„Nije loše, a kamoli dobro" - nitko nikada nije preciznije opisao situaciju koja vlada u državi od pokojnog novinara i kroničara Jože Vlahovića. Premda je Vlahović ovom rečenicom ocrtao stanje koje je krajem 80-tih vladalo u Jugoslaviji, dijagnoza se bez ijednog dodatka posve može primijeniti i na 2009. u Hrvatskoj.

A na dnevnopolitičkoj razini, ovo „Nije loše, a kamoli dobro", predstavlja mikroskopski precizan opis prvih stotinu dana rada premijerke Jadranke Kosor. Predsjednica vlade, u svakom slučaju, ima kudikamo više razloga za optimizam nego kada je početkom srpnja, gotovo incognito u Banskim Dvorima preuzela vlast od Ive Sanadera. Unatoč aklamacijama kojima je izabrana za čelnicu HDZ-a, tih dana skoro nitko nije vjerovao u Jadranku Kosor: dvije trećine građana očekivalo je propast koalicijske vlade, ali i državnih financija, u opoziciji su njezin izbor dočekali s omalovažavanjem, a u HDZ-u sa strahom i uvjerenjem da je ona svojevrsni by-pass od bivšeg prema nekom budućem Sanaderu.

Tri mjeseca kasnije, premijerka Kosor može biti zadovoljna učinjenim. Da se razumijemo, nisu to spektakularni rezultati, niti je Hrvatska blizu izlasku iz krize, ali stanje je bolje nego je bilo u prvim danima ljeta.

Prije svega, njezin kompromis sa Slovenijom, koji omogućava nastavak pregovora između Hrvatske i Europske unije ima puno šire implikacije od isključivo vanjskopolitičkih. Ulazak u EU, dovesti će do jačanja ekonomije, pravosuđa i brojnih drugih segmenata svakodnevnog života u Hrvatskoj. Usprkos euroskepticizmu, činjenica je da je EU skup civiliziranih (iako i vrlo različitih) država, koje su redom prosperirale od članstva.

Jadranka Kosor je započela pripreme za kadrovske promjene u vladi, a vjerojatno i HDZ-u. Prvi je to osjetio Luka Bebić, međutim, uskoro bi slična sudbina mogla snaći još neke nesposobne ministre i partijske dužnosnike. Rekonstrukcija vlade je nužnost, i treba pozdraviti najavljeni dolazak stučnjaka, posebno u gospodarskom i financijskom sektoru.

Prije tri mjeseca autor ove kolumne izrazio je zadovoljstvo zbog Sanaderove abdikacije, uz argument da bivši premijer ionako nije posjedovao ni viziju ni sposobnost izvlačenja Hrvatske iz gospodarske i društvene krize u kojoj se nalazi. Za razliku od Sanadera, Jadranka Kosor barem nije tako bahata da bi gledajući u ekran lošu sliku prikazivala remek-djelom. Sanader je bio hrvatski graditelj Potemkinovih sela, i njegov odlazak sam po sebi je bila dobra vijest za ovu zemlju.

Sve to, ipak, ne znači da treba a priori podržati politiku vlade Jadranke Kosor.

Prije svega, i dalje nije poznato na kojim temeljima premijerka misli osigurati gospodarski rast i revitalizaciju proizvodnje. Statistički pokazatelji više nisu tako loši, ali su miljama daleko od dobrih, a nema nikakvih razloga za optimizam.

Osim toga, vlada i dalje kalkulira s ukidanjem nerentabilnih grupacija - od brodogradilišta koja stvaraju gubitke teške milijarde kuna, preko odbacivanja prijedloga da se smanji pretjerani broj zaposlenih u državnim i javnim službama do nastavka subvencioniranja malih i realno neodrživih poljoprivrednih imanja, a samo kako se ne bi izgubila potpora HSS-a.

Bez ovih poteza, nažalost, Jadranka Kosor i njezini suradnici, krizu ne rješavaju nego produžuju. Iz relevantnih međunarodnih financijskih institucija dolaze upozorenja da, dok Europa izlazi iz recesije, Hrvatsku zbog nespremnosti na snažne rezove tek čekaju pravi problemi, no HDZ-ova vlada još uvijek ne želi prihvatiti realnost. Poslije prva tri mjeseca vladavine, premijerka Jadranka Kosor može biti zadovoljna nekim svojim potezima i povećanim rejtingom, ali bude li izbjegavala rješavati prave probleme, za tri mjeseca osmijeh na njenom licu mogao bi zamijeniti facijalni grč.