Zoran FerićKamioni, Maestro, Indeks, Dubai, HŽ, HEP, MORH, Gredelj, SMS, Gruntovec, Hypo, Pelješki most, nešto prije Sunčani Hvar, Kamen Ingrad, Belupo, Lopoč... To su samo neke od afera u kojima je nestalo oko 3 milijarde kuna. Lijepa svota. Kamara para koja je nezakonito završila na privatnim računima. Gotovo svakoga dana suočavamo se s novima aferama jer se, kad počne istraga oko jedne, uz nju prilijepi barem još koja aferica i barem još nekakva usputna malverzacija kojom je netko, postavljen ili toleriran od političkih elita, sklonio poveću svoticu.

U ovoj zemlji milijarde nestaju kao u dubokom bunaru. Ali to, dragi moji, nije najgore. Doznali smo iz novina i da se na instrukcijama godišnje okrene 360 milijuna kuna. U zemlji gdje je milijunska krađa u svakom Dnevnika odjednom jako smeta to što neki apsolvent ili profesor mjesečno honorarno zaradi 2000 kuna. Pri tome bi svakako trebalo naglasiti ono "zaradi" i ono 2000 kuna. I još te mrcine koje zarađuju na tuđoj djeci pokušavajući ih nešto naučiti ovoj državi ne plaćaju porez. Sram ih može biti. Vidio sam neki dan apsolventa matematike kako kupuje sendvič s gavrilovićkom. Treba mu poslati financijsku policiju, pomislio sam, otkud apsolventu za gavrilovićku. Kupio je i jogurt, a pred kasom stavio je u košaricu i čokoladu. Majke mi, vidio sam svojim očima. Zamislite samo kolike je mlade obitelji unesrećila ta mrcina.

Skupo prodajući njihovim mališanima umijeće dijeljenja i množenja. A što je najgore, takvi tipovi se ljudima uvlače u kuće, sjede satima s njihovom djecom u njihovim ružičastim ili plavim sobama i pune im mozak brojkama. Osim što na njima zarađuju, oni našu djecu i ucjenjuju. Kad siročići zavape da više ne mogu, da im ne treba matematika, da im je dosta dijeljenja i oduzimanja, ove perfidne mrcine potegnu neoborivi argument i kažu: "A kako ćete, mladi gospodine, a to se tiče i vas mlada gospođice, jednom krasti od države ako ne budete znali matematiku?"

I tu pada svaka obrana, tu pada svaki roditeljski otpor, i besparica i kriza i nedostatak vremena, otac zaplače, majka zacvili i plate svinji njegovih 60 kuna po satu, u sebi proklinjući Boga što je stvorio svijet u kojemu postoje profesori i apsolventi. Nemoralna profesorska gamad ovome narodu pije krv, vidi se lijepo iz toga članka. Prvo ne rade u školi ništa, rješavaju križaljke na satovima ili tjeraju djecu da im spremaju stanove, a onda njihovi zloglasni kolege instruktori uzimaju 60 kuna po satu za ono što su trebali naučiti u školi. Razvijen je to reket, umreženi su u zločinačku organizaciju i ne možeš ih tek tako raskrinkati bez veće opasnosti za sebe i svoju djecu. Kakve su kurve, vidi se i po tome što naplaćuju po satu. Neki čak i unaprijed. Mrcine, dakle, dvostruko zarađuju. Zarađuju u školi gdje iz proračuna primaju plaću, a mlate pare i tako što nam narod sišu i cijede a da za to ne plate ni kunu poreza. Vjerujte mi, znam ja. I sam radim u školi već dvadeset godina i prošli sam mjesec primio čak 4875 kuna i 30 lipa. Sramota je to, ljudi moji, sramota, da nekome i pored takve plaće treba još. Svašta mogu probaviti, ali pohlepu ne mogu. I jedva da smo se malo oporavili od ovakvih šokantnih saznanja, kad nas je u ponedjeljak na naslovnici Jutarnjeg iznenadilo nešto jednako degutantno. "Norme nastavnika najmanje u Europi" i "za samo 16 sati tjedno primaju punu plaću". Bože, pa je li to moguće? Em uzimaju novac iz proračuna, em cijede roditelje i naplaćuju po satu, em ne plaćaju porez, a sada vidimo i da rade najmanje u Europi. Pa što se mi onda čudimo? Zato ovoj zemlji ide tako loše. I što je najgore, nikada neće biti bolje. Sve dok su nam učitelji i profesori takve lopuže. Međutim, u tom posvemašnjem crnilu vidi se i tračak nade. A to je činjenica što se konačno o tome počelo pisati. Dosta nam je već državnih tvrtki i pokvarenih političara, vapi narod, dajte nam pokvarene profesore.

I onda se netko pametan iz Vlade ili Ministarstva odlučio konzultirati s medijima i pokušati napokon stati na kraj teroru učitelja i profesora nad ovom napaćenom zemljom. Tome se netko hrabar u novinama odazvao i rekao: "Pomoći ćemo vam." "Ali, molim vas, budite oprezni", rekao je onaj pametni iz Vlade, "umreženi su, organizirani, okrutniji od meksičkih kartela, osvećuju se na djeci. Imaju jake sindikate, štrajkaju, izlaze na ulicu." Tada je onaj hrabri iz novina rekao: "Nisu svemoćni. Naći ćemo im slabu točku." I tada je sjeo u ured, oslonio glavu na ruku i zamislio se. I mislio je dugo, dugo. Svi su već otišli kući, ispraznile se i kancelarije, čistačice su došle i prošle, pogasili se ekrani, utihnule redakcije, samo se odnekud kroz noć čulo lajanje pasa i škripa tramvaja. I tada, pred jutro, sinula je ideja. Instrukcije. Zarađuju, a ne plaćaju porez, ucjenjuju i posvađali su se sa svakim moralom. Onda mu je ujutro, onaj pametni iz Vlade, prišapnuo telefonom samo jednu jedinu riječ: norma.

Mrcine rade najmanje u Europi. I tako su najpodmukliji neprijatelji ovoga društva raskrinkani i konačno su završili na naslovnicama novina. Sve su maske pale, a pohlepni i lijeni profesori konačno su pod povećalom javnosti. Sada će svaka majka znati kakva joj nakaza podučava kćer, sada će svaki otac vidjeti kako pokvarene ljude svakodnevno mora slušati njegov sin, sada će svako dijete vidjeti kakva ga kurvetina uči množiti. A kad se u javnosti napokon stvori prava slika o tim mrcinama, kad svi uvide o kome se radi, onda će i vlast moći podići norme, umiroviti ili otpustiti viškove, razbiti majfijašku hobotnicu i osloboditi društvo višegodišnjeg terora.