Objavljeno u Nacionalu br. 722, 2009-09-15

Autor: Orhidea Gaura

INTERVIEW

Drago Mlinarec - prvi hrvatski roker spašava glazbenu baštinu

ROK GLAZBENIK Drago Mlinarec nakon karijere duge četiri desetljeća u Croatia Recordsu radi na digitalizaciji hrvatske glazbe iz 60-ih

ČOVJEK S GITAROM
Drago Mlinarec vodio je prvi hrvatski bend koji je popularnost
stekao vlastitim pjesmama, a
kantautorska mu se karijera protegla sve do 80-ihČOVJEK S GITAROM Drago Mlinarec vodio je prvi hrvatski bend koji je popularnost stekao vlastitim pjesmama, a kantautorska mu se karijera protegla sve do 80-ihU sobici Croatia Recordsa, zatrpanoj zastarjelom studijskom opremom, Drago Mlinarec pustio nam je magnetofonske snimke sa snimanja ploče Bijelih strijela i lansirao nas ravno u 60-e. Zaboravili smo i na spužve i na “zahrđale” muzičke linije. Neobrađena svirka isprekidana razgovorom članova benda, na kojoj se točno može čuti kako se sviralo 60-ih, pravo je blago iz kojeg će neki budući glazbenici moći učiti kako se sviralo nekad, a Drago Mlinarec već šest godina bavi se digitaliziranjem tisuća tonskih zapisa nekadašnjeg Jugotona, među kojima su i originalne snimke Matta Collinsa, Ive Robića, ali i izvedbe Držićeve “Novele od stanca” i “Dunda Maroja”.

Na digitaliziranoj verziji pokazao nam je i kako zvuči neobrađena snimka sa šumovima, za razliku od one obrađene, a usput nam je održao i malo predavanje iz povijesti glazbe. Zašto je upravo Drago Mlinarec najbolja osoba za taj posao? Mnoge magnetofonske vrpce nisu ni obilježene, ali on će, čim ih pusti da sviraju, prepoznati da je, primjerice, riječ o snimci s koncerta Boška Petrovića kojem je i on prisustvovao. Iako je to bilo prije skoro 40 godina, točno se sjeća gdje je bila ta svirka i tko je sve ondje svirao, a, naravno, pamti i sve anegdote. Zbog toga je razgovor s Mlinarcem, koji je prvi “preveo” rock na hrvatski, neopisiva pustolovina.


No, nekadašnji frontmen Grupe 220 ne živi u prošlosti niti razmišlja o staroj slavi. Naprotiv, vrlo mu je neugodno kad se o njemu govori kao o zvijezdi, osim ako se zvijezde spominju u kontekstu njegove prve grupe Jutarnje zvijezde. Uostalom, možete ga sresti ujutro u 11-ici koja vozi iz Črnomerca u Dubravu, nakon što je prethodno prigradskim autobusom iz zagorskog sela u kojem živi došao do Zaprešića, a potom ZET-ovim busom do Zagreba. Obično ima šešir na glavi i ruksak na leđima. No, kako ne voli monotoniju, idući tjedan nikako ga nemojte tražiti u busu ili tramvaju jer tih nekoliko dana do Zagorja putuje vlakom. To mu je, kaže, furka, a dok tako satima putuje, promatra ljude i svijet oko sebe i usput nailazi na razne motive koje bilježi fotografskim aparatom.

NACIONAL: Možete li izdvojiti svoja najznačajnija otkrića u dosad neobrađenoj magnetofonskoj arhivi Croatia Recordsa?

- Arhiva Croatia Recordsa vrlo je sređena, tako da su iznenadni i neočekivani pronalasci vrlo rijetki. Ponekad se, međutim, nešto pojavi na ostacima vrpci koje nisu bile katalogizirane, no radi se uglavnom o radnim verzijama snimi koje i nisu trebale ugledati svjetlo dana. Zanimljivo je ono što je sačuvano u kolekcijama u vlasništvu pojedinaca, siguran sam da među amaterskim snimkama ima vrlo zanimljivih zapisa.

NACIONAL: Koji je najstariji zapis koji ste dosad obradili i očekujete li da ćete pronaći nešto još starije?

- U CD boxu “101 dalmatinska” glazbenog urednika CR-a Siniše Škarice objavljene su originalne snimke dalmatinskih pjesama snimljenih od 1950. do 1960. Neke pjesme sačuvane su tek na lomljivim pločama, kao npr. “Omili mi se u selu divojka”, snimljena 30-ih godina, koju pjeva muška klapa pod vodstvom Jakova Gotovca. Primjerak ploče koji je sačuvan presnimljen je i restauriran i sad je u digitalnom obliku dostupan javnosti. Sačuvan je od zaborava, što se ne može pouzdano reći za mnoge lomljive ploče koje još uvijek leže na tavanima i drugim mjestima gdje ponekad u brzini odlažemo djeliće nečije prošlosti. Ovo što ja radim također je nečije sjećanje, a moglo bi se reći i da je to sjećanje jedne nacije.

NACIONAL: Jeste li, kad ste prije šest godina prvi put uronili u bivšu Jugotonovu arhivu, bili svjesni koliko tu ima posla i možete li predvidjeti koliko ga je još ostalo?

- Kad jednom uronite u arhivu, dočekuje vas teorija relativnosti, pa ako je ne shvatite na nivou na kojem je profesor Albert brijao prije stotinjak ljeta, ništa tragično, u svakom slučaju, postaje vam jasno da ste izgubljeni i da, ma koliko radili, trebate još ponešto učiniti i tako do beskonačnosti i natrag. Postoje, to svakako treba istaknuti i ovom prilikom im odati zasluženo priznanje, mudraci koji govore da još nije vrijeme za digitalizaciju i sređivanje arhiva jer mediji na kojima se pohranjuju podaci nisu posve sigurni pa treba pričekati trenutak kad će high-tech biti apsolutno siguran.ROKER DO KRAJA
Za životno djelo Drago
Mlinarec nagrađen je 2005. Porinom, a 2008. primio je u
Sarajevu nagradu 'Indexi' (Snimka: Dnevni avaz)ROKER DO KRAJA Za životno djelo Drago Mlinarec nagrađen je 2005. Porinom, a 2008. primio je u Sarajevu nagradu 'Indexi' (Snimka: Dnevni avaz)

NACIONAL: Danas zvuči zapravo nevjerojatno, barem meni, da rock ‘n’ roll ne postoji oduvijek, a još nevjerojatnije da se nitko prije vas nije sjetio da se može pjevati i na hrvatskom. Kako objašnjavate to što su svi pjevali na engleskom i oponašali nekog drugog?

- Nemam pojma, ali sjećam se da sam 1963. otkrio ogroman izvor tople vode slušajući kako Roboti pjevaju pjesmu Gina Paolija “S okusom soli” u prepjevu Arsena Dedića. Shvatih umah da posve sigurno više Hrvata i Hrvatica govori i razumije hrvatski no engleski i obogaćen tom spoznajom krenuh...

NACIONAL: Kako je izgledalo biti mlad 60-ih?

- Šezdesete su bile vesele, izgledalo je da je sve moguće. “Make love, not war” vrijedi i danas. Mladi cijelog planeta vjerovali su da je moguć drukčiji, bolji svijet, da je sve probleme moguće riješiti.

NACIONAL: Je li i tada bilo toliko droge, alkohola, kriminala, promiskuiteta?

- S istoka su tek stizale vijesti da postoje tvari koje se razlikuju djelovanjem na male sive, a nas je obarala čaša piva. U rijetkim prilikama kad smo naručivali govorili smo - molim vas bocu piva i sedamsto čaša.

NACIONAL: Danas svi pričaju o komunizmu u Jugoslaviji kao o dobu jednoumlja i neslobode. No, po nekim stvarima, kao da ste vi imali više slobode tada nego mladi danas, ili se tako samo čini? Je li postojala represija prema umjetnicima, odnosno jeste li je vi osjećali?

- Sloboda odabira bila je disciplina koja nas je uzbuđivala. Tada nas nisu zvali umjetnicima i jedino što nas je dovodilo u nedoumicu bio je pojam autocenzure.

NACIONAL: Rekli ste da su današnje generacije previše opterećene stvarima koje su čovjeku potrebne da bude netko i nešto. Jeste li vi, kad ste se upustili u glazbu, također htjeli nekomu nešto dokazati, jeste li željeli biti “netko i nešto”?

