Zoran FerićMoja mlada susjeda ima majicu sa slikom Luke Ritza. Jedan moj učenik imao je nekoliko različitih majica s likom Che Guevare. Djecu u školi ponekad viđam u majicama s likovima Jima Morrisona ili Boba Marleyja. Svim tim ljudima s majica zajedničko je to što su mladi. I što su mrtvi. Zar čovjek uistinu mora biti mrtav da bi ga drugi nosili na majicama, pitam se ponekad. Iako znam odgovor. Očito mora. Postoji u našoj kulturi prilična fascinacija mrtvima, a jedna od najčešćih karakteristika junaka našega adolescentskog doba je upravo to što više nisu među živima.

U prošlome tjednu u medijskom, a bome i gradskom prostoru uz predsjedničke kandidate dominirala su i dva tužna junaka naše nasilne gradske svakodnevice: Luka Ritz i Frano Despić. Obojica, kao što znamo, ubijeni u uličnoj tučnjavi; jedan kao žrtva, a drugi kao napadač. Prošle je subote, dakle, u podne održan na Trgu bana Jelačića peti koncert sjećanja na Luku Ritza pod nazivom "Svačije je pravo živjeti". Upravo nas ovaj naslov podsjeća na to kako u svakom trenutku kao društvo moramo imati pred očima upravo one najjednostavnije stvari, ono o čemu ne mislimo zato što život shvaćamo kao nešto normalno i svakodnevno. O životu definitivno ne mislimo dovoljno, sve dok ga ne nestane. A da ga može nestati i na krajnje glup i nepotreban način, pokazuje nam upravo smrt mladića čijoj je uspomeni bio posvećen subotnji koncert.

On pokazuje da se nevina žrtva ne zaboravlja i da u ovome gradu postoje dovoljno uporni ljudi koji su spremni djelovati protiv kulture nasilja, protiv besmislenih uličnih borbi i plemenskih krvnih osveta. Kad slušamo riječi pjesme "Surovi grade", možemo, usprkos toj strašnoj tragediji, osjetiti optimizam u akciji. Onaj optimizam koji nam tako temeljito nedostaje: elementarnu spremnost čovjeka na akciju za opće dobro. A micanje nasilja s naših ulica jedno je od najelementarnijih općih dobara koja bismo trebali voljeti i poštovati. Uostalom, najvažnija funkcija države i njenih institucija je da nas štiti. Zaštititi bi nas trebala ta država na razne načine, financijski, zdravstveno i nacionalno, trebala bi zaštititi našu tradiciju, kulturu i dostojanstvo.

Međutim najviše bi nas trebala zaštititi od nasilne i glupe smrti na ulici. To, nažalost, kako vidimo, institucije ne čine dobro. I upravo zato je koncert u sjećanje na Luku Ritza tako važan, on nam pokazuje ono najelementarnije: kako upregnuti vlastite energije u zaštitu one tihe i civilizirane većine koja ne hoda uokolo obrijane glave spremna bejzbolskom palicom ili bokserom nekome razbiti glavu. Svjedoci smo, s jedne strane, popriličnog truda države da nas kupujući vojne kamione, tenkove ili kalašnjikove zaštiti od, recimo, zamišljenog vanjskog neprijatelja, Srba, Slovenaca ili Bugara, svejedno, a s druge gotovo nikakav da nas zaštiti od vlastitih sugrađana kojima je dosadno. Dio budžeta namijenjen obrani i onaj predviđen za prevenciju uličnoga nasilja smiješno je uopće uspoređivati. Upravo zato je to što je u ovakvoj državi Luka Ritz postao tragični simbol borbe protiv uličnoga nasilja sasvim sigurno važna stvar za sve nas i našu svijest o nama samima, a pouke koje su izvedene iz tragedije njegovih roditelja, prijatelja i svih bliskih učinit će, nadam se, u budućnosti puno dobroga. S druge strane stoji još jedan tragično poginuli mladić, Frano Despić, o kojemu se u novinama puno govorilo. Tužiteljstvo je nakon 20 mjeseci istrage odustalo od progona Aleksandra Koprivice za kojega se sumnjalo da je u parku Ribnjak nožem ubio Franu. Nije pronađeno dovoljno dokaza koji bi nesumnjivo upućivali na ubojicu, pa je optužba odbačena. Povodom toga pojavio se u novinama niz članaka o tom tragičnom događaju, kao i poruka ožalošćene majke koja samo želi naći ubojicu svoga sina. Međutim, tragedija Frane Despića neusporedivo je kompliciranija nego ona Luke Ritza. Nesumnjivo zato što je Frano Despić bio među napadačima, on je bio među onima što su letvama i palicom napali mirne dečke koji su na klupi u parku slavili rođendan jednoga od njih. Po načinu na koji je Frano ubijen, izboden nožem 8 puta, može se, međutim, vidjeti ne samo da je prekoračena nužna obrana, nego da ga je netko divljački ubio. U strašnoj mržnji i strahu. Mržnji i strahu što se nekako nasele u žrtvama nasilnih djela, žrtvama koje u jednom trenutku prestaju biti žrtve i postaju nasilnici opasniji od onih koji su nasilje izazvali. Stoga bi jedna od važnijih poruka samouvjerenim i nasilnim dečkima bila: "Čuvaj se uplašenih." U svemu tome nije nevažno i pitanje tko je zapravo uplašio uplašene i tko je od žrtava učinio ubojice. Ne žive li mladići duge kose, rokeri i pankeri u stalnom strahu od obrijanih glava, nemaju li gotovo svi mladi koji često izlaze i druže se izvan kuće nekakvih iskustava s nasiljem? Dakako, kao žrtve? Tragedija Frane Despića strašna je i zato što se ne može zanemariti da je bio među napadačima.

Po komentarima čitavoga slučaja vidljivo je da ljudi naprosto ne žele zanemariti tu činjenicu, a neki idu tako daleko da kažu: "Tako mu i treba." Takvi komentari su, naravno, užasni, ali su isto tako razumljivi. Zašto? Zato što je ljudima naprosto dosta života u strahu, dosta im je da navečer moraju dobro gledati kad im ususret ide nekakva grupica tinejdžera i ovu smrt vide kao neku vrstu kozmičke pravde. Da je sve ovo film, publika bi pljeskala osvetniku koji je konačno kaznio zlostavljača. Na našu žalost, ovo nije film i mi to dobro znamo, a neki se ljudi i dalje ponašaju kao da su u kinu. Frane Despić dakako zaslužuje pravdu, zaslužuje je javno i glasno, ali i privatno, u krugu prijatelja i na tulumima kad se u pola glasa šapće da je sam odgovoran za svoju smrt. Dio tragedije Frane Despića je i to što njegovo lice nikada neće osvanuti na nečijoj majici. I to, na neki način, zaslužuje, kao što zaslužuje svu pažnju društva u rasvjetljavanju svoga slučaja. U novinskim napisima postoji tendencija da se Franu proglasi žrtvom. On to i jest, ali treba jasno reći i to da je bio napadač i da se lako moglo dogoditi da i on nekoga liši života i da bi taj netko po svoj prilici bio potpuno nevin. Kao Luka Ritz.