Iako bi se ovaj tjedan moglo pisati i o Jasenovcu, i o Bleiburgu, i o embrijima, i o Podravci, odložit ću to sve za sedam dana. Nemam volje jer mi se desila glupa stvar. Prolazio sam neki dan uz jednu knjižaru i u izlogu vidio knjigu "Ne bih sad o tome" američke spisateljice Jill A. Davies. Slučaj je međutim htio da smo moj prijatelj Igor Rajki i ja pola godine prije izdali knjigu "Ne bih o tome". Je li moguće da ljudi na različitim dijelovima svijeta daju iste naslove? Pogledao sam američku knjigu i ustanovio da nije: Jill A. Davies nazvala je svoju knjigu "Ask Again Later". Njena junakinja ne kaže da NE BI o tome, nego DA MOŽDA BI, ali kasnije, dakle SUPROTNO od hrvatskog prijevoda naslova.

Naslovnica romana Borisa Becka i Igora Rajkija 'Ne bih o tome' (u izdanju Hrvatskog društva pisaca i Naklade Jesenski i Turk)Vidjeti svoj naslov na tuđoj knjizi to je slično kao i naći svoj novčanik u tuđem džepu. Poslao sam zato mail urednici te knjige - Gordani Farkaš-Sfeci iz nakladničke kuće OceanMore - i upozorio je da prodaje proizvod pod imenom koje već postoji na tržištu. Uopće me nije doživjela: održala mi je predavanje o tome kako neće valjda prevoditi naslove doslovno (ona je rekla "bukvalno") i da uostalom nikad nije čula za moju knjigu.

Što odgovoriti kad vam netko svoje neznanje nudi kao argument? Nazvao sam potom svojeg nakladnika i pitao ga hoće li reagirati, ali on mi je rekao da naslovi nisu autorsko djelo. Počeo sam mu tumačiti da se nova knjiga o ratu smije nazvati, recimo, "Afganistanska kvaka 22" ili "U Iraku ništa novo" jer se time odaje počast izvornim djelima, a da se "Most na rijeci Qwai" ne može prevesi kao "Na Qwaiu ćuprija" jer mu se daju konotacije neodvojive od Andrića - ali sam usred rečenice shvatio da je i on nakladnik, a vrana vrani oči ne vadi.

Zvao sam potom Hrvatsko društvo pisaca, no tamo su primali kinesku delegaciju, dok se istovremeno hrvatska spremala na Kanare; jedva su mi stigli reći da se ne brinu za autorska prava članova. Nazvao sam i Autorsku agenciju koja se bavi autorskim pravima, a oni su se složili sa mnom da je čudno da prevedeni naslov ne sadrži nijednu riječ izvornog, ali sadrži cijeli naslov koji već postoji. No rekli su mi i da ako izdavač plagiranog naslova ne želi povući knjigu, dati odštetu ili se barem ispričati (a ne želi), da ga slobodno tužim sudu. Kod mene vam je tako da čim mi netko spomene hrvatski sud i pravdu, odmah osjetim nečiji prst u guzici, pa sam se zahvalio i zaklopio slušalicu.

Naslovnica knjige 'Ne bih sad o tome', autorice Jill A. DavisNisam beskućnik Šlogar pa da imam novca za odvjetnika, a i nije da će mojih petnaest čitatelja kupiti krivu knjigu pa da sam na silnom financijskom gubitku kao Nives Celzijus kojoj nisu dali Kiklopa. I jedan naslov zbilja nije nikakav problem u zemlji u kojoj su pokradena brda i doline, šume i gore, hoteli i zahodi, prošlost i budućnost. On je važan samo meni, a reći ću vam i zašto: vojska mi je dosad otela par godina života, porezna uprava stotine tisuća kuna s kojima su se zbrinule lijenčine, državna politika me je koštala živaca, a posao vida - ali sve sam strpljivo podnosio jer sam računao da su moje riječi samo moje i da mi ih nitko ne može oduzeti.

A sad vidim da sam radio račun bez krčmara: bilo tko u Hrvatskoj može uzeti bilo koju moju riječ, rečenicu ili misao i objaviti pod svojim imenom i da ga baš nije briga. Moje riječi nisu ništa drugo doli antičke razvaline koje barbarima služe kao kamenolom za njihove staje i pojate u kojima će sušiti kulene i bunceke. Pa kad je već tako, u slast im bili! Imam ja još naslova koji Gordani Farkaš-Sfeci mogu poslužiti kada ne zna prevesti nešto s engleskog, neka se samo posluži. Evo, već sam se na pola odljutio.