Renato BaretićJedne večeri potkraj prošlog tisućljeća našao sam se igrom slučaja u društvu ljudi s kakvima inače nemam baš previše kontakata. Bilo je to vrijeme, možda još pamtite, kad se ni jedan hrvatski kriminalac nije imao razloga bojati ikoga osim svojih kolega. Jedan je od mojih novih znanaca te večeri bio voditelj uglednoga zagrebačkog kluba u koji je nekoliko mjeseci ranije, iz čista mira, redovito počela navraćati policija i legitimirati goste. Dva-tri tjedna tako i - ljudi su prestali dolaziti, promet je pao na trećinu dotad uobičajenog. "Čisti reket", priča moj novi prika, "al ne kužim kaj hoće zauzvrat. Šute plavci, šutim ja, strah me pitat da me ne optuže za podmićivanje, ono, a i njima je valjda frka pitat, da ih ne prijavim. Pat pozicija..."

I onda mu je, srećom, na pamet palo da za savjet priupita uglednog metropolitanskog odvjetnika - ispostavilo se da taj poznaje šefa tih revnih legitimatora, pa su se obojica zaputili do njega. Odvjetnik mu je izložio situaciju, a šef krene: "Joj, oprosti, nisam te skroz koncentrirano pratio, jebiga, mali mi se ženi za mjesec dana i hoće neko posrano odijelo, ej, odemo ga jučer pogledat, znaš šta, dobro sam živ osto! Pa samo za hlače moram dat cijelu plaću, ej! Još ne mogu doć k sebi! A mali zapeo baš za to odijelo, nijedno drugo neće..." Mladi ugostitelj zbunjeno gleda, a iskusni odvjetnik samo kaže: "Okej, daj nam broj od maloga, da ti ne oduzimamo više vrijeme." Za dva dana ugostitelj je mladoženji platio toliko žuđeno odijelo, a u njegovu klubu otad više nije bilo racija... Onda su za stolom krenule razne priče, od onih o klasičnom, "civilnom" reketarenju, pa o pranju novca s "iskuhavanjem" i bez njega, sve do ljupke storije o tome kako je na jednom otoku, nakon desetljeća natezanja oko vlasništva, po nalogu iz samog vrha države, probijen lokalni put, a sve samo radi toga da se zabašuri jedna kompromitantna izvanbračna romansa (prekrasna priča, ali vam je ne smijem ispričati)... Ja sam uglavnom zabezeknuto šutio, ponavljajući u sebi samo mantru "mila majko, pa ja živim u nekom sasvim drugom svemiru".

Slično sam se osjećao i prošle jeseni kad sam u Beogradu, za ručkom, u potpuno neformalnoj atmosferi, pitao prijatelja (iskusnog mačka u nogometnom biznisu) ima li namještanja i u Ligi prvaka. Prvo me pogledao kao da sam besperspektivni bek iz omladinskog pogona provincijskog trećeligaša, a onda mi ispričao anegdotu, kunući se da je sve što govori živa istina. Kad se ono lani u Moskvi igralo finale Lige prvaka, Manchester United i Chelsea, još u prvoj polovini prvog poluvremena mojem frendu zvoni mobitel; zove neki lik s televizije i potiho pita: "Slušaj, jel imaš koga da mi nabaciš da se reklamira pre produžetaka?" "Misliš - ako bude produžetaka?" "Ne, bre, reko sam ti, pre produžetaka!" I doista, produžeci su se igrali, na kraju su se pucali i penali. I sve je, kaže moj frend, bilo već pripremljeno za slavlje cara Romana iz dinastije Abramoviča, ali su onda promašili i Terry i Anelka, pa je cijeli plan bespovratno otišao dovraga... Hej, ako se već na početku utakmice i u Beogradu znalo da će se igrati produžeci - što se onda tek znalo ili, srećom (hvala Terry, hvala Anelka!) samo pretpostavljalo, u Moskvi?! Priča on to meni, a ja zabezeknuto sjedim, s nabodenim komadićem mesa ispred ukočeno razjapljenih usta, pa opet po glavi vrtim ono o paralelnim svemirima o kojima nemam nikakvog pojma, iako u njima žive ljudi koji itekako utječu na moju sudbinu i na cijeli ovaj "moj" svemir. Deseci milijuna ljudi, uključujući vjerojatno i onog mladoženju iz prve priče, gledali su te večeri tu utakmicu i vjerovali da se to što vide uistinu događa. A događalo se nešto sasvim drugo, nešto nedovršivo paralelno i beskonačno nespojivo s poimanjem svijeta i morala kakvom nas uče dok smo još nezreli i kakvo nam poslije, i dalje, propovijedaju i prodaju s figom u džepu.

Svaki put kad to shvatim, osjetim se u isto vrijeme i posrano i ponosno. Evo i sad, dok se gotovo iz sata u sat otvaraju nove mutikaške afere s akterima za koje bih do jučer (samo za neke, rijetke, da se ne shvatimo krivo) dao ruku u vatru da su marljivi poštenjačine. Posrano se osjećam zato što su me nasamarili i prevarili, a ponosno zato što ipak nisam nikad postao kao oni, premda je bilo ohoho prigoda. A onda se opet osjetim posrano, jer moj je svemir okruženje u kojem rastu i moja djeca, štoviše - ja ih u njemu pokušavam po svaku cijenu zadržati, a tu nema ni bogatstva ni ikakva opipljivijeg napretka. Nema, međutim ni "crnih rupa" koje antigravitacijski usisavaju prezimena cijelih kompromitiranih obitelji, svih njihovih članova, i krivih i nedužnih. Pa se opet zbog toga osjetim ponosnim, jer znam da mojem sinu nitko drugi neće trebati kupovati svadbeno odijelo. I potom me nanovo spopadne posranost, kad mi sine da ni mene ni njega, ni zbog odijela ni zbog multimilijunskih financijskih malverzacija, ni zbog kupovanja ispita ni zbog upropaštavanja egzistencije tisuća radnika, u ovakvoj Hrvatskoj nitko nikad ne bi primjereno kaznio. Imali bismo, u tom našem izmijenjenom svemiru, dovoljno obrambenih protumeteorskih satelita, korupcijskom gravitacijom ovisnih o nama... Najstrašnije što bi nam se moglo dogoditi jest ovo što se upravo događa Ivanu Mravku protiv kojeg sad, uza sve drugo što im se nudi, dižu optužnicu samo zbog prijema u tobožnju službu onog nevoljnika Buljubašića. Enti sunac, ako tako nastave, onda će optužnicu protiv Marinca i Polančeca jednoga dana podići isključivo i jedino zato što, ne znam, zastupljenost celera u Vegeti nije u trećem tromjesečju 2007. bila odgovarajuća postotku istaknutom na deklaraciji!
P. S. Evo tu sa strane i e-mail adrese, javite mi slobodno kako se vi osjećate u svojem svemiru, posrano ili ponosno, ili oboje.