Objavljeno u Nacionalu br. 730, 2009-11-10

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Nekad i sad

Čak i ja, opterećen s dva ozbiljna kredita i s osam radnih mjesta koja sam promijenio u 20 godina, bez ičega osim obitelji, stana i auta, uistinu mislim, vidim i znam da danas živim bolje nego do studenoga 1989., iako ni blizu koliko sam se naivno nadao

Renato BaretićRenato Baretić“Danas ste slobodni skroz do navečer”, rekla je tog jutra gospođa Seadeta Midžić, kultur-atašeica (tadašnja) RH u Njemačkoj, “pa vam predlažem da malo razgledate Berlin. Trenutno je najveća atrakcija izložba o Nefretiti, tu blizu, u...” Kulturno sam joj rekao da se Nefretiti, kad me već toliko tisućljeća čekala, sigurno može strpjeti još malo i da prvo želim obići kafić “King”, onaj iz kojeg su Hrvati uspjeli lažirati Bundesligu, potom se fotografirati ispod ulične table s natpisom “Jebenstrasse” (odmah do kolodvora ZOO!), zatim otići do Potsdamerplatza, Checkpoint Charlieja i Alexanderplatza. Bio sam tad prvi put u Berlinu, gradu s kojim sam tajnovitim nitima bio vezan od najranijega djetinjstva - prva moja fotografija prikazuje strica Anđelka, 20-godišnjaka, kako me drži u ajnpendeklu na terasi u Remetama, dan prije nego što će pobjeći od regrutacije i do smrti se nastaniti u Zapadnom Berlinu.


OBIŠAO SAM TOG DANA, zahvaljujući pomoći drage prijateljice Alide Bremer, sve što sam poželio, pa i više od toga, ali potpuno zbunjen osjećajem kakav ni u snu nisam očekivao - istom kao i na Žutu, drugom po veličini otoku među Kornatima. Nisam alternativac, smijem se na sve od reikija do ajurvede, ali na Žutu se svaki put osjetim kao ona zelena lampica na displeju mobitela koja pokazuje kako se baterija puni. E, isti taj neobjašnjivi osjećaj pojavio mi se i tog dana u Berlinu. Ali i pri svakom od sljedeća tri posjeta. Berlin je jedini grad u koji bih se mogao zauvijek preseliti iz Splita, ne bi mi uopće falilo more, samo ako mi date pola sata da spakiram najvažnije stvari i - evo oči da ću poći, štono bi rekao Slamnig. Berlin je za mene, baš kao i pusti Žut, i mjesto savršene jasnoće i nerazjašnjivih tajni. I zato zadnjih tjedana, povremeno gotovo na rubu suza, surfam po internetu i gledam na koje se sve načine obilježava dvadeseta obljetnica probijanja Zida, događaja koji je sve nas rođene prije tog događaja sudbinski odredio.

TREBAO SAM BITI U BERLINU OVIH DANA, ali su mi se planovi izjalovili i sad, umjesto da nasmiješeno šalabajzam kroz hladni vjetar što dopire od Baltika, nujno čitam tuđe dojmove, analize i komentare. I užasno mi na živce idu “ostalgičari”, bivši DDR-ovci, koji u anketama odgovaraju da im je prije ujedinjenja bilo bolje. Ima ih skoro 50 posto, a sa suzdržanima i daleko preko toga! Um Gottes Willen, dvadeset godina kasnije ispada da su oni iz socijalizma onako epohalno bježali u kapitalizam zapravo samo zato što su očekivali da će tek tamo pronaći pravi - komunizam! Pečene koke da im s neba padaju, što li? Ma, ako i jest bilo tako - nije li 20 godina života u najbogatijoj i najproduktivnijoj europskoj državi sasvim dovoljno da se ljudi priviknu na nove okolnosti i snađu u novim uvjetima (i to ne nametnutima nego, dapače, žarko žuđenima!) umjesto da i dalje iščekuju nekoga drugog tko će im pronaći i osigurati posao, stan i hranu? Doživotno, naravno. Ne razmišljaju uopće o tome koliko bi Zapadna Njemačka danas bila silno moćna i bogata da nije, s veseljem i entuzijazmom, uložila nebrojene milijarde maraka, potom i eura, u svoju siromašnu istočnu sestricu, ne kradući pritom od nje ama baš ništa. Bilo je, dakako, (i još ima) na zapadnoj strani dosta posprdnosti spram istočnjaka, ali 20 godina ipak je debelih 20 godina! Zato bi svima ovima koji tvrde da je u DDR-u bilo bolje trebalo priuštiti vremeplovno putovanje unatrag, ali da ostanu ovakvi, 20 godina stariji, pa da ih čujemo kad se vrate u sadašnjost...

