Srećko JurdanaNa ocjene kulturno-historijskih profila političkih aktivista ponekad mogu značajno utjecati i njihovi rani radovi, što se zadnjih dana demonstriralo u slučaju Ive Sanadera. Bio je pjesnik prije negoli je ušao u HDZ, i na temelju "seksualno eruptivnih" stihova jedne od njegovih poema u Splitu se upravo priprema kazališna predstava, koja bi, s obzirom na ugled autora kojim je inspirirana, mogla postati hit. Književni analitičari otkrit će u spomenutim Sanaderovim stihovima da se radi o poduzetnome literatu kojeg nerviraju oklijevanja i odgađanja. Da je nešto od te poetike (instantnoga pozitivnoga djelovanja u seksu) primijenio i u politici, scenu danas možda ne bi morao promatrati iz pozadine, brinući se hoće li njegovi saveznici opstati u zoni moći. Impresivan broj literata i pjesnika priključio se, inače, HDZ-u u njegovoj početnoj fazi - Jurica, Tolj, Petrač, Slaviček, Krpina, Pavletić, kako vidimo i Sanader, što se lirika tiče, a o guslarima i epicima da i ne govorimo - i može se reći da se tu doista radilo o jednom književno potkovanom pokretu, u kojem su brojne romantične duše nakon osvajanja stanova, mirovina i dionica, nažalost, mahom napustile bojište. I posljednji pjesnik u HDZ-u nestao je danas sa Sanaderom, čime je bibliografska budućnost stranke postala vrlo neizvjesna.
Nije izvjesna ni budućnost njezine aktualne birokratske definicije, s obzirom na učestale najave da će Jadranka Kosor uskoro promijeniti neke ministre u svojoj vladi. Za image gospođe Kosor pouzdano ne bi bilo loše da uz mijenjanje politike mijenja i ljude, možda čak i u smjeru stvaranja nekakve nove "vlade demokratskog jedinstva" koja na ključnim mjestima ne bi držala samo hadezeovce. Taj recept je u jednoj od turbulentnih faza svoje vlasti s uspjehom primijenio i Tuđman, koji je time pacificirao svoje oponente u HDZ-u i u konačnici učvrstio osobnu moć. Vlada gospođe Kosor s Ljubom Jurčićem i Radimirom Čačićem, na primjer, vjerojatno bi dobila novu dimenziju kredibiliteta i poduzetnosti, a i mogućnost da dio odgovornosti za razvoj situacije elegantno prebaci na druge. U dijelu HDZ-a to vjerojatno ne bi bilo primljeno s oduševljenjem, no činjenica je da HDZ nema više apsolutnu dominaciju u državi, i u njegovom je interesu da se prije izbora akomodira s tom činjenicom, i tuđu energiju pokuša iskoristiti kao polugu za zadržavanje utjecaja.
Očiti nedostatak kohezije u SDP-u postaje bujica na mlin Jadranke Kosor. Tandem Milanović-Josipović sve je manje atraktivan saveznik i za one koji su s njim u nominalnom savezničkom paktu, a počeli su od njega bježati i jaki stranački ljudi poput Željke Antunović (koja je, igrajući na Bandićevoj strani, nedavno najavila kandidaturu za šeficu zagrebačke organizacije SDP-a). Ivo Josipović pokušava zadnjih dana unijeti nešto boje i okusa u svoj beživotan image, ali bez velikog efekta. Kad Milan Bandić objavi kandidaturu za predsjednika države, Milanovićeva zgrada mogla bi se pretvoriti u kulu od pijeska. Bandićevo agresivno vođenje kampanje praćeno ciljanim otezanjem s objavom kandidature ponešto je uvredljiv postupak za građane koji se cinično tretiraju kao pokusni kunići u jednom stranačkom eksperimentu. Na drugoj strani, za Bandića je to idealna tehnika destabilizacije Milanovića, s kojim je u mnogo lošijim dijalektičko-historijskim odnosima negoli, na primjer, s pjesnikom Ivom Sanaderom.
