Zoran FerićAktualiziranje plana kodnog imena Lisica, što ga u zadnje vrijeme provodi Vladimir Šeks, zapravo je jedan poseban akcijski plan čije kodno ime bi moglo biti, recimo, Tvor. Navodnim planom Lisica pokušava se u javnosti provesti jedno takvo smrdljivo zamagljivanje istine, koje nije samo dozlaboga prozirno, pa je stoga uvredljivo za samoga Šeksa, nego je uvredljivo i za građane Republike Hrvatske, što je svakako razlog za ozbiljnu brigu. Tim smrdljivim planom visoki dužnosnik stranke na vlasti uvrijedio je zapravo sve hrvatske građane zato što im podmeće istu onu retoriku i iste strategije vađenja iz govana kakve je ova stranka i on sam provodila devedesetima, kad je obavještajno pokušavala destruirati oporbene stranke, a posvemašnje nezadovoljstvo građana, čak i članova vlastite partije, prikazati kao špijunski tobože veleizdajnički plan za preuzimanje vlasti.

ZAPRAVO PUČ. HDZ-OVA VLAST KRAJEM DEVEDESETIH DESTRUIRALA JE u prvome redu samu sebe posvemašnjom pljačkom druš tvenog vlasništva, nesposobnošću, nepotizmom, korupcijom, zaštitom kriminalaca u vlastitim redovima, međusobnom borbom članova za vlast i opstrukcijom svake istrage. Dakle, istim onim političkim grijehovima kojima se i sada, nakon dva mandata, popela na vrh glave većini hrvatskih građana. Šeks je uvrijedio građane zato što ih ovakvim prizemnim manipulacijama očito smatra retardiranim kretenima koji se ne sjećaju što se događalo samo jedno desetljeće unazad. Seljake pak smatra izmanipuliranima kad se bune oko otkupne cijene pšenice. Kao da ljudi idu traktorima blokirati granice iz hobija, kao da im je lako izgubiti prihod za koji su naporno radili cijelu godinu, kao da je lako stati pred kordon policije i tražiti svoje pravo na ulici ili graničnom prijelazu jer toga prava u institucijama države nama, kao što nema ni para u državnim blagajnama. Papala maca. Za građane ove zemlje, ako nisu nekako umreženi, partijski, interesno ili čak kriminalno, pravde i pravičnosti nikako nema. Nema je po sudovima, u saborskim klupama, nema je po kabinetima ministara, nema je ni u kancelarijama lokalnih moćnika, nikako je nema i ako se pravda ne izmami na ulici i na trgu, neće je biti i dalje.

DUŽNOSNICI OVE ZEMLJE UPORNO LAŽU I MULJAJU, OBEĆAVAJU SVAŠTA, pa i otkupnu cijenu pšenice, gase požare na sve strane lijepim riječima i smirivanjem situacije koja se teško može smiriti. Ljudi ozbiljno staju bez posla, domaći proizvodi nisu konkurentni, cijene polako divljaju, iako se sve još drži kao loše pokrpana brana, a da pri tome može svakoga trenutka popustiti. Osnovno pitanje više nije tko je na vlasti, jesu li moji ili tvoji, ili njihovi, osnovno pitanje, pitanje svih pitanja u ovome trenutku je kako preživjeti. Kako izbjeći glad i smrzavanje. Vlada je abolirala od kriznoga poreza odvjetnike, liječnike i obrtnike, što je dakako neviđena svinjarija i ne zna se što je gore, ako je to učinjeno namjerno, ili ako je plod nesposobnosti. I jedno i drugo za građane ove zemlje znači propast, potvrdu duboko ukorijenjenog osjećaja nepravde koji još malo i našim će ljudima biti genetski. Dječica kad se rode umjesto „mama“ derat će se „nepravda.“

NEPRAVDA ĆE U OVOJ ZEMLJI POSTATI RIJEČ S KOJOM SE RAĐAMO, ali nažalost i riječ s kojom se opraštamo od života. Pri tome je najgore što u ovoj zemlji fasuju deblji kraj upravo oni koji se trude pošteno raditi, oni koje su roditelji učili, a oni sami prihvatili ideju o jednom poštenom životu ispunjenom vlastitim radom i pravičnom naknadom za njega. Ti ljudi nikako nisu spremni za ovakav sunovrat vrijednosti, kao ni za to da im vlastita djeca predbacuju što nisu lopovi. To je, možda, ono što ljude na traktorima, ljude za blagajnama u trgovinama, ljude koji nam love ribu ili čuvaju ovce, dakle ono što ih najviše boli, kada se puni bijesa sastaju na nekom trgu ili nekom graničnom prijelazu, sigurno je činjenica što ih vlastita djeca preziru što nisu lopovi.

„DRUGI IMAJU VILE I JAHTURINE, A TI NEMAŠ NI DA MI PLATIŠ PODSTANARSKU SOBU za vrijeme studija, drugi prolaze ispite s eurima u indeksu, a ja moram štrebati gluposti, drugi imaju rasvijetljene teniske terene, a nama su isključili struju. Jedna jedina slika u vlasništvu nekog predsjedničkog kandidata ili bivšeg predsjednika vlade vrijedi više nego što ste ti i mama zaradili u cijelom svom radnom vijeku. Tata, cijeli tvoj život u radu vrijedi kao jedno tromjesečje prosječnog nogometaša. Pljujem ti u lice, tata, jer si budala.“ Eto, to najviše boli ljude koji u ovoj zemlji pokušavaju biti pošteni i živjeti od svoga rada. Naime, oni koji su u ovdje vladali od početka devedesetih do danas, s iznimkom jednog četverogodišnjeg razdoblja koje im je danas izgovor za sve loše što se događalo ili događa u državi, svojim su aferama, bahatošću svojih tajkuna, posvemašnjom vladavinom kiča i razmetljivosti proizveli takav preokret vrijednosti, takav jedan ringišpil u kojemu je sve ono što smo smatrali dobrim, poštenim i pravednim odjednom palo u provaliju i postalo zastarjelo i smiješno. Pa čak i roditelji. Upravo zato danas je iznimno teško slušati prozirne uvrede iz usta jednog od čelnika stranke koja je postala sinonim za sve ono loše, iako nepoštenja i lopovluka ima obilato i po drugim strankama, općenito u vlasti. Kad govori da su građani izmanipulirani, Vladimir Šeks i dobrom dijelu svojih birača, a pogotovo biračima koalicijskog partnera svoje stranke, zapravo govori da imaju magareće uši. Možemo se samo nadati da će nam se od ovakvih tvorova kolektivno smučiti do te mjere, da će nam se kroz povraćanje dogoditi katarza dovoljna snažna da pokrene kotač onoga ringišpila prema promjenama na bolje.