Znam da vam nije nimalo lako, ali priznajte i sami - nema li ipak nečeg dobrog u ovoj famoznoj globalnoj recesiji, lokalnoj pogotovo?

Da je nema, do kad bismo morali čekati da shvatimo kako nam je vladajuća garnitura apsolutno nesposobna da sroči, predloži i prihvati ijedan zakon kojeg za par dana ili tjedana ne bi bila prisiljena slati na dorade, ispravke ili opoziv? Da nema recesije, i globalne i lokalne, kad bismo počeli doznavati koliko su nas varali i pljačkali svi ti medaci, mravci, rončevići, vukelići, barbaluke i ina pohlepna bratija iz njihove logistike?

Kad bismo došli u prigodu da ozbiljno raspravimo konstantnu, perpetuivnu frku oko gnjile hrvatske poljoprivrede (gnjile s obje strane!) da nije bilo recesije? Bi li se ikad povela imalo glasna rasprava o milijardama što ih država razbacuje kao gnoj po njivi, ili o onima koje trgovački lanci duguju svojim dobavljačima? Kad bismo se suočili sa, zapravo, mizernim učincima silnih potencijala hrvatskog turizma? Kako bismo, da su udžbenici i dalje ostali besplatni za sve, dokučili razmjere mafijašluka u toj branši? Kad bismo, da nije bilo recesije, doznali barem za vršak ledene sante korupcije kojom je prožeto sve oko nas? Bili bismo ljuti na licemjernu Europu, u kojoj ista ta korupcija cvjeta više nego ikad igdje, ali ne bismo doznali na koje se sve načine oprašuju "cvećke" u našem malom ružičnjaku. (Naravno, doznavati smo tek počeli!)

Zbog spoznaje da na cijelom svijetu samo jedna desetina novca kojim se barata po burzama i tržištima doista postoji u tiskanom i kovanom obliku, cijeli se taj svijet sad okrenuo onom prastarom pravilu iz prvih (zapravo - svih) krimića: "slijedi trag novca, i doći ćeš do rješenja". Hrvati to možda i nisu htjeli raditi, ali kako više ni na koji način ne možemo umaknuti globalnoj anticikloni, sjeverozapadnjak je zapuhao i našim bunjištem. I dobro je da je tako. Jer, ponavljam, znam da vam je teško do bola, ali neka puše, neka raspuhuje smrad i odnosi gamad, neka puše još koji mjesec i valjda ćemo onda nanovo udahnuti svježiji zrak.

S nekim novim ljudima, bude li sreće, i s nekim novim pravilima ponašanja. Koji će nas (i ljudi i pravila) vrlo brzo, znamo iz iskustva, krenuti nanovo tretirati kao UEFA Eduarda, ali nema veze, bolje od toga, čini se, ionako ne možemo.