Zorana Milanovića gospodin Bandić stavlja na polagane muke, periodičkim emitiranjem poruka kako bi mogao osnovati vlastitu stranku u koju će prijeći cijeli zagrebački SDP, čime bi se SDP kao takav učinio bespredmetnim. Bandić se i na strateškom i na taktičkom planu bitke za utjecaj pokazuje mnogo jačim od Milanovića, koji do danas nije u stanju prema njemu definirati stav. U postupanju prema gospodinu Bandiću predsjednik SDP-a imao je na raspolaganju alternativu s dvije krajnosti: nedvosmislenu konfrontaciju ili nedvosmislenu kooperaciju. Kad je postao predsjednik SDP-a, mogao je - predviđajući kolika će opasnost za njega biti Bandićeva zagrebačka snaga kombinirana s Bandićevim ambicijama - pokrenuti radikalan postupak njegovoga razvlašćivanja u stranci, pa makar i po cijenu gubitka izbora u Zagrebu. Ako za to nije imao hrabrosti, kao što nije, mogao je taj strah racionalizirati i s gospodinom Bandićem uspostaviti istinski - a ne fiktivni - savez, što znači: nominirati ga za predsjednika umjesto Josipovića.
U obje varijante imao bi čistu situaciju, mnogo bolju od današnje. Da je krenuo u obračun s Bandićem prije njegova novog trijumfa na zagrebačkim izborima, demonstrirao bi autoritet s velikim izgledima na ukupnu frakcijsku pobjedu, jer Bandić je tada - nakon poraza na stranačkim izborima za predsjednika - bio razmjerno slab. Da je, na drugoj strani, Bandića nominirao za predsjednika države, odigrao bi na dobitničku kartu koja je i njega s lakoćom mogla lansirati na položaj premijera. Platio bi, doduše, cijenu u formi proširenoga bandićiziranja imagea SDP-a, no to bi stranci još uvijek osiguralo neusporedivo veće profite od usiljene identifikacije s Ivom Josipovićem.
Nakon što se pokazao potpuno nesposobnim da odredi nekakvu suvislu strategiju prema Milanu Bandiću, tj. da gospodina Bandića eksploatira ako ga ne može politički eliminirati, Milanoviću danas ne preostaje drugo nego da sizifovski jaši na izmišljenome Josipoviću i proglašava ga za gotovo sigurnoga pobjednika znajući da on to nije. Jadranka Kosor nije u zavidnoj situaciji, ali kad baci pogled na svoga glavnoga protivnika, može joj biti lakše oko srca.
Slučaj Tompson; Slučaj Tarik
Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je prosvjednu notu Švicarskoj zbog trogodišnje zabrane ulaska Marku Perkoviću Tompsonu (u Švicarsku, a preko nje i u većinu zemalja EU-a), i time potvrdilo da se moderne civilizacijske norme u Hrvatskoj doživljavaju na krajnje folklorne načine. Prema Jandrokovićevu postupku, i porukama kakve se preko njega šalju, predsjednik Mesić s pravom je izrazio ogorčenje. Izjava ministra Jandrokovića da je zbog Perkovića prosvjedovao kao što bi prosvjedovao i zbog bilo kojeg drugog građanina potpuna je opsjena. Prosvjedovao je zbog Tompsona zato jer se radi o lokalnoj desničarskoj ikoni, a za druge ga boli đon. Nota je poslana samo zato što je vlast procijenila da bi za nju bilo oportuno ako s Tompsonovom publikom demonstrira solidarnost. Taj stav je suprotan europskom pristupu nacionalističkim ekstremizmima s fašističkim primjesama, i hrvatsku politiku - koja s Tompsonovom ustaškom ikonografijom nastoji razviti suživot - prikazuje u vrlo lošem svjetlu. Zabrana ulaska Tompsonu pedagoški je potez Unije, no dio oficijelne Hrvatske tu pedagogiju očito nije u stanju shvatiti.
Položaj voditelja gledane zabavne emisije Tarik Filipović iskoristio je za kratko skretanje s teme, u kojem je izrazio sumnju u namjensko trošenje sredstava koja se doniraju dječjim ustanovama u Zagrebu. Pokušali su ga nakon toga smijeniti, zatim su ga vratili uz obavezu da donira dio honorara, čak je i Jadranka Kosor osjetila potrebu da izjavi kako je Filipović brand u koji ne treba dirati, itd. Paradoksalno je u cijelom slučaju, međutim, da sam Filipović nije osjetio potrebu da javno obrazloži svoj istup. Kratko se posuo pepelom jer su to od njega tražili, i zašutio, ostavljajući dojam da je prosvjedovao bez ikakvoga smisla i veze. Kad se već odlučio na riskantno televizijsko upozorenje o nenamjenskom trošenju donacija, komunikacijska pristojnost od njega bi zahtijevala da potom nešto kaže i o razlozima koji su ga ponukali na akciju, o spoznajama koje ima o mogućim malverzacijama. Ništa od toga. Velki krič maloga ptiča završio je u trenutku kad je i počeo.
