Srećko JurdanaFormalnom objavom kandidature za predsjednika države, Nadan Vidošević uspio je - stilski rečeno - u trenutku "uzburkati duhove" i proizvesti nešto poput pozitivnoga šoka na hrvatskoj sceni, naviknutoj na to da je uglavnom tresu razni negativni šokovi. Dobio je značajnu medijsku pažnju, značajniju zapravo od svih drugih konkurenata, bez obzira na to što se već dulje vrijeme zna da je njegova kandidatura ispod stola u igri. Temeljni razlozi pozornosti koju je izazvao gospodin Vidošević nalaze se u neuvjerljivosti Andrije Hebranga i Ive Josipovića. Dvojica kandidata vodećih stranaka za Hrvatsku su nezasluženo oskudan izbor. Čak ni država u višegodišnjoj intelektualnoj dekadenciji ne može biti zadovoljna takvom redukcionističkom ponudom u kojoj se glavni pretendenti natječu uljepšavajući svoje nedostatke, i pouzdavajući se - žargonom seljaka rečeno - prije svega u snagu stranačkih poticaja.
Nacionalna potreba za pojavom dinamičnoga trećeg lica u drami Vidoševića snažno gura u prednji plan. Dobro je procijenio trenutak u kojem će službeno objaviti kandidaturu. Hebrang i Josipović kod publike izazivaju letargiju i zamor misaonog materijala, Vesna Pusić je u svom standardnom benignom filmu, svi drugi koji bi imali nekakve izglede - Milan Bandić u prvome redu - postojano se bave prodajom kontemplacija, ezoterija i principa neodređenosti u uvjerenju da ih to čini trajno zanimljivima, čime se Vidoševiću otvorila mogućnost za energično osvajanje prostora, koju u uvodu iskorištava nemilosrdno. Tko god da nastupi nakon njega, ne može više postići isti efekt. Timing je za Vidoševića, dakle, O.K., s tim da i njegove osnovne poruke u solidnoj mjeri korespondiraju s nacionalnom situacijom. Vidošević je ispravno odlučio jahati na svome ekonomističkome profilu, i najavio - među ostalim intervencijama - kako će hrvatske razmjerno parazitske servise poput diplomacije i vojske staviti u funkciju ekonomskoga razvoja.
Ta najava evidentno implicira jačanje uloge predsjednika u državi, što je logičan proizvod situacije u kojoj je Vlada oslabljena. Kad na sceni nema dominantnoga i omniprezentnoga premijera poput Sanadera - a nije ni loše da ga nema - predsjednik može svoje ovlasti materijalizirati na razne konkretne i pozitivne načine. Spoznaja o očekivanome prirodnom porastu predsjedničkog utjecaja nesumnjivo postoji i kod drugih kandidata, no stranački obziri sprečavaju ih da je istaknu kao premisu svoga nastupa. Vidoševića takvi obziri ne ograničavaju: nakon objave kandidature ležerno je izišao iz HDZ-a. Pritom nije odstupio samoinicijativno nego je inteligentno dopustio da ga po inerciji izbrišu iz članstva, dajući time publici diskretno na znanje da kod njega ne postoji generalni sukob s cijelim HDZ-om, nego samo sa strujom koju predvodi Hebrang.
Andrija Hebrang s razlogom je u Vidoševićevoj kandidaturi uočio vrhunsku opasnost za svoje ambicije, i na nju je reagirao s primjetnom dozom panike. Dramatične riječi pale su s njegove strane: "Vidošević je iskoristio HDZ i odbacio ga kao staru krpu." Taj oblik kritike ne donosi bodove ni u propalom ljubavnom odnosu, a u politici je potpuno bespredmetan. Jasno je da se efikasni politički aktivisti za neki pokret ili stranku u pravilu vezuju uvjetno, dotle dok ih ona ne počne ograničavati u razvoju. Zgražanje nad tim principom efikasnosti u ime nekakve ideološke emotivnosti poprilično je jalova taktika osvajanja simpatija. Hebrang očito strahuje od mogućnosti da će mnogi ljudi u stranci Vidoševića prihvatiti kao kvazikandidata HDZ-a, koji će s vremenom prerasti u realnoga, iako neformalnog kandidata, i da će on, Hebrang, od realnoga i formalnoga kandidata u stvarnosti postati kvazikandidat.