- Naravno, dječaci se uvijek dokazuju. Postojalo je veselje koje smo osjećali kad smo svirali, mislim na dječake iz benda koji smo osnovali 1962., Jutarnje zvijezde, kod nas na Trnju. U bendu je bilo dobro jer kad je netko poludio, drugi su ga odmah prizemljili, nismo bili naivni. Nama je pojam slave i susreta s njom bio poznat iz američkih filmova. Teme u kojima glavni junaci u susretu sa Slavom iznenada mijenjaju ponašanje za nas je u svakom slučaju bila dragocjena informacija. Tinjala je sve do trenutka kad smo i sami u stvarnom životu doživjeli sudar sa sličnom senzacijom.

NACIONAL: Kad ste postali popularni, oko vas su se vrzmali razni ljudi i pričali vam svašta, a učili ste zapravo na vlastitoj koži jer niste imali učitelja. Jeste li se koji put i opekli s ljudima, jeste li povjerovali laskavcima i onima koji su vas htjeli iskoristiti?

- Svakako, oprez nije naodmet, laskavce smo proučavali u srednjovjekovnim pričama, kao i u djelima naših vrlih autora, a sve na satovima materinjeg nam jezika. Tamo se laskalo, a kad sam se domogao Držića, shvatio sam da je laskanje uobičajena ljudska disciplina kojoj nasjeda naivčina. Ljudi ne mogu shvatiti da je slava zapravo ništa, da je to vjetar. Ali treba hraniti “medijsku zvijer”. Ta je industrija i stvorila onu - mlad, zgodan leš. Od leša nastaje legenda, a od legende biznis.

NACIONAL: Zašto ste se nazvali baš Grupa 220?

- U 60-ma je ideal svakog benda električarskog, tako su nas zvali jer ljubismo struju, bio stabilan napon struje - 220 volti. Danas više nema takvih iznenađenja, doduše, ima nenadanih nestanaka struje koji dovode do ushićenja djevojčice i dječake čija su računala stalno uključena, pa kad nestane struje i ako nemate što svaki razuman vlasnik računala treba imati, gubite sve. Preostaje vam sve još jednom ispočetka ako se sjetite kojim ste putem išli.DRAGO MLINAREC s kćeri Karin-Ann potkraj 80-ihDRAGO MLINAREC s kćeri Karin-Ann potkraj 80-ih

NACIONAL: Koliko su se puta sudarali vaš umjetnički svijet i realnost i jeste li, kad ste se morali početi brinuti o obitelji, bili prisiljeni na neke kompromise?

- Biti okovan materijalnim, bježati od materijalnog, stvar je ravnoteže. Da ne poludiš, da se ne predaš, govorili smo tada. Sudar umjetničkog i realnog je neizbježan, govorili su i govore. Mora li biti tako žestok? Kad je došlo vrijeme obitelji, kad su se rodili klinci, odjednom su se pojavila i ta pitanja. Što je važno, a bez čega je moguće. Kompromisi ne moraju značiti poraz, mogu biti stvar dogovora. Nešto ulažeš, a ako je egocentričnost pomaknuta do razumnih granica, budućnost ne mora izgledati sumorno.

NACIONAL: Jeste li kao umjetnik imali potrebu biti shvaćeni?

- Neshvaćeni Umjetnik? Nisam se opterećivao suviše takvim očekivanjima, ali uvijek sam bio zahvalan na iskazanoj pažnji.

NACIONAL: Gitaru ste počeli svirati kao tinejdžer. Što su vam rekli roditelji kad ste s klincima iz kvarta počeli na plesnjacima nastupati pred par tisuća ljudi? Jesu li od vas očekivali da se bavite “ozbiljnim” poslom?

- Roditelji su uvijek zabrinuti za djecu, hoće li ili neće skrenuti i kojim će putem. Mi smo bili dječaci iz istog kvarta, naši su se roditelji poznavali i bili su jedinstveni – prvo škola, onda rock ‘n’ roll, ali bolje da sviraju, govorili su, nego da se prepuste dosadi. I tako smo mi išli u škole, studirali i svirali.

NACIONAL: Kako ste kao kemičar završili na studiju komparativne književnosti i etnologije?

