Zoran FerićPočetkom prošlog tjedna čitava je zbornica pričala o Kerumu. Njegov nastup u Stankovićevoj emisiji nekako je svim kolegama razvezao jezik. Pri tome mi je najzanimljiviji bio komentar jedne moje drage sustručnjakinje koja je usred rasprave, mrtva hladna, izjavila da joj je Keruma žao. Čekaj, rekao sam joj, radiš za pet tisuća kuna, u najboljem slučaju imat ćeš penziju dvije tisuće, uštedjeti se od tako male plaće ne može, dakle u starosti ćeš ti, a i svi ćemo mi postati zapravo prosjaci. Ovisit ćemo o socijalnim službama. A tebi je žao Keruma? Fakat mi nije bilo jasno. Međutim, nisam gledao emisiju i palo mi je na pamet da možda ipak ima nešto zbog čega bi nam trebalo biti žao čovjeka kao što je Kerum.

A KAD SAM STVARNO ODGLEDAO TU EMISIJU NA INTERNETU, kad sam vidio o čemu se radi, počeo sam žaliti ne samo Keruma, nego i njegove glasače, njegove radnike, grad kojemu je na čelu, konačno i sve nas koji smo na neki način taoci takvih tipova. No, moram priznati, razumio sam i zašto joj ga je žao. Pogotovo u onome dijelu gdje splitski gradonačelnik govori kako je ostvario svoje dječačke snove i kako mu je danas slično kao što mu je bilo u djetinjstvu: poželio bi neku igračku, dugo čeznuo za njom, a kad bi je dobio, brzo bi mu dojadila. Svi se, vjerujem, iz djetinjstva sjećamo tih čudnih tihih razočaranja, kad je želja zadovoljena i kad na njeno mjesto polako dolazi praznina. Razlika je samo u tome što je gospodinu Kerumu i danas tako. Poželi Kerum, recimo, Ferrari. I dugo ga želi, možda nekoliko mjeseci, ili čak pola godine. Svakoga dana ustaje sa slikom propetog metalnog konjića i s njom obnoć liježe u krevet. I da ga tkogod od običnih ljudi vidi, pomislio bi čovjek da je Kerum bolestan. Blijed od želje, usukan od tuge. Zatim kupi Ferrari, bude mu malo lakše, no želja se opet javlja. Kupi Maybach, kupi jahtu i nakon svake igračke veselje mu manje traje.

KAO DA MU NEKA ZLA SILA VESELJE PIJE NA SLAMKU. Više se veseli njegova blagajnica mrežastim čarapama nego Kerum automobilu visoke klase koji vrijedi kojih tri hiljade indijskih ili nepalskih djevojčica što ih običavaju prodavati za početnu cijenu od stotinjak dolara. I tako, nakon svih tih stotina milijuna kuna koje je zaradio, Kerum je, kako sam potvrđuje, ostao dijete. I nije jedini. Najšokantnije u toj emisiji nije mi bilo njegovo oštro protivljenje da mu zet bude Srbin, čak ni stavovi o Srbima koji nam nikada nisu ništa dobro donijeli (zbog čega se u javnosti digla prilična prašina), šokantna mi je bila sljedeća spoznaja: da slabo plaćene radnike širom svijeta zapravo izrabljuju djeca. Djeca u Brioni odijelima, s Breitling satovima, za volanima Bentleyja i Brabusa. Malo se što promijenilo u njima od djetinjstva do danas, samo što su im igračke nešto skuplje. Taj se dječji ego voli praviti važan s malo pleha i šarenim krpicama, do te mjere da je spreman zasužnjiti sebe sama u permanentni stres uzrokovan biznisom i izrabljivati druge dok ide. Možemo čak reći da svjetskom ekonomijom upravljaju razmaženi balavci. Oni koji po svaku cijenu žele ostvariti svoje dječačke snove. Međutim, praksa pokazuje da i ta djeca, prije ili poslije sazriju. Dakle, kad su se već dovoljno obogatili, kad su dovoljno para natrpali u svoju vreću i kad ih više uopće ne zadovoljava što se netko okreće na cesti za sportskom mrcinom na četiri kotača, a ne nalaze gušta ni u tome da pokazuju znancima svojih trideset soba s kupaonicama, nakon svega, dakle, oni odu u politiku. Jer ego zrelijeg čovjeka odjednom treba i druge oblike samopotvrđivanja. Recimo, mogućnost da ga po nečemu pamte. I dok je kao dijete izrabljivao ljude da se pravi važan igračkama, kao odrastao čovjek odjednom želi za sebe kupiti dio vječnosti. I odjednom se, posve neočekivano, kao igračka u svijesti tajkuna-političara pojavljuje i opće dobro, altruizam, služenje narodu ili gradu. Kapital, koji se stvarao mahom u znoju drugih, sada se troši kao pogonsko gorivo za hipertrofirani ego koji od svoga naroda ili svoga grada odjednom želi i spomenik. Tajkuni zato i prelaze u političare ili dobrotvore: žele spomenik. Čak i najblesaviji tajkun zna da spomenik ne smije podići sam sebi. To nije spomenik, to je ruglo. Spomenik ti moraju podići drugi, oni kojima si činio dobro, oni čiji si grad oplemenio rivom, tunelom ili obnovom palače. Za spomenike postoji procedura i protokol. Prvo mora grad raspisati natječaj, to ne možeš nikako sam. Onda se na natječaj mora javiti nekoliko eminentnih kipara koji će ponuditi idejna rješenja. Poslije toga, netko iz grada mora dogovoriti s izabranim kiparom koliko će stajati realizacija.

KAD JE I TO OBAVLJENO, ONDA SE U SKUPŠTINI MORAJU MEĐUSOBNO DOGOVORITI o podjeli sredstava koja će se jamiti podizanjem spomenika. Tek kad su te radnje riješene, kipar se prihvaća posla pa negdje u gradu osvane velika bista zaslužnoga gradonačelnika. Proces pretvaranja tajkuna u političara, biznismena u verbalnog altruista zapravo se u ovoj civilizaciji zove odrastanje. Odrastao čovjek, naime, obdaren je mogućnošću shvaćanja apstrakcija. On shvaća da dobar glas vrijedi više nego njemačka mašina za pumpanje ega, ma kako savršena bila. Dobar glas i slava koja se stječe dobrotom i glumljenjem dobrote podjednako, nije samo mašina za pumpanje ega pomoću rejtinga onoga tko ju je konstruirao, nego čisti egoizam, esencija egoizma. Dalje se ne može. Od onih koji izrabljuju ljudska bića kako bi ostvarili svoje dječje snove, gori su samo oni koji manipuliraju tim istim ljudskim bićima da im jednom u budućnosti podignu spomenik. Nevjerojatno je zapravo koliko tuđega znoja a nerijetko i krvi treba proliti za jedan spomenik. Poslije spomenute emisije potpuno mi je jasno da će Kerum u Splitu imati spomenik. I to prilično velik. Tako da se dosta para može jamiti pri njegovoj izgradnji. A što se tiče Aleksandra Stankovića, njegova je emisija izvrsna i čini nas boljim ljudima: u njoj nam je žao i najantipatičnijih tipova.