Perspektiva te mogućnosti da u stranci dođe do faktične zamjene uloga ovisi i o Vidoševićevu odnosu prema HDZ-u tijekom kampanje. Gospodinu Hebrangu svakako je u interesu da maksimalno radikalizira sukob s Vidoševićem, i da ga pokuša potpuno alijenirati od stranke kako bi većinu njezinih pristaša koncentrirao na sebe. Vidošević, na drugoj strani, nema velikoga razloga za oštro konfrontiranje s HDZ-om kao takvim. Dovoljna mu je nijansirana retorika kojom će pokazati definitivan otklon od Sanaderove ostavštine, a i Hebrangovih desničara kojima nikada nije ni pripadao, i sugerirati određenu bliskost s reformističkim strujama oko Jadranke Kosor. Za razliku od Hebranga, koji može računati samo na glasove prahadezeovaca i nacionalista, Vidošević se referira na znatno širi glasački spektar, koji - osim HDZ-a - obuhvaća i izvanstranačku građansku populaciju, kao i razočarane pristaše "lijevoga centra".
U skladu s tim, početni medijski efekti njegove kandidature potencirali su nelagodu ne samo u ortodoksnome dijelu HDZ-a, nego i u liberalno-demokratskim sferama. Čini se da se Ivo Josipović u SDP-u postupno prestaje doživljavati kao idealan i nedodirljiv kandidat. Prema nekim medijskim signalima, Zoran Milanović počeo je uviđati da čovjeku nedostaje predsjednička karizma, i da Josipovićevo mehanicističko shvaćanje uloge predsjednika kao otpravnika poslova na Pantovčaku ne proizvodi posebno narodno oduševljenje. Možda će to dati partijsku snagu Bandićevim aspiracijama, možda ne će. Osjeća se, međutim, da su vodećim stranačkim kandidatima sve manje zadovoljne i stranke koje su ih kandidirale, i takav razvoj događaja pojačava izglede za kandidate koji vjeruju da mogu pobijediti i mimo neposredne podrške stranke. Nadan Vidošević prvi je među njima iskoristio prostor.
Zašto Australija ne izručuje Vasiljkovića?
U hrvatskoj javnosti izručenje Dragana Vasiljkovića na mahove se tretiralo kao gotova stvar, ali pokazalo se zadnjih dana da je u pravu ipak bio “kapetan Dragan”, koji je - i kad su ga u Sydneyju pritvorili - s neobičnom samouvjere- nošću tvrdio da ga Australija Hrvatskoj ne će izručiti nikada. Veliko je pitanje i hoće li se bilo kakav proces Vasiljkoviću organizirati u samoj Australiji, o čemu se u hrvatskim pravosudnim krugovima danas spekulira kao o mogućoj “rezervnoj varijanti”. Odluka da se Vasiljković ne izruči u Australiji je nesumnjivo donesena na političkoj razini, a ne na pravosudnoj. Autori su prema Hrvatskoj evidentno htjeli demonstrirati određeni politički animozitet. S etičkog aspekta, činjenice da se zločincu ne će suditi, ta je odluka neobranjiva. Može se, međutim, u danom kontekstu uočiti da hrvatska strana nema uvjerljive protuargumente na australsku primjedbu kako se u Hrvatskoj status branitelja na sudovima tretira kao olakotna okolnost za optuženike hrvatske provenijencije (čime australsko pravosuđe u pitanje dovodi objektivnost suđenja srpskom optuženiku Vasiljkoviću).
Ministar pravosuđa Šimonović pokušao je kratko parirati toj tezi izjavom da se radi samo o pojedinim sudskim slučajevima, ali nije time ostavio posebno efektan dojam. Pa i nedavno je tip koji je petrinjskom Srbinu najprije eksplozivom raznio kuću, a potom ga - uz asistenciju navodno nepoznatih suučesnika - oteo iz zagrebačke bolnice Rebro (gdje se čovjek liječio od šoka) i ubio, osuđen na devet godina, uz olakotnu okolnost da je branitelj od 1991. godine. Uz takve kazne - koje se s protokom vremena u pravilu bitno smanjuju - i uz takva obrazloženja, hrvatsko pravosuđe teško će osvojiti međunarodni kredibilitet. Osim toga, na australsku odluku možda je utjecao i slučaj zagonetne pogibije turistice Britt Lapthorne u Dubrovniku, u kojem hrvatska policija nije predočila nikakve relevantne istražne nalaze. Uglavnom, Vasiljković je do daljnjega na slobodi, što je potvrda favoriziranoga statusa srpskih ratnih zločinaca u Australiji i nekim drugim prekomorskim zemljama, ali i povod hrvatskoj strani da ozbiljnije preispita zašto u svijetu slabo uvažavaju njezine pravosudne reforme.
