Spoznaja da bi Ivana Mravka na čelu Hrvatske elektroprivrede mogao zamijeniti Damir Begović, teško da će izmamiti osmjeh na lica zaposlenika te kompanije. Ta inicijativa, suštinski tek pokušaj da se jedan politički kadar poput Mravka zamijeni drugim poput Begovića, ni uz najbolju volju ne može se okarakterizirati kao nagovještaj ozbiljnih namjera da se unaprijedi poslovanje HEP-a. Dapače, takve kadrovske promjene vjerojatno su tek odraz dugogdišnje zakulisne borbe određenih moćnih interesnih skupina za kontrolu nad državnim energetskim monopolistom. Iz perspektive HEP-ovih djelatnika, izbor između Mravka i Begovića pandan je dilemi koju bi doživjeli putnici tonućeg Titanica da im je netko ponudio da se prekrcaju na havariranu Lusitaniju.

Naime, svi HEP-ovi problemi tijekom posljednjih petnaestak godina, bez obzira radi li se o neprofitabilnom poslovanju, zapošljavanju nestručnih kadrova ili neadekvatnom upravljanju kompanijinim resursima u konačnici imaju istu izvorišnu točku, a to je konstantni utjecaj političke vlasti na poslovanje te, u suštini, komercijalne kompanije. Više od desetljeća i pol upravljanje HEP-om odvija se pod strogim nadzorom političkih elita, a kao što su se hrvatski građani već više puta uvjerili, politički ciljevi gotovo uvijek su potpuno nespojivi s ekonomskim, stručnim i tehnološkim ciljevima koje bi kompanija HEP-ove veličine i važnosti trebala imati.

Ipak, koristeći tu kompaniju kao sredstvo ostvarenja svoje političke agende, hrvatske vlade uspjele su od HEP-a stvoriti osobitu sortu kapitalističkog poduzeća. Kao i u slučaju Ine, po krinkom socijalne politike, Vlada je konstantno HEP-u nametala netržišno nisku cijenu električne energije. Posljedica toga bila je da je kompanija tijekom protekle dvije godine došla na sam rub profitabilnosti. Tvrtka koja jedina u državi prodaje proizvod koji koriste svi građani i svi privredni subjekti, praktički nije uspjela zaraditi ništa. Monopolist gubitaš, pojmovna kontradikcija, zapravo je sintagma koja najpreciznije opisuje najveće hrvatsko državno poduzeće.

Uz takvu, pomalo neprirodnu filozofiju korporativnog upravljanja, HEP je bio suočen i s cijelim nizom tradicionalnih boljki svojstvenih tvrtkama u državnom vlasništvu. Zapošljavanje nekvalificiranih kadrova, sumnje na nepoštenu javnu nabavu, rastrošnost i pomalo sulude poslovne odluke - sve se to tijekom godina pojavljivalo u HEP-u. Ipak, i u takvoj situaciji, kompanija je uspijevala obavljati svoju temeljnu funkciju, neprekinutu opskrbu električnom energijom svih domaćih korisnika. Problem je u tome što je to minumum onoga što bi HEP trebao i mogao biti.

Uloga velikih nacionalnih energetskih kompanija, kao što je HEP i kao što je nekoć bila Ina, puno je veća od puke opskrbe. Takve tvrtke, trebale bi postati generatori društvenog razvoja zemlje. Sa svojim prihodima i ostalim mogućnostima, HEP bi bez problema mogao postati glavna platforma za razvoj novih tehnologija i obrazovanje stručnih kadrova u Hrvatskoj. Ukratko, umjesto da bude tvornica struje, HEP bi mogao biti tvornica znanja, inkubator za nastanak novih vrijednosti u hrvatskom društvu.

No, da bi takva postala, kompanija će morati značajno promijeniti način na koji funkcionira. Politički utjecaj na tvrtku morat će okopniti, HEP svoj potencijal nikad neće moći ostvariti dok će biti vođen po načelima ugrađenim u partijske programe. No takav preokret može kreirati jedino čovjek neopterećen pripadnosti tim istim partijama, koje kompaniju gledaju kao platformu namirenja svojih unutarstranačkih potreba. Teško je vjerovati da su Mravak i Begović takve osobe, pogotovo zato što su svoje menadžerske karijere formirali upravo u sustavima kakvih se danas pokušavamo riješiti. Narodna poslovica kaže kako se starog psa ne može naučiti novim trikovima, a u slučaju HEP-a ključno pitanje glasi može li se tog istog starog psa odučiti od njegovih starih trikova. Odgovor na to pitanje mogli bi dobiti vrlo skoro.