Zoran FerićPovijest su najčešće mijenjale utopijske ideje, a najvažnije umijeće politike jest obući utopiju u svakodnevno odijelo i učiniti je što uvjerljivijom. Pa kao što vjerski fanatici očekuju kraj svijeta u sljedeći utorak, tako i utopisti očekuju pravdu, odmah. A najviše se pravde, jednakosti i blagostanja obećava i očekuje pred izbore. Iako su malobrojni danas spremni priznati da se ičemu nadaju. Nevažno je jesu li izbori parlamentarni ili predsjednički, obećanja i retorika su isti, iako su dužnosti i ovlasti premijera i predsjednika različite. Ali kandidati se ne žele previše zamarati konkretnim. Osim toga, obećati nešto konkretno puno je rizičnije nego obećati pravdu, ili poštenje ili oranje.

PREDSJEDNIČKA KAMPANJA POČELA JE TEK KAD SE U NJU UKLJUČIO I MILAN BANDIĆ. U ovome tjednu, kad se obilježava 20-godišnjica pada Berlinskoga zida, ove dvije teme, izbori i pad komunizma, dominirale su u novinama. Pad komunizma, koji je svijetom proširio toliko optimizma da možemo reći kako se tih mjeseci i godina optimizam širio brže od svinjske gripe danas i kako je rađanje slobodnih društava zauvijek promijenilo političku sliku Europe, s vremenom je istočnoj Europi donio i snažno triježnjenje. Ratovi na Balkanu i u bivšem Sovjetskom Savezu, tranzicija, mafiokracija, povratak u rani kapitalizam, brutalno izrabljivanje, sve je to zadesilo one optimistične tipove koji su turpijicama za nokte i ključevima nasrtali na Berlinski zid. Kao i stotine milijuna onih koji su sve to s nevjerojatnom nadom gledali na televiziji. Virus optimizma da će svijet biti bolji formirao je nakratko osjećaj da se doista nalazimo u nekoj pozitivnoj utopiji i da se čovječanstvo nakon desetljeća surovih lutanja konačno okrenulo boljemu. Tako nekako zamišljam i ono vrijeme neposredno nakon revolucije 1917. kad se u Rusiji virus optimizma obilno miješao s ljudskim tjelesnim tekućinama, ponajčešće krvlju. Poslije veličanstvenog kolektivnog optimizma obično vidimo okrvavljene leševe, uzvišeno se prepliće s užasnim i krvavim, nepoderiva snaga ljudskog duha obračunava se sa slabošću njegova tijela. Početni optimizam, razigranost, posvemašnji osjećaj slobode koji je i stvorio rusku avangardu, opijenost promjenom, uskoro su se pretvorili u staljinizam, čistke i konclogore.

VIDJELI SMO TO ODLIČNO I KAD JE U JEKU BOMBARDIRANJA I POKOLJA GOSPOĐA MILOŠEVIĆ govorila da je komunizam došao na vlast u moru krvi i da bez krvi neće ni otići. Ta boja crvenih krvnih zrnaca nepovratno ga je obilježila. Doduše, ne svugdje. Veći dio zemalja europskoga istoka oprostio se od svojih 40-godišnjih zabluda uz pivo, a ne s vampirskim sklonostima. Česi, Slovaci, Mađari, Bugari, Rumunji, Litvanci, svi su oni preskočili barem tu krvavu dionicu, ali ih je sustigla ona druga: tranzicija, mafiokracija i opće osjećanje poraza i nepravde. Komunizam je propao iz jednostavnog razloga: bio je nepravedan. I tada su se mase potlačenih i obespravljenih okrenule kapitalizmu i tržištu kao mehanizmu koji će, valjda, osigurati pravednost. Međutim, tržište je još neusporedivo dalje od ideje pravednosti nego državna ekonomija komunističkih zemalja. U komunizmu je čovjek izgubio velik dio slobode i mogao je sasvim lako izgubiti glavu, ali bilo je teško izgubiti posao. Naravno, ako si bio svjestan što se smije, a što ne. Međutim, rušeći komunizam, taj je nepravdom pogođeni čovjek sigurnost u aspektima rada i stanovanja zamijenio za traperice i trendovske tenisice. Možda nikada u povijesti ljudsko biće nije prodalo tako puno da bi dobilo tako malo. Zapad je trgovao prilično apstraktnom idejom slobode i šarenim đinđuvama kako bi pripremio veličanstvenu kolonizaciju koja je počela dirljivim rušenjem Berlinskog zida.

TRANZICIJSKE ZEMLJE POSTALE SU KOLONIJE i odličan poligon za poslovne i kriminalne smicalice kakve na Zapadu više odavno nisu moguće. Pa smo tako dobili privatizaciju i financijski inženjernig. Privatizacija nas je trajno obilježila kao nepravedno društvo, a financijski inženjernig pokazao je koliko građani Hrvatske malo znaju o tržištu, poslovanju i kapitalizmu uopće. Ideja o funkcioniranju tržišta običnom je zaposlenom čovjeku ovdje bila toliko “apstraktna” da su građani masovno povjerovali kako se novac iz tog nevjerojatnog lanca sreće doista ulaže u poslovne projekte i kako je moguće biznisom koji nije oružana pljačka banke ili prodaja organa namiriti kredit s 30 posto kamata mjesečno. Financijski je inženjering paradigmatska slika naivnosti čovjeka na prijelazu iz socijalizma u kapitalizam, a privatizacijski kriminal pokazatelj je malignog iskorištavanja takve naivnosti i nesnalaženja s jednom jedinom devizom: kapitalizam dopušta svakakve svinjarije. A osim financijskoga inženjeringa, koji je pokupio male devizne ušteđevine, na djelu je ovdje bio i jedan puno strašniji inženjering, inženjering duša. Privatizaciju je poduprla i arhaična nacionalna utopija početkom 90-ih. Kao da smo nakon pada komunizma svi mi ovdje ostali goli, neobranjeni i naivni poput male djece s kojom je svatko mogao sve što je htio. Zato je naša kriminalna privatizacija slična zločinu protiv nemoćne osobe, nešto kao kad djetetu uzmete kiflu ili retardiranom 30-godišnjaku sličice nogometaša. S odjecima te pljačke nemoćne osobe susrećemo se, evo, i danas. I nije tu najstrašnije što kriminala ima, nije čak ni to što ga ima toliko, nego upravo to što je svih ovih godina kriminalcima u ovoj zemlji posao bio toliko lagan. Na Zapadu se barem moraju malo namučiti pa se to može računati i pod ozbiljnu i rizičnu djelatnost. Ovdje gotovo da i nije bilo rizika. Samo profit. To je izazvalo kolektivne frustracije koje sada u predizbornim obećanjima kandidati u iscjeliteljskom tonu serviraju biračima. Nova pravednost Ive Josipovića može kao obećanje funkcionirati upravo zato što smo s pravdom i pravednošću bili toliko deficitarni, konjski rad Milana Bandića pak zato što se u ovoj zemlji tradicionalno ne cijeni rad, a svi nekako osjećaju da bi i to možda trebalo početi poštovati, ljudskost o kojoj govori Vesna Pusić upravo nam je neophodna, kao i nova vjera u državu i institucije, dok je optimizam, o kojemu govori Nadan Vidošević, za ovu zemlju nedosanjani san. Svi kandidati obećavaju bolju budućnost, ali čini mi se da će biti ključno i obračunati se s lošom prošlošću, jer nam je budućnost još uvijek tako ovisna o prošlosti. Ozbiljna revizija privatizacijskoga kriminala, kao i nesmiljena zapljena ukradenog, donekle bi ispravili frustracije iz prošlosti.