KONAČAN POZDRAV UNIJI Tony Blair deset godina je bio britanski premijer i neki su smatrali da bi bio pogodan za predsjednika EU zbog međunarodnog iskustva, odličnih odnosa sa SAD-om i iskustva u bliskoistočnoj politici, a on nije odbacivao tu mogućnostNjemačka kancelarka Angela Merkel, osnažena dobrim rezultatima na nedavnim parlamentarnim izborima i uspjehom u pregovorima o sastavljanju nove vlade u koaliciji s liberalima, izvela je krajem prošlog tjedna spektakularan potez na europskoj sceni. Torpedirala je izbor bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira za novog predsjednika Europske unije. Kao što je poznato, Lisabonski sporazum predviđa da se u Europskoj uniji uspostave dvije nove moćne funkcije, funkcija predsjednika EU i funkcija ministra vanjskih poslova EU. Proteklih mjeseci uvelike se pričalo da je Blair najveći kandidat za mjesto predsjednika, jer je navodno imao jaku podršku francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, koji je smatrao da na taj položaj treba doći u svijetu dobro poznata i utjecajna ličnost s dobrim vezama, koja će tako moći promovirati europsku politiku diljem svijeta.

Govorio je da ne vidi tko bi po tim kriterijima bio bolji od Blaira, državnika koji je deset godina bio britanski premijer. Sada je, čini se, promijenio mišljenje. U srijedu, 28. listopada, Angela Merkel je doputovala u Pariz na razgovore sa svojim glavnim europskim partnerom i saveznikom Sarkozyjem. Za večerom su se usredotočili na važan dvodnevni summit zemalja članica EU koji je sljedećeg dana trebao početi u Bruxellesu, na kojem je trebalo biti riječi o kadrovskim rješenjima, o osobama koje će zauzeti spomenuta dva ključna nova mjesta u hijerarhiji EU - predsjednika i ministra vanjskih poslova.

No, budući da češki predsjednik Václav Klaus još nije potpisao Lisabonski sporazum, koji zbog toga još ne može stupiti na snagu, nekoliko dana ranije bilo je dano do znanja da se summit u Bruxellesu zasad time neće baviti. Ipak, Sarkozy i Angela Merkel za pariškom su se večerom dotaknuli i te teme, navodno na inicijativu gošće. Kako tvrdi londonski dnevnik Guardian, Angela Merkel uspjela je posredno nagovoriti Sarkozyja da odustane od podrške svojem favoritu za mjesto predsjednika EU. Blair, koji je donedavno bio široko prihvaćeni kandidat za taj položaj, teško da sad može doći do njega. Ništa se značajno u Uniji ne može dogoditi ako se o tome ne slože Francuska i Njemačka, pa se proteklih mjeseci mnogo nagađalo i o eventualnom njemačkom stavu prema Blairovu imenovanju. Tvrdilo se da se Angela Merkel slaže sa Sarkozyjem da na to mjesto treba imenovati snažnu ličnost, ali je imala nekih rezervi prema Blairu zbog njegove nekadašnje podrške invaziji na Irak, zbog čega je Blair jako nepopularan u Njemačkoj. A da je ona javno podržala Sarkozyjev stav, procjenjivalo se, Blair bi zaista mogao postati favoritom za taj položaj. Blair se u vezi s tim također držao vrlo suzdržano, nije se izjašnjavao je li zainteresiran za taj položaj, ali nije niti odbacivaao takvu mogućnost, što se u europskim političkim krugovima smatralo znakom njegove prešutne zainteresiranosti.

