Objavljeno u Nacionalu br. 727, 2009-10-20

Autor: Berislav Jelinić

ZAŠTIĆENI SVJEDOK iz Sremske Mitrovice

Hrabro pismo iz zatvora novog krunskog svjedoka

DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO I USKOK imaju dva nova svjedoka, čiji iskazi upućuju na to da je atentat na Ivu Pukanića isplaniran u Budvi u Crnoj Gori i da bi u crnogorskom miljeu trebalo tražiti i naručitelja: Nacional objavljuje pismo kojim se jedan od njih dvojice javio redakciji u kolovozu ove godine

DUŠAN ERCEG DADO Svojim pismom iz zatvora, koje se pokazalo ključnim u otkrivanju traga naručitelja ubojstva Ive Pukanića, koji vodi prema Crnoj Gori, Dušan Erceg dokazao se kao hrabar čovjekDUŠAN ERCEG DADO Svojim pismom iz zatvora, koje se pokazalo ključnim u otkrivanju traga naručitelja ubojstva Ive Pukanića, koji vodi prema Crnoj Gori, Dušan Erceg dokazao se kao hrabar čovjekUskok i Državno odvjetništvo u velikom su stilu okončali istragu atentata na Ivu Pukanića i Niku Franjića. Proteklih nekoliko dana došli su do novih materijalnih dokaza, dvaju neočekivanih svjedoka insajdera i novih značajnih otkrića u tom slučaju. Ono što se među novim otkrićima čini najvažnijim svakako su pouzdane i povjerljive informacije iz dva neovisna izvora o tome da je atentat na Ivu Pukanića isplaniran u Budvi u Crnoj Gori. To upućuje na to da je sve izvjesnije da bi u tom miljeu trebalo tražiti i naručitelje atentata.

Da bi trag prema naručiteljima atentata mogao voditi prema Crnoj Gori, Nacional je doznao još sredinom kolovoza, kad se redakciji prvi put javio Dušan Erceg Dado, jedan od dvojice neočekivanih svjedoka u istrazi o atentatu na Pukanića, koji su svoje iskaze istražnom sucu davali prošlog tjedna. Erceg je s redakcijom Nacionala telefonski kontaktirao u kolovozu, kad je u kratkom razgovoru iz telefonske govornice u zatvoru u Sremskoj Mitrovici zamolio da mu se dostavi adresa povjerljivog odvjetničkog ureda, kamo bi mogao poslati pismo sa svojim saznanjima u vezi s atentatom na Ivu Pukanića. Nekoliko dana nakon što je dobio adresu, Erceg je uspio iz zatvora prošvercati i posredno poslati pismo Nacionalu.


Duško Erceg rodio se 1959. u Rašćanima, a poslije je živio u Makarskoj. Na samom početku Domovinskog rata Erceg je sudjelovao u obrani Hrvatske u nekim osjetljivim operacijama, a zbog tog svog angažmana bio je zarobljen i proveo je nekoliko godina u srbijanskim zatvorima. Po izlasku iz zatvora u Sremskoj Mitrovici upao je i u probleme sa zakonom, a poslije je opet završio u srbijanskom zatvoru. Tvrdi da mu je to podmetnula srbijanska obavještajna služba zato što je sudjelovao u lovu na Radovana Karadžića. Erceg je tijekom izdržavanja zatvorske kazne u Sremskoj Mitrovici bio u neposrednom kontaktu s Robertom Matanićem i Milošem Peruničićem. Robert Matanić je hrvatski kriminalac koji se tada nalazio na odsluženju zatvorske kazne zbog prijašnjih kaznenih djela počinjenih u Srbiji. Miloš Peruničić srbijanski je kriminalac koji ondje još uvijek boravi zbog ranijih kaznenih djela koja je počinio u Srbiji. Njih su dvojica osumnjičeni da su, svaki na svoj način, poslije sudjelovali u atentatu na Ivu Pukanića. U izravnom razgovoru njih su mu dvojica rekli da će kad-tad ubiti Pukanića, a iznijeli su mu i svoje motive zašto ga treba ubiti. Ta je svoja saznanja Erceg želio ispričati mjerodavnim hrvatskim institucijama, a o svemu je poslao i pismo Nacionalu.

Erceg je zatražio od Nacionala da se s tim pismom postupa obazrivo i diskretno, te da se proslijedi ovlaštenim državnim institucijama, kako bi se pokušao dogovoriti način da se s njime izravno komunicira, jer je tvrdio da raspolaže informacijama koje bi mogle pomoći da se rasvijetle motivi nekih neposrednih atentatora, pozadina, a možda i naručitelji atentata. Ercegovo pismo proslijeđeno je glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, zajedno s izričitom Ercegovom molbom da se s njim ne kontaktira preko srbijanskog MUP-a, ili njihove tajne službe, jer u njih on nema povjerenja. Nekoliko tjedana nakon što je poslao prvo pismo Erceg je poslao Nacionalu još dva pisma, a u posljednjem pismu u šiframa je objasnio kako bi bilo moguće stvoriti preduvjete da ga posjeti netko iz Hrvatske, po mogućnosti prikriveni agent Središnje obavještajne agencije, ili prikriveni istražitelj Uskoka. I prije nego što se obratio Nacionalu, Erceg je o svojim saznanjima o atentatu na Pukanića pismeno informirao tadašnjeg ravnatelja policije Vladimira Fabera. Pismo sličnog sadržaja poslao je i na adresu hrvatskog konzulata u Beogradu. Međutim, mjerodavne državne institucije u Hrvatskoj prvo dugo nisu učinile ništa kako bi pokušale s njim kontaktirati, a potom su iz nepoznatih i neobjašnjivih razloga učinile upravo suprotno onomu što je Erceg tražio. Početkom listopada Ercega su u zatvoru posjetili pripadnici MUP-a Srbije i tražili da im ispriča što zna o ubojstvu Ive Pukanića. Zbog toga je Erceg 3. listopada napisao protestno pismo Tomislavu Karamarku, ministru unutarnjih poslova, a to je pismo poslao i redakciji Nacionala.

Zaštićeni svjedok na
presnimci iz Globusa kojem je dao intervju o hrvatskim logorašima 1998.Zaštićeni svjedok na presnimci iz Globusa kojem je dao intervju o hrvatskim logorašima 1998.Među ostalim, u tom pismu opisuje kako je u zatvoru, tako da svi zatvorenici to čuju, pozvan na razgovor s istražiteljima: "Dana 1. listopada 2009. pozvan sam na bezobrazan način, tj. putem razglasa, da se spremim na obavijesni razgovor s policijom, po zahtjevu iz hrvatske policije, što je nedopustivo. Potom sam odveden u ured psihologinje koja je pripadnica kleronacionalističke struje u Srbiji. U tom uredu jedna mlađa dama, odjevena kao cura sa štajge, i dva gospodina rekli su mi da moraju sa mnom obaviti razgovor po zamolbi policije Hrvatske, na okolnost slučaja Pukanić. Isti su mi radi uvjerljivosti isčitali službenu zabilješku MUP-a Hrvatske... Gospodine ministre, molim Vas da se MUP RH suzdrži od kontakta sa mnom preko MUP-a Srbije, jer mnogo je muljatora u MUP-u Srbije. Morate znati da Matanića svojevremeno nisu ovdje posjećivali pripadnici naših nego srbijanskih službi koji su bliski i danas 'Nizozemcu', a koji danas posjećuju Miloša Peruničića i Miodraga Kocića iz Belog Manastira. Dobro MUP Srbije i BIA znaju tko je autoritet nad njim... Na koncu želim da Vas zamolim da me naša policija doista ne kontaktira posredno, jer želim živ 20. travnja 2010. izaći iz ovog sivila, ako je to uopće moguće." Unatoč svemu, potpuno neočekivano, Dušan Erceg pušten je iz zatvora u Sremskoj Mitrovici, u utorak, 13. listopada 2009., nakon što su mu mjerodavne sudske vlasti u Srbiji uvažile žalbu i pustile ga na uvjetni otpust. Istoga dana mjerodavne srbijanske institucije uskratile su mu dobrodošlicu u Srbiji i deportirale ga na granični prijelaz u Bajakovu.

Unatoč tomu što ga je hrvatska policija, suprotno njegovim molbama, izložila dodatnoj pogibelji u srbijanskom zatvoru, Erceg se odmah po dolasku na Bajakovo javio službenicima hrvatske policije na toj lokaciji. Jedan policijski službenik u kasnim poslijepodnevnim satima dopustio mu je da telefonira osobi od povjerenja i ta je osoba došla po njega i odvezla ga na autobusni kolodvor u Zagrebu, odakle se isprva želio zaputiti u Makarsku. Međutim, Erceg se predomislio i nazvao policiju. Potom je prenoćio u Zagrebu u hotelu Palace i dan poslije stupio u kontakt s djelatnicima Uskoka. Ispričao im je svoja saznanja o atentatu na Ivu Pukanića, a potom je prošlog petka dao izjavu i kao svjedok pred istražnim sucem u tom slučaju. Dušan Erceg dokazao se u ovom slučaju kao hrabar čovjek.
U pismima koja je slao Nacionalu napisao je da se odlučio pomoći u tom slučaju samo zato što mu je Ivo Pukanić 1998. ljudski pomogao u jednoj situaciji koja je njemu tada puno značila. Bilo je to u vrijeme kada je Erceg dao veliki intervju za tjednik Globus, koji je objavljen u veljači 1998. na naslovnoj stranici tog tjednika. U tom intervjuu on je govorio o svom zatočeništvu u Sremskoj Mitrovici, gdje je kao ratni zarobljenik proveo nekoliko godina. U intervjuu Globusu otkrio je da je u srbijanskim zatvorima u to vrijeme još uvijek bilo puno hrvatskih ratnih zarobljenika, iako su to hrvatske vlasti prestajale vjerovati. Erceg se u ovoj situaciji pokazao hrabrim zato što je riskirao svakim slanjem pisma iz zatvora. Erceg je svako pismo prvo uspio prošvercati izvan zatvora, da bi ga u redakciju Nacionala poslala osoba od njegova povjerenja. Kako i tu osobu ne bi izlagao prevelikom riziku, on je od nje tražio da pismo pošalje preporučeno, te da na kuvertu zalijepi njegovu adresu u zatvoru, koju je ispisao na poseban komadić papira, te koju je ta osoba naknadno lijepila na kuvertu.

IVO PUKANIĆ I NIKO FRANJIĆ Godinu dana nakon stravičnog
atentata istražitelji imaju dokaze koji vode prema Crnoj GoriIVO PUKANIĆ I NIKO FRANJIĆ Godinu dana nakon stravičnog atentata istražitelji imaju dokaze koji vode prema Crnoj GoriTo se radilo kako bi se pismo vratilo njemu u zatvor u slučaju da ga ne primi osoba kojoj je pismo namijenio, ali tako da stražari ne posumnjaju u rukopis, što se moglo dogoditi da je netko drugi na poleđini kuverte napisao njegovo ime i adresu. Erceg je Nacionalu poslao i svoju prepisku sa zatvorskom upravom u Sremskoj Mitrovici, ali i sa srbijanskim pravosudnim tijelima. Čak je i srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću pisao iz zatvora i u vrlo opširnom pismu informirao ga tko su glavni kriminalni gospodari zatvora u Sremskoj Mitrovici, te upozorio na nedopustivo i dramatično stanje u kojem pojedini srbijanski kriminalni klanovi upravljaju zatvorom, nabavljaju mobitele, potkupljuju čuvare i slično. Ercegu kredibilitet daju i okolnosti u kojima je pristupio hrvatskoj policiji.

Iako je izišao iz zatvora, umjesto da neko vrijeme samo uživa na slobodi, Erceg se odmah zaputio do policije kako bi pokušao doći do mjerodavnih državnih institucija sa željom da svojim informacijama pokuša pomoći istrazi o atentatu na Pukanića. Sadržaj Ercegova iskaza istražnom sucu Nacionalu nije poznat. Međutim, da bi se moglo raditi o iznimno važnom svjedoku, pokazuju i tvrdnje upućenih pravosudnih krugova da je Erceg odmah potom dobio policijsku zaštitu.

Dan poslije njegova iskaza pred istražnim sucem u Jutarnjem listu objavljena je informacija da je u istrazi o atentatu na Ivu Pukanića saslušan Darko Erceg, koji je zajedno s Robertom Matanićem služio zatvorsku kaznu u Sremskoj Mitrovici. Tom prilikom objavljeno je ime pogrešnog čovjeka, ali i točna informacija da se radi o svjedoku koji je služio zatvorsku kaznu u Sremskoj Mitrovici. Nacional se odlučio objaviti identitet Dušana Ercega kako bi se spriječile moguće manipulacije oko njegova identiteta i kredibilnosti, jer su novine počele iznositi pogrešne informacije o toj situaciji, a objavljena je i pogrešna fotografija, na kojoj nije Dušan Erceg. Moguće je da je Erceg na sudu u Zagrebu prošlog četvrtka govorio o onome što je u svom dramatičnom pismu napisao redakciji Nacionala. Erceg ga je poslao Nacionalu uz veliki rizik, ne računajući da će ranije izići iz zatvora. Bio je to nesebičan i hrabar čin čovjeka koji svoja saznanja o atentatu na Ivu Pukanića čak ni u pogibeljnoj zatvorskoj situaciji nije htio iskoristiti kako bi trgovao svojim zatvoreničkim statusom ili privilegijima.

U vrijeme dok je Erceg bio u zatvoru, Nacional ga zbog njegove sigurnosti nije objavljivao. Sada to pismo Nacional objavljuje u cijelosti.


Poštovani,
u skladu s dogovorom pišem Vam pismo uz ispriku ukoliko isto remeti Vaše planirane obveze. Prije nego se posvetim temi koja je uzrokovala pisanje ovog pisma držim da je nužno da Vas informiram zašto sam ja ovdje. Naime, presudom Okružnog suda u Novom Sadu, br. K-258-04, oglašen sam krivim, jer sam, kako je zaključio taj sud, izvršio kazneno djelo prevare na štetu čovjeka koji je bio vanjski saradnik SDB-a na području Stuttgarta, jer je on, kako je tvrdio, predao 18 900 eura za dva vozila koja ja nisam isporučio, te mi je zbog tog iznosa izrečena kazna od 8 godina zatvora i mjera sigurnosti protjerivanja na period od 10 godina. Da li je ta presuda, presuda na temelju zakona, ili je ista posljedica potrebe kleronacionalističke vlasti u Srbiji, koju je vodio Koštunica Vojislav, sa ciljem da me onemogući u daljnjem djelovanju, nakon što je u mom računalu pronađena slika dr. Radovana Karadžića, tj. 'gospodina Dabića' i to 31. 3. 2004., pri pretresu objekta u Novom Sadu, u kojem sam uredno bio privremeno prijavljen, presudit će Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, gdje je predmet Erceg protiv Srbije zaveden pod brojem 39990-08.
Navedena presuda je preinačena u drugom stupnju na 6 godina, a mjera sigurnosti je otklonjena. U računalu su našli e-mailove od Clinta Williamsona, američkog veleposlanika za pitanja ratnih zločina i još nekih dužnosnika iz haaškog tužiteljstva itd. Pošto je presuda postala izvršna, upućen sam u KP Zavod u Sremsku Mitrovicu. Odmah po dolasku i smještanju u drugi paviljon, koji ima ćelijski sistem izvršavanja kazne, kada se saznalo da sam iz Hrvatske, rečeno mi je da u paviljonu ima neki opasan momak, sposoban, koji je, kako rekoše, radio za neke sigurnosne službe u Hrvatskoj, te su mi rekli da se zove Robert Matanić.
Nakon par dana isti mi je prišao i upoznali smo se. Nekoliko tjedana slušao sam njegove priče, pa kad me štufalo, rekao sam mu da nema potrebe da mi laže, jer da on nema veze sa određenim sigurnosnim strukturama, ali da nemam nakanu da pričam ostalima da im priča bajke.
Pošto je vidio nakon određenog vremena da ga nisam ofirao da priča neistinu o sebi, postao je pažljiv, korektan, no težio je, da kada sa mnom priča, da nema drugih, da bi očuvao reputaciju. Požalio mi se da je dva puta bio u samici zbog mobitela, da nema povjerenja i da mu treba mobitel (proljeće 2006.). Posudio sam mu mobitel, da bi on tri minuta nakon uzimanja telefona od mene bio odveden u upravnu zgradu zavoda. Naredni dan kad mi je vratio mobitel isti sam trenutno uništio. Nakon 3 sata imao sam pretres sobe. Prešutio sam sve to vodeći računa što pričam pred njim. Nakon mjesec dana ja sam ozbiljno povrijeđen od strane straže, što je ostavilo trajne posljedice. Nakon tri mjeseca izolacije i formalnog liječenja vraćen sam na redovit tretman. Odmah sam informiran da Matanić ide non-stop u upravnu zgradu i da stalno ima neke posjete. Jednoga dana, iznerviran, pozvao sam ga u sobu i uz ozbiljnu prijetnju primorao ga da priča kakve to igre on igra. Uvjerio me je da nije ništa na moju štetu da muva nešto sa nekim iz DB-a Srbije sa ciljem da se nagodi da ne ide u Bugarsku.
Provjerio sam i potvrđeno mi je da ga posjećuju face iz DB-a Srbije. Poslije određenog vremena, krajem 2006. ili početkom 2007. (ne mogu da preciziram sada) u listu Nacional izašao je nekakav tekst o hrvatskom državljaninu koji je ubijen u Bugarskoj. U tom tekstu se ozbiljno iznijelo dosta optužbi o Mataniću i ubojstvima u Bugarskoj. Robert je danima bio nervozan. Nakon par dana, rekao mi je ovako: 'Zapamti Pukanić će biti ubijen, jer non-stop sere'. Rekao sam mu da pusti novine i novinare. U tom šetanju po šetalištu priključio nam se Miloš Peruničić, a Matanić je rekao: 'Evo i njegove prijatelje (dakle, Peruničićeve), koji su moćni ljudi je posrao Pukanić, na što sam Robertu rekao, pazi što pričaš, a na to je Peruničić, koji je ekscentrična osoba, uskočio i rekao: 'Što da pazi ima da ga nema', očito aludirajući na Pukanića. Od tog vremena njih dvojica su nerazdvojni. Čak i posjete imaju istovremeno. Matanić u karton za seks-posjete ubacuje djevojku iz Požarevca, koja je iz okruženja Joce Amsterdama. Vremenom isti taj Matanić postaje nedodirljiv i za službeno osoblje. Ugađaju mu kao mladoj poslije vjenčanja.
No, neke promjene u ministarstvu pravde Srbije, poremetile su mu planove, te je imao saznanje da će ipak biti isporučen. Intenzivira druženje sa Milošem Peruničićem i Miroljubom Kocićem, koji odgovara za pljačku banke u Beočinu, a koju je izvršio sa Željkom Milovanovićem, te izvjesnim Ničićem, koji preuzima na sebe dio organizacije oko planiranog Matanićeva bjekstva, a potom cinkari organiziranje i Matanić se iznenada uhićuje u sobi i sprovodi u totalnu izolaciju u 3. paviljon, odakle je isporučen u Bugarsku. Pod kojim okolnostima je pušten iz Bugarske, to vjerovatno znate pa nema potrebe o tome pisati.
Pola ure nakon objavljivanja vijesti na tv-u da je izvršen atentat na Ivu Pukanića, u prolazu, na hodniku, jedan od pripadnika organiziranog kriminala mi je rekao: 'Izgleda da je onaj tvoj zemljak Matanić pljasnuo Pukanića.' Na to sam ga upitao, od kuda mu ta priča, a na što mi je rekao: 'Sad smo se čuli sa Lepoglavom' (što znači da je bio telefonski razgovor između ovih osuđenih za organizirani kriminal i osuđenih osoba u Lepoglavi).
A par mjeseci nakon atentata, jedan osuđenik iz Crne Gore koji ima državljanstvo Hrvatske, rekao mi je: 'Dado, brate, izgleda da je onaj Matanić krupna zvjerka. Pitao sam ga što ga je navelo na takav zaključak, a on mi je rekao: 'Evo vidi' i pustio mi je jedan snimak na mobitelu na kojem je Matanić na moru sa ljudima iz Crne Gore, koji su jako poznati. Uvezao sam neke stvari i oštro sam prosvjedovao zbog prešućivanja nadležnih, glede kontakta između osuđenih u Lepoglavi i u ovom zavodu. To je dalo neki rezultat, a meni stvorilo bolje uvjete za prikupljanje podataka:
- saznao sam da je Ž.M. (Željko Milovanović op. a.) izbjegao uhićenje u Doboju, zahvaljujući čovjeku iz policije Republike Srpske
- potvrđeno mi je da je Ž.M. odrađivao poslove za vlast u Republici Srpskoj
- mjesec dana poslije atentata u Foči su se sastali moćnik iz Laktaša (premijer Republike Srpske Milorad Dodik, op. a.) koji je prvi glede izvršne vlasti i čovjek iz Crne Gore, koji je od najvećeg povjerenja M.Đ. (Milo Đukanović, crnogorski premijer, op. a.)
- M.Đ. ne odobrava da se Ž.M. skloni u Crnu Goru kako je navodno to bilo dogovoreno
- kada je Ž.M. saznao da je promijenjen plan i da ne može u Crnu Goru izmigoljio je kontroli i počeo je ucjenjivati
- pala je odluka da mu se obeća sve, da bi ga se fizički dokučilo u cilju likvidacije
- on dolazi u Beograd, no onaj što je uhićen iz okruženja J.A. (Joca Amsterdam, op. a.) ga je otkucao
- što je Ž.M. tražio od gazda nije za papir.
I posljednje saznanje:
- djelatnik službe sigurnosti iz Remetinca doputovao je nedavno u Veternik (kod Novog Sada) i sastao se sa djelatnikom straže iz ovoga zavoda, a tema je bila Robert Matanić i Miloš Peruničić.
Poštovani, cijenim da ćete cijeniti moju korektnost i da nećete povući potez koji bi dodatno ugrozio moj život, a koji je ozbiljno ugrožen od pripadnika organiziranog kriminala i onih koji su osuđeni za zločin na Ovčari, a koji su ovdje oko mene. Molio bih Vas da budete diskretni, jer to je način da bude sve raskrinkano i da se sretnete sa jednim čovjekom koji zna sve, od J.A. pa naviše, a koji, prema mojim posrednim saznanjima želi ponuditi suradnju.
Molim Vas, budite oprezni, jer jedan od likvidatora grupacije koja očito stoji iza ovog atentata je i Vesko Vukotić, nekadašnji likvidator DB-a, od kojeg sam čuo mnogo toga, ali naprosto to nije za ovaj papir. A Vi trebate znati da policija Crne Gore, u ovom slučaju je na strani grupacije koja stoji iza atentata. Što se tiče našeg neposrednog kontakta, svakako bih htio da razgovaramo preko povjerljive osobe, ali ta osoba ne može biti sa područja Srbije, jer isuviše sam opečen da bi po pitanju ove teme vjerovao bilo kome u Srbiji. Toliko za ovaj put. U miru i dobru, iskreno Vas pozdravljam! Adio! Dado.

Hrabri svjedok

■ Svojim pismom iz zatvora, koje se pokazalo ključnim u otkrivanju traga naručitelja ubojstva Ive Pukanića, koji vodi prema Crnoj Gori, Dušan Erceg dokazao se kao hrabar čovjek. To je i potvrdio nakon izlaska iz zatvora u utorak, 13. listopada, i deportacije iz Srbije preko graničnog prijelaza Bajakovo. Erceg se odmah javio hrvatskoj policiji i zaputio se u Zagreb. Sutradan se javio djelatnicima Uskoka, a potom je dao iskaz i pred istražnim sucem. Na sve to se odlučio, tvrdi sam, jer mu je Ivo Pukanić jednom 1998. pomogao u jednoj osobnoj situaciji.

Knežević optužio Subotića i Đukanovića

■ Ratko Knežević, crnogorski poslovni čovjek i vjenčani kum crnogorskog premijera Mila Đukanovića, također se neočekivano pojavio kao svjedok u istrazi o atentatu na Ivu Pukanića. Prošlog petka Knežević je puna tri sata davao iskaz pred istražnim sucem u tom slučaju. Zapravo je trebao govoriti kratko, samo o nekim konkretnim saznanjima u vezi s tim slučajem, ali su mu svojim pitanjima odvjetnici Željko Žganjer i Rajko Mlinarić otvorili manevarski prostor da na zapisnik ispriča širi društveni kontekst zbivanja koji je, prema njegovim saznanjima, doveo do atentata na Pukanića. Predstavnici Državnog odvjetništva iznimno su zadovoljni njegovim iskazom, jer smatraju da on tom slučaju daje širi kontekst i objašnjava logiku djelovanja skupine koja je ubojstvo organizirala i počinila. Knežević je u svom iskazu izravno optužio Stanka Subotića i Mila Đukanovića da su naručili atentat na Pukanića. Govorio je vrlo precizno o prijetnjama i ranijim pokušajima atentata i na njega i na Pukanića, i to zbog pisanja Nacionala o balkanskoj duhanskoj mafiji. Knežević je ispričao da je Pukanić stradao i zato što je o otkrićima Nacionala svjedočio u postupku koji se protiv Subotića nakon devet godina istrage pokreće u Italiji, a koji će Đukanović izbjeći samo zato što se može pozvati na diplomatski imunitet. O svemu tome Knežević je pisao i američkom predsjedniku Baracku Obami i visokim dužnosnicima EU. Koliko je ozbiljno shvaćeno njegovo svjedočenje, najbolje pokazuje to što je Knežević u Hrvatskoj dobio zaštitu u rangu vodećih ljudi u državi. Srbijansko tužiteljstvo i službeno je potvrdilo da je uzelo izjavu od Kneževića, te je u priopćenju istaknulo da će saznanja koja su dobili od Kneževića pomoći da se proširi istraga protiv Subotića, ili možda otvore neke nove istrage.

Vezane vijesti

Matanić i Mafalani pravomoćno osuđeni za Pukanićevo ubojstvo

Matanić i Mafalani pravomoćno osuđeni za Pukanićevo ubojstvo

Vrhovni sud potvrdio je osuđujuću presudu Luki Mataniću i Amiru Mafalaniju zbog sudjelovanja u ubojstvu suvlasnika "Nacionala" Ive Pukanića, a od… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika