NIKO FRANJIĆ s obitelji koja traži od države odštetu za ubojstvo njihova supruga i ocaNastavlja se nepravedno ponašanje Državnog odvjetništva prema obitelji Nike Franjića, slučajne kolateralne žrtve u atentatu na Ivu Pukanića. Državno odvjetništvo prvo je prije par mjeseci odbilo prijedlog odvjetnika Damira Galetovića, punomoćnika obitelji Nike Franjića, da hrvatska država nagodbom isplati odštetu obitelji Franjić jer je on poginuo kao slučajna žrtva terorizma u šokantnom atentatu 23. listopada 2008., kada je u eksploziji ubijen Ivo Pukanić. Državno odvjetništvo tada je Galetoviću odgovorilo da se atentat na Ivu Pukanića i Niku Franjića dogodio na mjestu gdje se nije mogla očekivati velika prisutnost građana, te da atentatori nisu imali u cilju izazvati strah, užas i osjećaje osobne nesigurnosti hrvatskih građana.

Galetović je ogorčen takvim dopisom koji mu je poslao zamjenik glavnog državnog odvjetnika Ivan Kani, jer je u njemu zanijekao i da je taj atentat bio teroristički čin. Galetović je nakon toga tužio državu radi naknade štete u tom slučaju, a Državno odvjetništvo nastavilo je insistirati na stavu da atentat na Ivu Pukanića nije akt terorizma.

U podnesku koji je Državno odvjetništvo poslalo Općinskom sudu u Rijeci, među ostalim, navodi se 'da podmetanje eksploziva nije teroristički akt, ako nije učinjeno iz političkih pobuda u cilju izazivanja straha i osobne nesigurnosti...'

Taj je podnesak sudu u ime Držvnog odvjetnišva potpisao Jakob Nakić zamjenik općinskog državnog odvjetnika u Rijeci.

Galetović je potom poslao svoj odgovor na taj podnesak, u komu je među ostalim, naveo i sljedeće:'Neutemeljeno je stajalište iz odgovora na tužbu kako ne postoji odgovornost države kada se radi o ponašanju pojedinaca koje se nije moglo nadzirati, niti su se unaprijed mogle poduzeti mjere i postupci poradi otklanjanja njegovog nastajanja. U konkretnom slučaju riječ je o aktu nasilja, dakle o aktu terora, za što tužiteljima pripada naknada jer postoji objektivna odgovornost tuženika, a temeljem načela društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta, te pravičnog i brzog obeštećenja, neovisno je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili proglašen krivim, a sve u skladu s odredbom članka 2. Zakona od odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.

Ostale pretpostavke koje čin kvalificiraju kao teroristički su ispunjene, a riječ je o činu koji je poduzet s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana. Eventualni nedostatak političke pobude pravo na naknadu ne isključuje, jer zakon ostavlja otvorenu mogućnost postojanja i drugog motiva izuzev političkog, iako je jasno da je atentat na Ivu Pukanića bio politički motiviran. Politička motivacija koju zakonodavac koristi u Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata ne znači isključivo niti se ima interpretirati samo u kontekstu procesa odlučivanja političke stranke, odnosno grupacije.

Takvi procesi poznati su i u drugim grupama i institucijama, pa tako i novinarskim, čiji je član bio Ivo Pukanić. Politička pobuda konkretnog terorističkog čina nesumnjivo je očigledna i duboko ukorijenjena i ona nije i ne mora biti isključivo vezana za nositelje državnih funkcija. Novinarsko pisanje je novinarska politika i atentat na novinara predstavlja teroristički akt, zastrašivanje i izazivanje osjećaja nesigurnosti građana, poglavito drugih novinara...'

U postupku koji će odvjetnik obitelji Franjić pokrenuti protiv države radi naknade štete pojavit će se i brojni svjedoci. Među njima će sigurno biti i djelatnici Nacionala koji su nakon eksplozije ranjeni. I njihovo ranjavanje posve demantira tvrdnju Državnog odvjetništva da atentat nije imao za cilj izazvati strah, užas i osobnu nesigurnost građana.