Damir NovotnyNedavno objavljenim Smjernicama ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2010. - 2012. godine Vlada je iskazala namjeru da zadrži postojeće kompozicije svojih politika. Planirani blagi rast BDP-a u sljedećim godinama, zbog visoke razine vanjskog duga i rastućeg kamatnog opterećenja, zapravo znači nastavak usporavanja i stagnaciju domaćeg gospodarstva sa snažnim učincima na privatnu i javnu potrošnju. Hrvatska jednostavno nema drugog izbora: gospodarstvo mora u sljedećem desetljeću dinamično rasti. Međutima, ekonomski rast u budućnosti ne može biti slučajan i posljedica penetracije financijskog sektora u hrvatsko gospodarstvo, kao što se to dogodilo proteklih godina, nego će prije svega biti rezultat ekonomskih politika. Zadržavanje dosadašnjeg smjera zasigurno ne može jamčiti pokretanje novog ciklusa gospodarskog rasta.

Najvažnije komponente BDP-a danas su potrošnja javnog sektora i sektora kućanstava. Državne investicije u infrastrukturu i potrošnja javnog sektora su predimenzionirani. Rastuća javna potrošnja proizvela je i poreznu presiju, koja je dosegnula razinu iznad koje se može očekivati samo pad poreznih prihoda i koja postaje ozbiljna barijera ekonomskom rastu. Javna potrošnja mora u sljedećim godinama znatno smanjiti svoje učešće u BDP-u. Jednaka su očekivanja i u pogledu potrošnje kućanstava, koja su prezadužena i moraju se okrenuti štednji. Gospodarski rast i otvaranje novih radnih mjesta može doći isključivo iz sektora poduzeća. Poduzeća moraju investirati u kapital, nove tehnologije, razvoj novih proizvoda i usluga te razvoj novih tržišta. Ako domaća poduzeća u kratkom roku, do ulaska Hrvatske u punopravno članstvo EU, ne pokrenu dinamičan ciklus ulaganja kojim bi povećala svoju konkurentnu sposobnost, šanse poslovnog rasta koje pruža veliko zajedničko tržište ostat će neiskorištene. Opasnost je i puno veća: poduzeća će na domaćem tržištu biti izložena međunarodnoj konkurenciji i bez nužne modernizacije jednostavno neće moći zadržati sadašnje tržišne pozicije.

Iako hrvatska prerađivačka industrija ima stoljetnu tradiciju, zbog protekla dva desetljeća tranzicije i loših privatizacijskih politika u velikoj mjeri je devastirna i zapuštena. Najnoviji događaji povezani s velikim domaćim državnim i privatnim poduzećima i potpuni debakl pokušaja privatizacije državnih brodogradilišta može samo poduprijeti tvrdnje o ekonomskim politikama kojima su dominirali politički klijentelizam i nekompetentnost kreatora tih politika. Podravkom kao privatnim poduzećem kotiranim na najvišoj kotaciji Zagrebačke burze već se godinama upravlja kao da se radi o malom komunalnom poduzeću koje treba financirati seoski nogometni klub. Državni elektroprivredni monopol, umjesto transformacije u suvremenu i snažnu energetsku kompaniju, poput sličnih korporacija u istočnoj Europi, poligon je političke manipulacije. Državni interesi u Ini su potpuno potisnuti, a najvećom hrvatskom kompanijom upravlja mađarski strateški partner u čijem vlasništvu presudnu ulogu igra tamošnja vlada. Amaterski pokušaji privatizacije velikih brodogradilišta su se u konačnici sveli na promenadu slikovitih ponuđača, koji niti približno nisu razumjeli razmjere gubitaka i stratešku krizu u kojoj se ovaj segment hrvatske industrije nalazi. Budućnost hrvatskog industrijskog sektora se ne može oslanjati samo na mala i srednja poduzeća. Globaliziranim industrijskim tržištima dominiraju velike korporacije koje definiraju standarde novih, generičkih poslovnih modela i suvremenog strateškog upravljanja. Kontinuirana ulaganja u tehnologije i istraživanje i razvoj pretpostavljaju i kontinuirani razvoj kompetentnosti i znanja. Ekonomski oporavak od aktualne recesije i rast u sljedećim godinama u razvijenim europskim zemljama oslanja se na suvremene korporacije koje imaju dovoljnu razinu kapitalne, tehnološke i kadrovske opremljenosti kako bi mogle konkurirati poduzećima iz drugih svjetskih regija na globaliziranom tržištu. Velika globalna kriza u međuvremenu je postavila i nove standarde vladinih politika te povratak snažne državne intervencije u financijskom, ali i realnom sektoru s ciljem ublažavanja recesije i osiguravanja pretpostavki za nastavak privrednog rasta. Dosadašnja niska razina ulaganja, zastarjeli poslovni modeli i nerazvijeni modeli korporativnog upravljanja u domaćim poduzećima u velikoj su mjeri posljedica zastarjelih vladinih politika. Političke floskule o "državi kao lošem gospodaru" i svođenje fiskalnih politika na redistribuciju poreznih (i privatizacijskih) prihoda u suvremenom kontekstu su ne samo potpuno promašene, nego i vrlo štetne. Velika domaća industrijska poduzeća, koja bi trebala dinamizirati ekonomski rast moraju se osuvremeniti, inkorporirati i prihvatiti najbolju svjetsku praksu upravljanjem. Potreban kapital za modernizaciju i investicijski ciklus poduzeća moraju prikupiti na domaćem i međunarodnim tržištima kapitala, a država može i mora biti aktivan dioničar.

Modernizacija u sektoru poduzeća teško se može zamisliti bez državne intervencije kroz porezne, fiskalne i industrijske politike, ali i promjene društvene klime prema poduzećima. U tom smislu ne samo da je potreban zaokret ekonomskih politika, nego je potrebno provesti reforme trgovačkog i radnog zakonodavstva i povećati efikasnosti usluga koje javni sektor pruža poduzećima. Za taj zaokret potrebno je postići općedruštveno suglasje. Može li se takav konsenzus postići u ozračju dominacije tranzicijskih aktera domaće političke i javne pozornice, velika je nepoznanica.