Zna se da su neki Blairu bliski ljudi, njegovi bivši suradnici, diskretno istraživali u europskim političkim krugovima kakav je stav pojedinih zemalja članica prema toj mogućnosti, te njega uvjeravali da je pozitivan. U nekim europskim zemljama zaista se smatralo da bi Blair za taj položaj bio pogodna ličnost zbog svog međunarodnog iskustva, odličnih odnosa s SAD-om, iskustva u bliskoistočnoj politici. Dok su u većini europskih zemalja proteklih mjeseci rasle simpatije za ideju da Blair postane prvi predsjednik EU, u jednoj zemlji rastao je otpor prema toj ideji - upravo u njegovoj domovini Britaniji. Naravno, sadašnja laburistička vlada tu ideju podržava, ali opozicijska Konzervativna stranka tome se sve odlučnije protivila i agitirala protiv te mogućnosti. Jako se i u Britaniji, ali i u EU općenito, slušalo što kažu britanski konzervativci jer je opće uvjerenje da će oni pobijediti na sljedećim britanskim parlamentarnim izborima te već na proljeće formirati vladu. Naravno da se konzervativcima ne sviđa da laburist dođe na tako moćan položaj. To je bio ključan razlog zašto su u desnom krilu Konzervativne stranke počeli dizati uzbunu, a ponajviše bivši vođa konzervativaca William Hague, koji je već nekoliko puta javno govorio protiv te mogućnosti, te traži da konzervativci najave razne mjere da to spriječe.

Konzervativni gradonačelnik Londona Boris Johnson želi referendum protiv BlairaA konzervativni londonski gradonačelnik Boris Johnson čak je predložio da se u Britaniji održi referendum protiv Blairova predsjednikovanja Unijom: “Referendum će poslati jasnu poruku da mi ne želimo da neki veliki glavonja putuje svijetom u naše ime, a da mi o tome nismo konzultirani, neovisno o tome bio to Tony Blair ili netko drugi.” Usporedo s jačanjem otpora Blairovu izboru u Britaniji naglo se počeo mijenjati odnos prema Blairu i u ostatku EU. Spekulacija o tome tko bi mogao doći na položaj ministra vanjskih poslova EU bilo je posljednjih tjedana manje nego kad je riječ bila o predsjedniku Unije. Spominjali su se švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt i finski političar, sadašnji povjerenik EU za proširenje Olli Rehn, a bilo je i drugih imena. Zato je nemalo iznenađenje izazvalo ono što se počelo događati prije desetak dana. Odjednom se počela širiti glasina kako je glavni kandidat za europskog ministra vanjskih poslova mladi sadašnji britanski ministar vanjskih poslova David Miliband. O tome su se raspisale europske novine, a ta se spekulacija proširila i u diplomatskim krugovima u Bruxellesu. Štoviše, novine tvrde da je Miliband pravi favorit za to mjesto, no on je izjavio za BBC da nije kandidat za ministra vanjskih poslova EU. Sasvim je jasno da oba ta dva novostvorena najvažnija zajednička posla Europske unije ne mogu obavljati dvojica predstavnika Britanije, da jedno imenovanje isključuje drugo.

Čak se čuje da je inicijativa za izbor Milibanda i pokrenuta uvelike zato da bude spriječen izbor Blaira, jer su se Blairovu izboru pojedine članice EU odjednom počele protiviti i iznositi na njegov račun ozbiljne prigovore. Jedan se odnosi na to što je bio ključni saveznik američkom republikanskom predsjedniku Georgeu W. Bushu u njegovim vanjskopolitičkim akcijama, posebno u pokretanju rata u Iraku. Uz to, Blair kao britanski premijer nije učinio nešto što su druge najvažnije zemlje EU od njega očekivale, a to je da Britaniju uvede u eurozonu. Postoji i treći razlog zbog kojeg raste sumnjičavost prema Blairu, koji nije vezan toliko uz njegovu ličnost, koliko upravo uz ono što će se događati na britanskoj političkoj sceni za nekoliko mjeseci. Vjerojatni je budući britanski premijer Cameron dao do znanja vodećim ljudima drugih europskih sila da njemu ne bi bilo drago da Blair postane predsjednikom EU te da bi to moglo komplicirati odnose EU i Britanije. Na izbor Milibanda za europskog ministra vanjskih poslova britanski konzervativci nemaju takvih primjedbi. Štoviše, čini se da bi im takav izbor čak i odgovarao. Sve je to odjednom stvorilo drukčiji političkokadrovski krajolik u Europskoj uniji. Počela su stoga cirkulirati neka nova imena kandidata za predsjednika EU: sadašnji nizozemski premijer Jan Peter Balkenende, bivši finski premijer Paavo Tapio Lipponen, te dugogodišnji luksemburški premijer Jean-Claude Juncker.