- Jednog ljetnog dana na sunčanom Hvaru 1971., dok smo Hus, Piko, Komad i ja, odnosno nova postava Grupe 220, putovali obalom kao pripadnici Adriatic showa, ispod tende jednog birca na obali, iz duboke hladovine, zaorio se glas Tahira Mujičića: “A kaj delaš tu?” “Sviramo, kuiš”, rekao sam dok sam degustirao nadaleko poznatu crnu hvarsku osvježavajuću kapljicu. “A kaj buš v jesen?”, nastavio je Tahir. “Ostavi se farmacije i dođi u hram duha, Filozofski faks čeka.” Rekao sam mu da nisam siguran da su ludi za mnom i da, osim toga, treba položiti prijemni da bi se kemičar kao ja imao čast upisati na studij u spomenutom hramu. “A”, reče Tahir, “ne brini se, možeš ti.” I tako sam, nakon pomnog ispitivanja koje nikad neću zaboraviti, završio na komparativnoj i etnologiji. Potpuno novo iskustvo i čudnovata predavanja za klinca koji je odrastao s matematikom. Više nije bilo brojeva, šerafa, podmazivanja, tu je čisti duh pokušavao nadvladati materijalno. Da ne govorimo o statističkim podacima koji su tvrdili da na Filozofskom ima mnogo više djevojaka nego dječaka, što je posebno veselilo. Mislim na djevojke, dječaci me nisu zanimali, osim kao slučajni prolaznici ili ako su u redu, tada su bila moguća i druženja te posuđivanje ploča i literature..S DARKOM GLAVANOM,
Draženom Vrdoljakom i
Sinišom ŠkaricomS DARKOM GLAVANOM, Draženom Vrdoljakom i Sinišom Škaricom

NACIONAL: Jeste li postali popularni prije ili tijekom studiranja?

- Ja sam na faks već došao s pedigreom rokera. Izgledao sam kao papiga jer sam s predavanja išao ravno pjevati u “Gavellu”.

NACIONAL: Čuvate li doma sve te kostime?

- Nemam doma muzej. Ni prema instrumentima nisam imao taj odnos. Meni nije bio problem razbiti gitaru. Prva je stradala 1964. u naletu bijesa. Ni fotografija iz djetinjstva nemam mnogo, osim onog kad su me slikali kao novorođenče, pa na prvi rođendan i svake godine u školi. Ni kad sam odrastao nisam posjedovao fotoaparat, ali imao sam 8 mm kameru i danas imam cijelu kolekciju filmova, neke smo Dražen Pokec, moj pajdaš iz Virja i ja, presnimili i digitalizirali, koliko mi je vrijeme dopuštalo jer svaki dan putujem pet sati od kuće do posla i natrag. Autobusi, vlakovi, to mi je furka. Ne znam voziti auto, ali sam zato vozio samohotku i brod. Kad smo brodicom plovili prema Komiži, kapetan reče da preuzmem kormilo: “Vidiš ono svijetloplavo, ono more? Tamo ne smiješ ići, tamo je plitko i ko će posli odsukat brod.” On je imao samo jednu želju, narezati finu malu dinju na fete: “A dinja je zdrava i osvježava, a bila bi šteta da je ne proba Mira Furlan. E, a razumiš, ko se ne bi zagleda u tako lipu curu?” U polusnu, njemu svojstvenom radarskom tehnikom naš razgovor začu Dražen Vrdoljak, pero naše oštro, kritičarsko. Umoran od prethodne noći ležao je ispod prove odmarajući okice, međutim, razgovor koji je upravo čuo umah ga je diga na noge, ugledavši me za kormilom mamurluk koji ga je progonija umah je nesta.

NACIONAL: Kako ste uopće, nakon što ste se vratili iz vojske i snimili dva kantautorska albuma, 1972. počeli raditi u kazalištu? Imali ste privilegij raditi s nekima od danas eminentnih umjetničkih imena, poput Georgija Para i Mire Furlan.

