Nakon duljeg razmišljanja, koje je kod nacije već počelo izazivati zabrinutost, premijerka Jadranka Kosor uspjela je ipak pronaći nasljednika za Damira Polančeca, i to - ako u ponešto karikiranome stilu pristupimo ozbiljnim državnim stvarima - čak višeglavoga nasljednika. To je na neki način i prirodno. Kao što je poznato, gospodin Polančec imao je više desetaka službenih i neslužbenih funkcija, za dobro naroda radio je - kako se svojedobno ispovjedio na medijskome oproštaju - gotovo od zore do zore, i razumljivo je da se takvog unikatnog pregaoca stahanovskoga profila ne može zamijeniti samo jednim čovjekom. Kao zamjena neponovljivome gospodinu Polančecu ustoličeno je, dakle, šest novih aktivista, moglo bi se reći: okruglo jedan na desetak Polančecovih zaduženja.

Nejasno je hoće li to biti dovoljno. No, kako god bilo, ministri Darko Milinović i Ivan Šuker postali su i potpredsjednici Vlade; supstitut za uže ekonomskoga Polančeca, odnosno Polančeca u njegovom temeljnom izdanju, postao je Đuro Popijač; na sve njih za svaku sigurnost dodana su i tri specijalna savjetnika (Borislav Škegro, Željko Lovrinčević, Sandra Švaljek). Polančecov odlazak arenu je učinio karakterno dinamičnom i orijentacijski iznimno zahtjevnom. U svakom slučaju, ako i tako opsežna kadrovsko-duhovna obnova ne proizvede hitar preporod, netko bi mogao zaključiti da je hrvatska ekonomija doista u krizi.
Aduti Jadranke Kosor zaslužuju malu sadržajnu analizu. Razumljivo je da gospodin Milinović zadnjih dana dobiva na značenju s obzirom na epidemiju svinjske gripe, za koju se ne zna treba li se ili ne treba protiv nje cijepiti, što je uostalom irelevantno jer cjepiva ionako nema na tržištu. S pozicije ministra zdravlja Milinović je, međutim, naciji dao nekoliko konstruktivnih uputa koje problem rješavaju u temelju. Kao prvo, još ranije je naglasio važnost dizanja utega, ističući vlastiti primjer. Da bi pojačao poruku, u medijima se - u pelivanskome stilu - periodički pojavljuje gol do pasa. Potom je istaknuo medicinske efekte pijenja čaja s limunom, zaključujući da se radi o lijeku bez premca. Na kraju je toplo preporučio saunu od devedeset stupnjeva, koje čovjek može preživjeti, ali virusi navodno ne mogu. Preporuka je pomalo revolucionarna. Mnogi su mislili da virusima toplina zapravo odgovara, ali Milinovićeva istraživanja utvrdila su suprotno. U stilu velikih izumitelja, odvažno ih je provjerio na vlastitome primjeru: izjavio je da nije dobio gripu samo zato što je nakon kontakta sa zaraženim bio u sauni.

Ako se jednoga potpredsjednika Vlade može sažeto opisati kao polugolog čajopiju koji parom liječi i nelječivo, kod drugoga - Ivana Šukera - može se primijetiti da mu ni snažnija doza saune vjerojatno ne bi bitno naštetila, ne samo kao prevencija od gripe. No kad već nije mačistički šesan poput Milinovića, zato je barem plutabilan. Gospodin Šuker teško može potonuti, što je dokazao višegodišnjim održavanjem na površini u financijskim močvarama u kakvima bi se jedva snalazili i spekulacijski aligatori. U opljačkanoj državi, koja nema ni prebijene pare, on nekakvom alkemijom permanentno uspijeva zatvoriti razne rupe, namiriti - uz ostale umirovljenike - pola milijuna branitelja, održati fiskus na kakvom-takvom životu, vraćati dio dugova i dobivati pritom nove kredite, i sve to što čini zapravo je ravno mađioničarskome čudu. Jedan je od najkompetentnijih ministara u vladi, i činjenica da je potpredsjednik Vlade uspio postati tek za mandata gospođe Kosor vjerojatno je u prvome redu proizvod njegova kasnog priključenja Sanaderu u HDZ-ovim presudnim frakcijskim bitkama.

S obzirom na svoju političku prošlost, Borislav Škegro teško da je mogao računati na funkciju višu od volontersko-savjetničke, iako ima prilično dobar mozak za ekonomiju. Kao nekadašnji Tuđmanov ministar financija, bio je - nazovimo to tako - aktivan faktor za podršku u mnogim pretvorbenim malverzacijama. Među ostalim, osobno je nadzirao namještenu prodaju Večernjeg lista HDZ-u. Za razne potrebe Tuđmana i HDZ-a vješto je uspijevao spremati devize u daleke inozemne banke. U kasnijoj fazi postao je samostalan spekulativni ekonomist, no čini se da sa svojim investicijskim fondom Quaestus nije uspio proizvesti ništa financijski spektakularno. Počeo je, međutim, u zadnjem razdoblju - kad je kriza u državi uhvatila maha - objavljivati ekonomsko-političke članke u novinama, i tu se, kao kritičar i dijagnostičar, pokazao iznenađujuće kvalitetan, priključujući se time nizu likova koji su postali uvjereni borci za narodne interese nakon što su zadovoljili interese oligarhije kojoj su pripadali.

S odlaskom Polančeca gospođa Kosor osvojila je priliku da izvede kadrovske intervencije koje će probuditi naciju iz rezigniranosti i jamčiti nekakve pomake na ekonomskom planu, ali tu priliku nije iskoristila. Đuro Popijač iz letargije jedva da može trgnuti i samoga sebe, a kamoli nekog drugog. U životu je poslodavac bio samo po tome što je radio kao predsjednik udruge poslodavaca. Za tu birokratsku funkciju istinski poslodavci uglavnom nemaju vremena. Gospodin Popijač je, međutim, iskoristio taj kvazivažan položaj da se na televiziji nametne kao ekonomsko ime prvoga reda. Ulaskom u Vijeće HTV-a - postao mu je i predsjednik - dobio je privilegij da danima ne silazi s ekrana, ujutro, u podne, navečer. Uglavnom je prodavao tešku davež, ali postao je neizostavan kad god se nešto razglabalo o gospodarstvu, kao da je ekonomski nobelovac.
Danas je postao ministar ekonomije, isključivo zahvaljujući toj medijskoj agresiji. Jadranka Kosor ustoličila ga je kao "nezavisnoga stručnjaka" zato što se naciji mjesecima vrti pred nosom, a pritom raspolaže i narodskom vrlinom da nit' smrdi, nit' miriše, što se u hrvatskoj politici uglavnom cijeni. Vjerojatno svjesna Popijačevih ograničenja i stručne nedorečenosti, premijerka mu je nametnula kontrolne mehanizme u formi gorespomenutih likova, kreirajući time neobičan ekonomistički kolektiv s nejasnim ovlastima, koji će promatrače radosno iznenaditi uspije li proizvesti bilo kakav pomak.