LUKSEMBURŠKI premijer Jean-Claude Juncker i nizozemski Jan Peter Balkenende nakon torperdiranja Blaira postali su mogući kandidati za predsjednika, ali oni su birokrati i nemaju karizmuNijedan od te trojice nema staturu Tonyja Blaira, nego spadaju u sasvim drukčiju kategoriju političara, koji nemaju njegovu karizmu i prepoznatljivost, nego su prvenstveno administratori i birokrati. Nije to slučajno, pišu nekim europski novinski komentatori, nego izraz suglasnosti unutar Europske unije da joj na predsjedničkom mjestu ne treba snažni, samostalni političar, koji bi se zaista ponašao kao europski predsjednik, nego joj treba netko tko će u forumima EU koordinirati i usuglašavati dnevni red političkih projekata. Drugim riječima, njoj manje treba “predsjednik”, a više “predsjedatelj”. Čini se da se takvom konceptu priklonila i Angela Merkel, te da je to diskretno počela priopćavati i drugim europskim državnicima. Govorilo se, doduše, o njezinim simpatijama prema Blairu, u najmanju ruku u osobnoj sferi, no sada iz njezina kruga stižu informacije da su u njenom odnosu prema izboru predsjednika EU prevagnuli drugi argumenti, koji su joj važniji od osobnog dobrog odnosa s Blairom. Ona je raspravljajući o toj temi sa suradnicima dala do znanja da misli kako bi za predsjednika EU trebao biti izabran netko iz desnog centra političkog spektra, kamo spada i ona, a ne iz lijevog centra, kamo spada Blair. U trenutku u gotovo tri četvrtine zemalja članica Unije na vlasti su vlade desnog centra, pa bi to trebala reflektirati i ličnost predsjednika EU.

NJEMAČKA KANCELARKA Angela Merkel susrela se prošlog tjedna u Parizu s francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem i uvjerila ga da ne želi Blaira za predsjednika EUNadalje, ona ne želi da to mjesto zauzme osoba koja možda ima karizmu, ali za sobom vuče kontroverze. Potom, smatra da to ne bi trebao biti političar iz neke moćne zemlje, jer će se u slučaju svaki njegov potez promatrati u kontekstu odnosa između velikih europskih sila, pa biti i prigovora da je povukao pojedini potez britanskom interesu. Mnogo bolje bilo bi da to bude neka osoba iz neke manje europske zemlje, jer će tada i manje zemlje osjećati da je taj čovjek i njihov predsjednik. Prema njemačkim izvorima, sve je to ona energično iznijela Sarkozyju za spomenutom večerom. Ti njemački izvori tvrde za Guardian da je Angela Merkel uspjela za svoju argumentaciju pridobiti i Sarkozyja, a ako je tako, Blair ima vrlo male izglede. Za Blaira je nezgodno što nema osobitu podršku ni u lijevom centru europskog političkog spektra. Sredinom prošlog tjedna u Bruxelles je doputovao britanski laburistički premijer Gordon Brown upravo da pruži podršku svom prethodniku na britanskom premijerskom položaju Blairu u njegovoj kandidaturi za predsjednika EU.

Brown je odmah po dolasku u Bruxelles otišao na sastanak predstavnika europskih socijalističkih stranaka kako bi agitirao da podrže Blaira. Ondje je rekao: “Suočimo se sa stvarnošću da je Blair jedina osoba koja predstavlja priliku da dobijemo moćnog, naprednog predsjednika.” No, prema tvrdnjama njemačkog dnevnika Süddeutsche Zeitung, tomu se snažno usprotivio njemački europarlamentarac Martin Schultz, šef socijalističke grupe u Europskom parlamentu. On se odlučno suprotstavio Blairovoj kandidaturi rekavši da na čelu Unije ne može biti osoba koja je zagovarala rat u Iraku. List tvrdi da nakon te Schultzove intervencije Blair “ima nula šansi”.