- Gospon Pero Gotovac i ja slušali smo demo snimke iz kolekcije mojih najnovijih lahkoglazbenih diverzija pod radnim naslovom “Pjesme s planine”, kad kaže Pero: “Mali, ti buš meni peval u predstavi, Žorž, znaš Žorža, čul si, vratil se iz Amerike, priprema ‘Macbetha’ u ‘Gavelli’.” I tako sam ja, dok je vani bila hladna zima, bio u “Gavelli” gdje je bilo kao u raju. Toplo, gužva, svi rade! Govorili su da je “Macbeth” tekst koji ne donosi sreću, uvijek nešto iskrsne, a kako se bližila premijera, napetost je rasla. Onda opet uoči generalke čujem da nije dobro ako nema problema. Ako sve teče dobro, to ne donosi sreću. Poslije sam znao izluđivati glumce jer sam dolazio u kazalište u ljubičastoj košulji, a ljubičasta je boja, prema praznovjerju, vrlo opasna boja u kazalištu.

NACIONAL: Bili ste nezadovoljni neravnopravnim statusom koji ste kao glazbenik imali među glumcima i redateljima pa ste otišli u Švedsku, gdje ste upoznali svoju buduću suprugu, a ondje ste snimili i tri albuma. Jeste li i ondje bili popularni i kako ste se ipak vratili u Hrvatsku?

- Mislim da se stvar zapetljala. Živio sam u Zagrebu, a u Švedsku sam vrlo rado svraćao. Imao sam razloga, jer čak su i švedski carinici shvatili da sam izgubljen slučaj, ljubav ne poznaje granice. U Švedskoj sam snimao, ali ploče su objavljivane tu doma, u Jugotonu.

NACIONAL: Jeste li mogli živjeti od onog što ste zaradili u mladosti? Jeste li uopće imali staž i socijalno i kako je to pitanje za umjetnike bilo riješeno u bivšoj Jugoslaviji?

- Kad sam 1987. dobio Vjesnikovu nagradu “Josip Štolcer Slavenski”, rekli su mi da, ako me veseli, mogu postati član Društva skladatelja Hrvatske, a iz Zajednice umjetnika Hrvatske stiglo je pismo u kojem me obavještavaju da sam postao njihov član pa se više ne trebam brinuti o bolesti i ovozemaljskim sitnicama.

NACIONAL: Producirali ste 1980. prvi album Azre. Kako ste počeli surađivati i čujete li se još sa Štulićem ili ste prestali komunicirati?

- Siniša Škarica, tadašnji urednik Jugotona, reče jednog dana da bi trebalo pomoći novim zvijezdama na našem novovalnom rokerskom nebu. “Bend je Azra, Branimir Štulić poznatiji kao Đoni je glava, on piše i svira i sve ostalo. Trio, gitara, bas i bubanj.” No probljemos, rekoh! Probljemos sitni ukazaše se u studiju. Ali pitanje komunikacije je vrlo čudan pojam. To je dvosmjerna imaginarna cesta kojom briju zainteresirani, dakle, no comments.

NACIONAL: Razmišljate li i vi o nekoj retroturneji, to je danas vrlo popularno? - Mislite li na virtualnu turneju, ili vam je na pameti nešto drugo? U svakom slučaju, ne treba pretjerivati!

OMILJENI KANTAUTOR

NACIONAL: Kako su reagirali u Jugotonu kad ste im došli s tada vrlo “bezobraznom” idejom da nećete raditi singl nego LP samo s novim pjesmama? Koliko je trebalo proći od te ideje do realizacije i tko se najviše založio za vas?

- Gospodin Kopun, tadašnji direktor Jugotona, imao je tajnicu. Ona je znala kako stvari stoje i kako se što prodaje i kad je gospodin direktor pogledao u papiriće gdje je pisalo koliko je tržište, jelte, zainteresirano, problema nije bilo. Tada se brzo radilo, katkad i sporije, ali u svakom slučaju nikako ne treba zaboraviti da je jedan od pokretača akcije bio Pero Gotovac, glazbeni urednik Jugotona koji nadgledajući radove u studiju i, kako to mi, jelte, mislimo, nije izbjegavao da nam s vremena na vrijeme nešto i rastumači. Njegovo znanje i energija obarali su s nogu. Njegov tehnički čarobnjak je bio snimatelj, majstor tona Nikola Jovanović, koji je također rado odgovarao na radoznala pitanja koja sam stalno postavljao. Tako smo radili i učili. Tada je to bio trend - učiti i raditi. Već tada sam shvaćao da treba zaraditi, ali i platiti.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika