas vjerojatno ekonomski najrudimentarnija društvena skupina u Hrvatskoj. Desetljećima proizvode isti proizvod, na isti način, bez ikakvog uvažavanja tehnološkog razvoja, tržišnih okolnosti i ekonomske održivosti. Cijenu takve proizvodne prakse na kraju plaća država, milijardama kuna subvencija.

Subvencije, ili u prijevodu poticaji, uobičajeni su u svim državama svijeta, no problem je što u Hrvatskoj one ne služe kao sredstvo poticanja razvoja neke gospodarske grane, već isključivo kao model kupovine socijalnog mira i političke naklonosti birača. Pod idejnim vodstvom HSS-a, zamaskirana krinkom borbe za "opstanak seoskih gospodarstava", država danas poticaje isplaćuje svima onima koji posjeduju i jedan primjerak seoskog blaga, pa makar ta životinja bila isključivo u funkciji kućnog ljubimca.

Umjesto da ih potakne na efikasnost, inovativnost i tržišno ponašanje, Hrvatska je potrošila desetke milijardi kuna tek kako bi poljoprivredne proizvođače učinila teškim ovisnicima o državnom novcu. Danas dominantan broj hrvatskih poljoprivrednika uzgaja neprofitabilne žitarice, poput kukuruza i pšenice, a onda nezadovoljni cijenom koju im država nudi izlaze na ulice. Pojednostavljeno, sjedaju u svoje radne strojeve, kupljene uz subvencionirane kredite, napune ih subvencioniranim gorivom i protestiraju zabog nezadovoljstva otkupnom cijenom svojih već subvencioniranih proizvoda.

Uistinu, na jadnu je razinu spalo domaće selo, nekoć najprogresivniji dio hrvatskog društva. Danas su oni svedeni na skupinu sitnih ucjenjivača i žicara, ujedinjeni u seljačke organizacije. Takvi savezi, nominalno veliki borci za boljitak ruralnih područja i njegovih stanovnika, ustvari su tek instrument kojim seljačkom masom manipulira nekolicina odabranih kulaka.

Te udruge egzistiraju jedino kao sredstvo financijske ucjene, bez ikakvog stručnog, razvojnog ili nekog drugog društveno korisnog sadržaja. Upravo takve korisne su onima koji ih i održavaju na životu. Političkim vlastima da otupe reakcionarni duh hrvatskih seljaka i rijetkim seljačkim vođama da se od poprilično beznačajnih likova transformiraju u važne društveno-političke igrače. Kakve koristi od njih imaju oni koji od poljoprivrede žive, seljaci, i oni koji ju već godinama financiraju, porezni obveznici, potpuno je nejasno.

No, takva je cijena opstanka čelnika hrvatske plutokracije, utemeljene na raspodjeli sve manjeg narodnog bogatstva. Nakon dvadeset godina dijeljenja i uzimanja, državna kesa se ispraznila, a apetititi proračunskih krvopija nikad nisu bili veći. Novca za poljoprivredu bit će sve manje, pa će i oni koji se njome bave morati uskoro početi živjeti u skladu sa sustavom tržišne ekonomije, kakva u Hrvatskoj, barem u teoriji, postoji. Najavljeni prosvjedi dokaz su da hrvatski poljoprivrednici još nisu spremni prihvatiti tu neugodnu istinu.

Vezane vijesti

'Neću vratiti mandat'

'Neću vratiti mandat'

Saborski zastupnik Damir Bajs, kojega je Predsjedništvo HSS-a suspendiralo i do danas mu dalo rok da stranci vrati saborski mandat, poručio je da… Više

Komentari

registracija
5/2/08

mrvabrada, 26.08.09. 16:21

Ne samo Plavi dizel nego su i dobar dio traktora u državnom vlasništvu jer ih je država financirala sa 50% iznosom. Sram može biti seljake nikada bolje nisu prolazili, nije ničija krivnja što su neobrazovani i neznaju tržišno poslovati. Naučili na Titovu Jugoslaviju da sve otkupi država koja je poslije to isto žito davala nerazvijenima. Dobro im Željko Mavrović savjetuje obrazujte se, educirajte se o poljprivrednoj tržišnoj ekonomiji pa sijte i sadite ono što se isplati a ne čekate da vam država plaća i ono što zapravo i ne radite.


registracija
15/3/08

Sandzo, 27.08.09. 12:47

ne razumijem do kraja bijes hrvatskih seljka..blokiranjem granica samo umanjuju izvoz svoje robe u BiH, koja je kolonija hrvatske hrane...nepametno, nema sta.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika