Zoran FerićAmerički majstor kratke priče Raymond Carver prvi je put objavio jednu od svojih intrigantnijih priča s naslovom "Tako puno vode tako blizu kuće" davne 1975. godine u časopisu Spectrum. Druga verzija iste priče objavljena je 1981. u Carverovoj vjerojatno najpoznatijoj knjizi "O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi", koja ga je proslavila u Americi i predstavila kao jednog od najboljih pripovjedača današnjice. Govoreći o svojim tekstovima isticao je: "Svaka priča koju sam napisao, s jednom ili dvije iznimke, imala je polazište u stvarnom svijetu. Proza kojoj se najviše divim uvijek ima referencijalne linije koje upućuju na stvarni svijet. Priče ne padaju s neba, barem ne one koje mene zanimaju." To polazište u stvarnom svijetu, neovisno o tome što se doista dogodilo na rijeci Naches, ili bilo kojoj drugoj rijeci u Americi, vidljivo je i u "Tako puno vode tako blizu kuće."

U središtu priče su muž i žena koje zbog nečega telefonom gnjave novinari. Kasnije saznajemo da je muž s prijateljima preko vikenda otišao loviti ribe na rijeci Naches i da su, stigavši tamo, našli u šašu zapetljan leš mlade djevojke. Nisu odmah zvali policiju jer bi im to upropastilo vikend, nego su tijelo lijepo privezali da ne otpluta i nastavili loviti ribe, piti i zabavljati se kao da mrtve djevojke nema. Nisu oskvrnjivali leš, samo su bili krajnje sebični. Nitko od njih nije bio odgovoran za njenu smrt. Međutim, žena jednoga od njih nikako da se pomiri s činjenicom da je njen muž i otac njenog djeteta mrtav-hladan proveo vikend pokraj napuhanog trupla mlade djevojke. Čitava priča zapravo je o privatnoj ženinoj istrazi o toj smrti i o tome kako se njezin odnos prema čovjeku s kojim živi postupno mijenja. Postupak ribolovaca pokazuje se iz ženinoga očišta kao nešto krajnje bešćutno, za što nema opravdanja. Silna sebičnost i neosjetljivost na tuđu patnju i smrt ono je što u ovoj priči kao da spali čitatelja i pretvori u prah sve njegove iluzije o ljudskom rodu. Pri tome ovi sredovječni obiteljski ljudi nisu ni zlostavljači ni ubojice, ni demoni poput Fritzla ni manijaci poput Teda Bundyja, nego obični ljudi koji su se zatekli na krivome mjestu. To su oni koje susrećemo po ulicama i tramvajima, s kojima ponekad šećemo Maksimirom ili planinarimo po Sljemenu. A u priči je na maestralan način pokazana forma u kojoj se okrutnost danas najčešće pojavljuje: kao neosjetljivost i radikalni egoizam.

No zašto sada govoriti o toj davnoj priči autora čija slava danas pomalo jenjava i u zemlji na čiju je književnost snažno utjecao? Zato što se nešto vrlo slično događaju iz priče "Tako puno vode tako blizu kuće" prošloga ljeta odigralo na Dravi, kraj Osijeka. Mladići Mišel Kovač i Damir Gavenda primijetili su neki čudan "predmet" u vodi pa je Damir Gavenda otplivao tamo. Uvidjevši da se radi o truplu čovjeka vratio se natrag i rekao da ga ne može dovući. Nakon toga u vodu je ušao Mišel Kovač i dovukao tijelo na obalu. Doduše, mladići nisu kao družina iz priče proveli kraj leša cijeli vikend zabavljajući se, nego su zvali policiju. Međutim, prije nego što je policija stigla iživljavali su se na mrtvom tijelu, komentirali njegovu odvratnost riječima: "Zrak izlazi iz njega, odvratno, ljudi, odvratno." Ili: "Fuj, ima krvi." Odizali su lešu glavu i snimali ga u gro planu. Snimka je završila na Youtubeu, a protiv njih je podignuta optužnica zbog povrede mira pokojnika. Mladići nisu skrivili smrt toga čovjeka, čak su i pozvali policiju, a ipak njihov postupak šokirao je ljude. Ruganje čovjeku koji se sam ubio i snimanje leša pokazuju njihovu neosjetljivost i bolestan osjećaj za senzaciju. Odjednom je u njihov život doplutala neplanirana senzacija i oni su je odlučili iskoristiti da ovjekovječe taj veliki trenutak. To je trenutak susreta sa smrću. Nedvojbeno, takav susret za svakog je čovjeka nešto veliko i šokantno i svatko se s time nosi kako zna, međutim, postupak ovih ljudi apsolutno je neprimjeren. To pokazuje stravičnu neosjetljivost za bližnje i paničan pokušaj da se čovjek iskobelja iz vlastita života koji smatra dosadnim. "Napokon se nešto događa", pomišljaju takvi kad se susretnu oči u oči s tuđom smrću i onda pritisnu okidač kamere. Uostalom, danas se snima ama baš sve: od dječjih tučnjava, preko seksa u svim varijantama do letećih tanjura. Razvojem tehnologije i svijesti o njenim mogućnostima svijet oko nas odjednom je postao velika meta. Na svakom raskršću, u svakoj ulici, na svakoj pruzi ili trgu svakog se trenutka može dogoditi nesreća sa smrtnim ishodom.

Svaka šetnja u Maksimir može rezultirati pronalaženjem obješenog čovjeka. Zašto ga ne snimiti pa staviti na Facebook? Sveopća tabloidizacija svijet je pretvorila u tu veliku metu za nekrofile svih vrsta. Ono što nas može zabrinuti jest to što bi posve vjerojatno vrlo velik postotak mladih ljudi, kad bi se našli u sličnoj situaciji, postupio na sličan način. Smrt bi popratili šalama i smijehom, a onda sve to snimili. I moramo priznati da su im naša kultura i njen odnos prema smrti itekako olakotna okolnost. Odnos prema smrti u proizvodima popularne kulture upravo je takav: tuđa smrt je šala koju valja snimiti. A stvarni svijet koji gledamo dobiva okvire enormno velikog ekrana u kojemu više ništa nije stvarno i više ništa ne zaslužuje ozbiljan tretman. Osim toga, čovjek kulture koja je od automobila i cipela stvorila božanstva teško može sviješću obuhvatiti kompleksnost fenomena smrti. On je mora prevesti u nešto razumljivo, u proizvod za Youtube ili šaljivi kućni video za nasmijavanje prijatelja.

Mišel Kovač i Damir Gavenda, mladići koji su izvukli tijelo samoubojice iz Drave i snimali ga, te Goran Novačić, koji je te snimke stavio na internet, prošlog su tjedna oslobođeni krivnje za povredu mira pokojnika. Oslobodio ih je nalaz psihijatrijskog vještaka koji je sudu objasnio da su dečki bili pod stresom i da su se zato ponašali suprotno nego što je uobičajeno. Meni se pak čini, ako je netko pod stresom, ako se netko užasava mrtvoga tijela i njegovih šokantnih detalja, onda mu se neće ni približiti. Oni su ga, međutim, doticali i snimali izbliza i tako si ublažavali stres. Čudne strategije ublažavanja. Međutim, zasad ih je Općinski sud oslobodio krivnje. Iduću će odluku vjerojatno donijeti Županijski sud pa bi s komentarom valjalo pričekati. Možda i do sljedeće godine. A u međuvremenu bilo bi možda dobro savjetovati dečkima da posjete psihijatra.