Objavljeno u Nacionalu br. 729, 2009-11-03

Autor: Nina Ožegović

INTERVIEW

Alan Bjelinski - rockerski život dirigenta u fraku

SKLADATELJ, ARANŽER I DIRIGENT Alan Bjelinski priređuje u KD Vatroslava Lisinskog veliki koncert sa Zagrebačkom filharmonijom u čast 100. obljetnice rođenja svog oca kompozitora Brune Bjelinskog

IZ GLAZBENE OBITELJI
Alan Bjelinski odrastao je u kući s tri klavira i od djetinjstva je
okružen glazbom, tako da mu je muzika postala sudbinaIZ GLAZBENE OBITELJI Alan Bjelinski odrastao je u kući s tri klavira i od djetinjstva je okružen glazbom, tako da mu je muzika postala sudbina“Imam samo dva-tri odijela koja sam kupio u Bosni”, kaže u šali Alan Bjelinski (45), hrvatski dirigent, skladatelj i aranžer, poznat po neformalnom odijevanju, a već godinama spaja nespojivo, prvo rock i klasiku, a zatim estradu i klasiku, promovirajući tako i u Hrvatskoj svjetski trend. Kad je prvi put nastupio u javnosti kao dirigent, kritičari su zapisali da je “Bjelinski osvojio publiku spontanošću, kvalitetom i izgledom”, a kasnije su se primjedbe proširile tako da ga danas, između ostaloga, zovu “klasičar među pop zvijezdama”. Piše i glazbu za kazališne predstave i filmove, a upravo je završio rad na muzici za najnoviji film Rajka Grlića “Neka ostane među nama”.

Surađivao je sa svim najvećim zvijezdama hrvatske estrade, od Severine do Olivera Dragojevića, a ravnao je gotovo svim velikim hrvatskim orkestrima, a između ostalih, i američkim BYU Orchestra Utah te Simfonijskim orkestrom iz Udina u Italiji. Iako je nesklon medijima - ali ne zbog arogancije, nego, kako kaže, pretjerane skromnosti - ovaj put je pristao na razgovor “zbog tate”. Naime, 1. studenoga navršila se 100. obljetnica rođenja čuvenog hrvatskog skladatelja i njegova oca Brune Bjelinskog, s kojim je bio jako vezan. Njemu u čast priređuje u petak, 27. studenoga veliki koncert u dvorani Vatroslava Lisinskog na kojem će ravnati Zagrebačkom filharmonijom.


NACIONAL: Potkraj studenoga pripremate koncert u povodu 100. godišnjice rođenja vašeg oca Brune Bjelinskog. Budući da je riječ o vašem ocu, da li su pripreme posebnije, a vi emocionalno angažiraniji?

- Naravno da je ovo poseban koncert, kojeg želim što bolje pripremiti. Koncert mi se činio najprikladnijim za obilježavanje tog datuma: za ta dva sata oživjet ćemo njegovu glazbu koju ćemo podijeliti s njegovim prijateljima, publikom, obitelji. Kako je u listopadu već održan jedan koncert komorne glazbe njemu u čast, odlučio sam se za večer simfonijske muzike. Na repertoaru će biti “Prva simfonija” – “Simfonija ljeta”, koja je zadnji put izvedena prije 30-ak godina, zatim “Dijalog”, ciklus pjesama za mezzosopran i orkestar uz solisticu riječke opere Kristinu Kolar, a u drugom dijelu balet zagrebačkog HNK-a izvest će dijelove tatinog baleta “Mačak u čizmama” u koreografiji Ljiljane Gvozdenović. Taj balet je prije nekoliko godina igrao u HNK-u u Zagrebu, a ja sam ravnao orkestrom.

NACIONAL: Kako pamtite oca i na koji je način utjecao na vaše muzičko formiranje?