ISTO VRIJEDI I ZA NAS, JER I OVDJE SE ZADNJIH DESETAK DANA, u povodu berlinskog jubileja, naveliko piše i govori o tome je li “prije bilo bolje”. Jest, bilo je, ali samo utoliko što smo u zadnjim trenucima toga “prije” bili 20 godina mlađi, potentniji i izdržljiviji. U svakom drugom pogledu bilo je i gore i teže. Nije bilo participacije kod doktora, ali nije bogme bilo ni dopuštenog minusa na tekućem. Školovanje je bilo besplatno, ali zime bez redukcije struje, plina ili grijanja bile su rijetke. Da je i sad “kao prije”, Kosovo bi danas bilo i naš problem a, tko zna, možda bi Clinton onomad dao bombardirati i Zagreb zbog njegova odnosa prema Prištini. Okej, možda ne bismo gledali “Big Brothera” i latino sapunice u originalnim i domaćim varijantama, ali imali bismo samo dva TV-programa, ne bi bilo ni kabelske niti satelitske televizije. Imali bismo stanarsko pravo i sigurno zaposlenje do penzije, ali vozili bismo se na par-nepar i plaćali papreni depozit za prelazak granice. Novi filmovi i albumi stizali bi do nas s dvije godine zakašnjenja, nogometna i košarkaška liga bile bi nam neusporedivo jače, ne bi bilo kladionica, ali rezultate bi naštimavao Velibor Džarovski Džaro. Učitelji i profesori uživali bi neusporedivo veći respekt, ali djeca bi nam svakog svibnja trčala sa štafetom i potom odlazila u vojsku najmanje 200 kilometara od kuće. I znala bi, još od vrtića, da se vani ne govori i ne pjeva ništa od onoga što se čuje doma. Dalo bi se ovako nabrajati i komparirati do besvijesti, ali i ovo je, pretpostavljam, bilo dovoljno da, sljedeći put kad vas pitaju je li prije bilo bolje nego danas, malo bolje razmislite. Bilo je bolje, ponavljam, samo zato što smo bili 20 i više godina mlađi. Sav jad, ljigavost, prijetvornost i konzumeristička sebičnost u koje smo onako veselo utrčali poslije pada Berlinskog zida ne mogu me uvjeriti u to da danas, svemu unatoč, ne živimo bolje. Čak i ja, opterećen s dva ozbiljna kredita (treći sam otplatio prošli mjesec, hura!) i s osam radnih mjesta koja sam promijenio u zadnjih 20 godina (pobočne i pomoćne poslove, poput pisanja knjiga ili pitanja za kvizove, recimo, u to uopće nisam ubrojio!), bez ičega osim obitelji, stana i auta, uistinu mislim, vidim i znam da danas živim bolje nego do studenog 1989. Ni blizu onoliko bolje koliko sam se naivno nadao i potom žestoko trudio, ali ipak neusporedivo kvalitetnije od onoga prije. Deveti studenoga 1989. zato ću zauvijek nositi u srcu i mislima kao jedan od najpoetičnijih datuma u svjetskoj povijesti i osobnoj biografiji. A u Berlin ću na proljeće, šmrc...

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika