Iako su još u antičkom Rimu zaključili kako je ponavljanje majka mudrosti, čini mi se kako to poprilično ovisi o tome što se ponavlja. Primjerice, Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, već godinama hoda po Hrvatskoj i ponavlja kako će postati hrvatski premijer. Posljednji put u intervjuu u novom broju Globusa. Je li zbog toga postao mudriji teško je reći, ali možda je vrijeme da se u toj njegovoj stranci nađe netko dovoljno trezven da povuče Milanovića na stranu i onako u povjerenju mu saopći: "U redu je Zorane, postat ćeš ti premijer, iste one godine kad Dinamo prezimi u Europi, u Zagrebu bude otvorena Sveučilišna bolnica, a Derek i Rodney Trotter postanu milijunaši. Ipak, dok se to ne dogodi, ima jedna otvorena pozicija za referenta u stranačkom arhivu, kao stvorena za tipa poput tebe".

Možda je to pretjerano stroga ocjena političke karijere Zorana Milanovića, ali ona je samo produkt onoga što je čovjek postigao tijekom posljednje dvije godine. Toliko je naime prošlo od kada je Milanović prvi put "urbi et orbi" saopćio kako će postati hrvatski premijer. Bilo je to 17. prosinca 2007. godine na županijskoj konvenciji Stranke demokratske akcije u Sisku. Parlamentarni izbori završili su nekoliko dana ranije, relativnom pobjedom HDZ-a. Milanović, friško izabrani šef SDP-a, smijenio je Ljubu Jurčića s pozicije stranačkog kandidata za premijersku poziciju i tamo ustoličio sebe.

"To ti je novi hrvatski premijer, ako Bog da", predstavio ga je okupljenima u Sisku šef SDA i vječni zastupnik bošnjačke manjine Šemso Tanković, samo da bi par dana kasnije volju Allaha ispoštovao potpisom na koalicijski sporazum s HDZ-om, usprkos predizbornom savezu koji je sklopio s Milanovićem. Učinili su to i ostali manjinci, HSS i HSLS, pa je Sanader dobio novi mandat, a SDP ostao u oporbi najavljujući nastavak borbe "kroz institucije sustava, u Saboru". Bio je to prvi Milanovićev politički poraz.

Dvije godine su prošle, a Milanović još uvijek čeka svoju prvu političku pobjedu. Naime, nakon izgubljenih parlamentarnih izbora Milanović je imao nekoliko ključnih problema koje je morao riješiti. Da bi na slijedećima uspio, morao je riješiti problem sa zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem, učvrstiti svoju vlast u stranci, nametnuti se kao neosporni vođa oporbe i ostvariti dobar rezultat na lokalnim izborima. Da mu je to pošlo za rukom danas bi možda već bio premijer, da je uspio barem u nečemu od nabrojenog imao bi dobre šanse da to uskoro postane, ali Milanović nije uspio u ničemu.

Bandić je jači nego ikada, otvoreno prijeti predsjedničkom kandidaturom, a stranka mu ne može ništa. Dapače, podržavaju ga i neki ugledni stariji članovi, poput Željke Antunović i to sve samo zbog averzije prema Milanoviću. Na lokalnim izborima SDP je ostvario solidne rezultate, ali nipošto takve da bi imao legitimitet za isprovocirati prijevremene izbore. Dapače, SDP-ovi pobjednici u principu su bili jaki pojedinci, koji poput Zvonimira Mršića, Željka Sabe i Ante Županovića, s Milanovićem dijele tek stranačku pripadnost i ništa više. Oni koje je šef stranke podupro i u njih ulagao, kao što su Ranko Ostojić i Tonino Picula neslavno su propali, izgubivši izbore od lokalnih tajkuna, političkih početnika.

U takvoj situaciji, šefovi drugih oporbenih stranaka zasad ne pokazuju ni najmanju želju da Milanoviću prepuste titulu opozicijskog vođe, a Milanovićev pokušaj da se nametne završio je tek kao turneja poznatih jadranskih gastronomskih destinacija. Dakle, među kolegama se nije afirmirao, a teško je vjerovati da mu je to uspjelo i među građanima.

Obećavao je žestoku borbu u Saboru, samo da bi se kasnije žalio da ga od sjedenja u saborskim klupama bole leđa. Kad bi tamo i bio, govorio je na francuskom, citirao filozofe i prepričavao anegdote iz života kineskog nacionalističkog vođe Čang Kai-šeka, uspoređujući njegovu sudbinu s HDZ-ovom, pritom valjda sugerirajući da je on hrvatski Mao Ce Tung. Mjesecima je tražio ostavku premijera Sanadera, a kad ju je ovaj podnio, novinarima se požalio kako mu je propala dogovorena ribičija.

Ukratko, Milanović je u protekle dvije godine pokazao vrlo malo ozbiljnih argumenata koji bi poduprijeli njegovu jaku želju da postane premijer. Kako sada stvari stoje, ta želja bit će mu uslišena jedino ako na nekoj od svojih budućih ribičija upeca zlatnu ribicu.