- Njegov je život bio pun igre, u djetinjstvu me znalački upućivao u svijet muzike, a ja sam upijao njegove geste, riječi i veliko muzičko znanje. I moja majka Ljerka Pleslić-Bjelinski je pijanistica, vodila je Zagrebački klavirski trio tako da je u našem domu bilo jako puno muzike; u stanu smo imali tri klavira, a u posjet su nam dolazili brojni muzičari, skladatelji i dirigenti, ne samo iz Hrvatske nego i svjetska imena. Bio je zaljubljenik u prirodu i avanturist po temperamentu i svake je nedjelje s društvom išao na Sljeme ili u Samoborsko gorje. Kako je na Muzičkoj akademiji imao klasu kontrapunkta i fuge, svakog je ljeta znao držati ispite u prirodi, u Maksimiru, na Sljemenu ili u Samoboru, a čak i u našem stanu, jer je na taj način pokušavao umanjiti stres kod studenata. Kupio bi im čokoladice, a oni bi se opustili i u ugodnoj atmosferi pisali ispit. A ja sam kroz igru učio. Moj stariji brat Dean također je imao priliku postati muzičar, ali prevagnula je ljubav prema filmu i postao je filmski snimatelj.

NACIONAL: O vašem ocu kruži priča da je u odgoju djece bio jako strog i da vas je spartanski odgajao. Da li je to točno?

- Živjeli smo skromno, nismo išli na luksuzne večere, niti na balove, a ulagali smo u doživljaje, radost, dom. Tata nikada nije bacio komad kruha jer je u svojoj mladosti osjetio glad. Otac nas je naučio disciplini i radu, gurao nas je u sport - na gimnastiku i skijanje, a ljetne mjesece provodili smo na Silbi tako da sam sveukupno na tom otoku proveo nekoliko godina. Na žalost, zadnjih godina zbog obaveza jedva stignem do Silbe.

NACIONAL: Prvi koncert održali ste s devet godina na muzičkoj tribini u Opatiji. Da li je to iskustvo presudilo da se odlučite posvetiti glazbi?

- Svirao sam tatin “Koncert za jednog malog dječaka”, a nastupio sam sa Zagrebačkom filharmonijom, što je za mene bilo nevjerojatno iskustvo. Nisam osjećao nikakvu tremu, više sam se bojao u muzičkoj školi na godišnjim ispitima iz klavira dok su u publici sjedili moji roditelji i još desetak đaka. Ili na prijemnom ispitu iz dirigiranja za koji me pripremio maestro Vjekoslav Šutej, kada sam imao pomalo tremu. Danas ne osjećam tremu pred nastup, osim neke pozitivne adrenalinske napetosti u želji da publici prenesem dobru energiju. U to vrijeme bio sam premali da bih donosio ikakve odluke o svojoj budućnosti. Na mene je više utjecalo poticajno okružje - bio sam svakodnevno okružen zvukovima. Kad bih otišao kod nekog prijatelja, začuđeno bih pitao “Gdje vam je klavir?” Meni je klavir u stanu bio najnormalnija stvar, kao njima štednjak ili hladnjak, a kako ga oni nisu imali, to mi je bilo malo čudno.

NACIONAL: Na Muzičkoj akademiji položili ste tri prijemna ispita – za klavir, orgulje i dirigiranje. Zašto ste se opredijelili za dirigiranje?

- Vjerovao sam da dobro sviram klavir, ali sam vjerovao i u svoju lijenost sumnjajući da ću moći vježbati osam, deset sati dnevno kako bih postao profesionalni pijanist. A zanimao me i drukčiji zvuk. Kako rasteš i razvijaš se, upoznaješ kolege, koji su svirali neke druge instrumente, od gitare i bubnjeva do čela. Privlačio me je i pop zvuk. Umjesto da sam odlazio u klubove slušati pop i rock bendove, radije sam s nekima od njih počeo svirati, primjerice, s Aerodromom, Haustorom ili Filmom i tako pomalo ulaziti u svijet rocka. No klasika kao dimenzija ljepote i duhovnog doživljaja uvijek mi je bila iznad svega. Zato mi se činilo da će mi dirigiranje donijeti najpotpuniji doživljaj muzike.

NACIONAL: Kako ste se osjećali na rock sceni kao klasičan muzičar, obrazovan na Mozarteumu u Salzburgu? I jeste li u nekom trenutku imali dilemu što izabrati – rock ili klasiku, osobito zato što je u osamdesetima prošlog stoljeća rock scena bivše zemlje bila vrlo inovativna?

- U to vrijeme doista nije bilo uobičajeno da klasičar svira u rock bendu, no kako sam se odlučio na taj korak, ušao sam u tu priču do kraja, strastveno i sadržajno. Povremeno se neke stvari nisu poklapale i osjećao sam unutarnji nemir, no shvatio sam da je život često lutrija – ne možemo očekivati da nam se uvijek sve poklopi.

NACIONAL: Puno ste radili na estradi surađujući s raznim izvođačima, od Severine i Maje Blagdan do Olivera Dragojevića. Što ste naučili na estradi koja se u krugovima klasičnih glazbenika gleda s omalovažavanjem?

ČUDO OD DJETETA
Alan Bjelinski s 9 godina nastupio je u Opatiji sa Zagrebačkom filharmonijom izvodeći 'Koncert za jednog
malog dječaka' koji je
skladao njegov otacČUDO OD DJETETA Alan Bjelinski s 9 godina nastupio je u Opatiji sa Zagrebačkom filharmonijom izvodeći 'Koncert za jednog malog dječaka' koji je skladao njegov otac- Ti koji na estradu gledaju s omalovažavanjem nisu prošli moju priču. To je za muzičare vrlo zahtjevna dimenzija, jer trebamo proizvesti što kvalitetniji zvuk. Moj prvi susret s estradom dogodio se početkom devedesetih, nakon moje rock faze, kada sam počeo surađivati s Radojkom Šverko od koje sam puno naučio. Zapravo, kod mene se puno stvari odvijalo paralelno. Već sam imao vlastiti komorni orkestar Windstrings s kojima sam imao 400 koncerata, a čim sam prestao svirati rock, počeo sam dirigirati Simfonijskim orkestrom HRT-a. Iako sam se u to vrijeme najviše bavio klasikom, izlet u zabavne vode jako me veselio tako da sam u idućim godinama surađivao kao aranžer s gotovo svim estradnim izvođačima, od Borisa Novkovića do Doris Dragović i Olivera Dragojevića, koji je u svemu tome izuzetak.

NACIONAL: Kritičari su znali napisati da se ploče, koje prođu vaše “aranžerske škare”, ubrajaju u vrh domaće diskografije i da na njima uvijek donesete nešto novo. To se govorilo za LP “Bez struje” Parnog valjka te za najnoviji CD Olivera Dragojevića “Momenti”, koji je po mnogima “kulminacija dugogodišnje suradnje tri prijatelja i muzičara”, dakle, Olivera, gitarista Ante Gela i vas. Kako to komentirate?

- Stvarno ne znam, ali nešto postoji, možda radoznalost. Unplugged koncert Parnog valjka održan je u ZKM-u na početku moje karijere i pitao sam se kako bih ja mogao pridonijeti tim dečkima, koji su me zvali da im nešto napišem za gudački kvartet. I počeo sam pisati, stvar je dobro funkcionirala, a oni su napravili odličnu scenu i vjerujem da je i njima taj kocert ostao u dobroj uspomeni. Očito se sve poklopilo. Što se tiče Olivera Dragojevića, u tom slučaju nisam samo aranžer nego i član muzičke obitelji. On je veliki profesionalac, a svojim pjesmama dotiče ono najdublje i najiskrenije u ljudima. Jako volim s njim raditi, a on nikad nije isti – uvijek je drukčiji. Iako je pjesmu “Galeb i ja” otpjevao barem pet tisuća puta, uvijek je bio do kraja angažiran što nije lako. Naš tim – Oliver, gitarist Ante Gelo i ja, odlično funkcionira. Nastupali smo u Olympiji u Parizu, zatim u Carnegie Hallu u New Yorku, a u travnju slijedi nastup u Royal Albert Hallu u Londonu te u operi u Sydneyju.

NACIONAL: Zašto ste nakon deset godina postojanja i brojnih gostovanja ugasili komorni orkestar Windstrings?

- Uglavnom zbog preokupiranosti drugim poslovima. Rad u orkestru jako nas je veselio. Bio sam sretan kad bismo išli na turneju, pritom bih kupio sokove i kekse, podijelio ih prije puta muzičarima, a zatim bismo krenuli autobusom na koncerte u Čakovec, Sisak, Varaždin... Nastupali smo i u Sloveniji, Slovačkoj, Austriji, Švicarskoj i svugdje smo bili dobro primljeni. Svi se rado sjećamo tog vremena i često me pitaju hoćemo li se ponovno okupiti. Svi su na jako dobrim pozicijama u velikim orkestrima što pokazuje da im je iskustvo u Windstringsima također pomoglo. Tu nije bilo nikakvih kalkulacija, to je bila iskrena čistoća muziciranja.

NACIONAL: Zašto niste prihvatili ponudu da predajete na sveučilištu Utah u SAD-u?

- Taj sam poziv dobio 1992. godine, ali kada je moj otac umro htio sam ostati u Zagrebu. Osim toga, tada je u Zagrebu bila teška situacija i htio sam ostati ovdje i disati s mojim prijateljima i svim ljudima u Hrvatskoj. Ja nisam bio na ratištu nego sam u to vrijeme radio u Simfonijskom orkestru s kojim sam putovao i po bojištima. Baveći se muzikom, izražavao sam svoju potrebu za opstankom ljepote što je u tim danima rata bilo iznimno važno.

NACIONAL: U muzičkim krugovima i danas se prepričava zgoda s nastupa Maje Blagdan kao hrvatske predstavnice na Eurosongu u Oslu 1996. godine. Što se zapravo dogodilo?

- Probali smo u golemoj dvorani s dvije bine u koju može stati nevjerojatnih 40 tisuća gledatelja. Bila je neopisiva gužva, okolo su se vrzmali brojni izvođači, a tada, uoči naše probe, dogodio se neki problem s televizijiom i zamoljeni smo da pričekamo nekoliko minuta. Bilo mi je glupo stajati pred orkestrom i besposleno čekati, a tada mi je sinula ideja: “Naravno, Edvard Grieg!” Kako sam u to vrijeme puno radio sa svojim komornim orkestrom Windstrings, često smo svirali Griegovu “Holberg svitu”, koju sviraju svi komorni orkestri svijeta kao što simfoničari sviraju Čajkovskog. Rekao sam orkestru: “Ajmo, Holberg svita!” i dao im prvi ton, a oni su zapanjeno gledali ludog dirigenta, koji traži od njih da u dvije minute pauze sviraju Griega. Nisam znao hoće li prihvatiti izazov, ali oni su ga prihvatili i izveli je spontano, bez nota, po sjećanju. Nakon toga, radna publika pozdravila nas je velikim pljeskom, a mi smo postali zvijezde.

NACIONAL: Skladate, dirigirate i aranžirate. Što vas najviše inspirira?

- To je sve spojeno, to je sve zvuk koji teče vremenom, ponekad ga uhvatim bolje, a ponekad slabije. Ponekad vam vremenska stiska ne dozvoljava da napravite kreaciju kakvu biste htjeli, ali ste spretni pa se snađete, a imate i drage prijatelje, koji sve to shvaćaju. Jako mi je bitan tim s kojim surađujem. Ako radim po narudžbi neku kompoziciju za gudački kvartet, prvo zamislim te muzičare, a zatim razmišljam kako da napišem skladbu koju bi oni s radošću svirali. To je zapravo igra, jedan dan te odvede u jednom smjeru, a drugi u sasvim suprotnom, treba prespavati i zatim krenuti dalje. Ponekad s dna ormara izronim neku muzičku skicu i čudim se kako sam to zgodno napisao. Postoje i situacije koje zovem opsluživanje pjevača. Tada razmišljam o njegovim sposobnostima, pitam se što bi mu stilski najviše odgovaralo, gdje je on najjači i slično, a skladbe će se razlikovati ovisno od toga pišem li za opernu pjevačicu, prijateljicu Ninu Badrić ili Severinu. To je jako otvoreno i zanimljivo polje.

NACIONAL: Kako ovo stresno vrijeme opterećeno krizom i političkim smjenama utječe na vas i vaše skladanje?

Alan Bjelinski s Oliverom DragojevićemAlan Bjelinski s Oliverom Dragojevićem- Iako sam sretan što živim u Zagrebu, volio bih da ljudi žive spokojnije, s manje agresije i stresa. Volio bih da više poštuju sebe i da više ulažu u svoj razvoj, u svoju obitelj, odgoj djece i zdravlje, primjerice, da odluče piti dnevno pola litre vode više umjesto piva jer je to dobro za njihov organizam, a da manje kritiziraju i okrivljuju druge. Volio bih da se više oplemenjuju radom i da se vesele svakom novom danu. Radost življenja ne donosi samo nova torbica niti automobil nego komunikacija među ljudima. Smeta me što se u većini medija, osobito na televizijama, najviše pokazuje politika. Mislim da bi trebao postojati zaseban politički kanal pa neka onaj tko je lud za politikom 24 sata gleda samo politički program, a nama ostalima dajte lijepe dokumentarce. Vrijeme je olovno i teško pa ako smo zatrpani političkom ljudi se teško izražavaju i plaše se išta reći, pa se zatvaraju u oklope, a ako živimo u oklopima nismo sretni i ne živimo dobro. Treba se prošetati po Sljemenu i brati kestenje, pokupite sa staze onaj prljavi papir koji je nekome ispao iz džepa i naravno, udahnuti svjež zrak.

NACIONAL: Svojedobno ste u Rijeci sudjelovali na koncertu Olivera Dragojevića koji je organizirao lokalni SDP. Znači li to da vam je bliska ta politička opcija?

- Molim, bez ljutnje: za mene su nazivi stranaka samo kratice od tri, četiri ili pet slova. Političari su za mene veliki ljudi i daj Bože da svaka od njihovih stranaka bude što bolja, ali ja u životu nemam vremena za politiku. Politika je druge boje i ne uklapa se u boju mog života. Više bih volio biti ribar i imati svoju koču, iako bi mi možda to ubrzo dosadilo. Do sada sam u životu vjerojatno svirao za razne stranke, no uvijek mi je bilo puno važnije nastupati na koncertima s kojih prihod ide za nabavu pasa za slijepe ili slušnih aparata. Najvažnije mi je napraviti dobro djelo. Kad bih u svoj život ugurao još i politiku, tada bi mi bilo prestresno. Jer politika nije igra, a muzika jest. A ja se volim igrati. Muzika je i vrlo ozbiljna i duboko je doživljavam i želim je prenositi ljudima, koji je jednako doživljavaju.

NACIONAL: Što smatrate krunom karijere?

- Nema krune, niti karijere. Sve je samo učenje. Kruna karijere postiže se u trenutku kada spoznaš da tako malo znaš da moraš još više učiti i razumijevati druge skladatelje te se natjecati sam sa sobom kako bi za malu točkicu postao još bolji. Sretan sam što se bavim tim poslom i što me tim ljudi s kojim radim prihvaća i daje sve od sebe. A najveću zadovoljštinu osjećam onda kada zvuk, kojim se bavim, počinje zvučati kao da dolazi iz neke više sfere.

NACIONAL: Što još pripremate?

- Miljenko Puljić, ravnatelj Zagrebačke filharmonije, pokrenuo je novu, popularniju Oktavu, a dva programa pripala su meni. U petak, 13. studenoga, dirigirat ću koncertom Maksima Mrvice, a zatim 25. studenoga slijedi dobrotvorni koncert Ive Gamulina kojem će gošća biti talijanska pjevačica Ana Oxa, a prihod je namijenjen djeci leptirima. U svibnju će biti novi koncert Olivera Dragojevića u Zagrebu, možda u KD Vatroslava Lisinskog, a možda i na otvorenom: Oliver za klavirom, Gelo na gitari, a ja dirigiram orkestrom RTV-a.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika