Starije generacije zasigurno će se sjećati vinkovačkog lista Hrvatski vjesnik. Bilo je to 'zlatno doba' hrvatskog žurnalizma. Rat u Hrvatskoj bio je na vrhuncu, državotvorni mediji služili su kao pouzdana ideološka straža tisućljetnog sna malog balkanskog diktatora, a elitna postrojba strukovnih specijalaca imala je jednu 'nesvjesnu' misiju - prevenciju ulaska bilo kakvog oblika razuma u javne gabarite mlade državice.

Vođino prkno i etnička čistoća

Žurnalistička brigada, većinom sazdana od nekadašnjih mladunaca iz kumrovečkog inkubatora, prve je redove tih godina popunjavala bojovnicima iz tiražnijih kolektiviteta, poput Slobodne Dalmacije i Vjesnika, a veliku, takoreći ključnu ispomoć u kreiranju točke na U po pitanju nacionalne histerije, pružao je Antun Vrdoljak, čijom je osobnom zaslugom oveća masa nepodobnih kadrova sustavno i u koloni otpravljana iz prisavskog mastodonta. Navedena bratija, izuzev možda Vrdoljaka, nikada nije izravno pozivala na masovno odstranjivanje Srba, muslimana i ostalih suvišnih etniteta, jer bi to, čak i u takovo vrijeme, kroz prizmu međunarodne zajednice bilo utuživo i stoga rizično, pa se - što iz istinskih uvjerenja, što iz oportune navade da se Tuđmanu liže prkno - svakojakim subverzivnim pisanijama nastojalo apologetski pristupiti tematici etničke čistionice.

Akademik - 'nezavisni ustaša'

A Hrvatski vjesnik? Taj je mali lokalni biltenčić u rečeno vrijeme proizašao kao savršena i ciljana posljedica atmosfere koju su stvarali režimski mediji. Glavni urednik dvomjesečnika iz Vinkovaca bio je Zvonimir Šekulin, koji je za razliku od tadašnjeg prosječnog akademika 'nacionalnog' usmjerenja kraj svog imena volio stavljati jedinstvenu titulu - 'nezavisni ustaša'.

Svoju ovisnost o notornom fašizmu i potpunu nezavisnost o mozgu, Zvonimir je Šekulin iz tjedna u tjedan slikovito prezentirao na način da se na stranicama Hrvatskog vjesnika sa svojim suradnicima natjecao po broju literarno zaklanih, oderanih i obješenih Srba, silovanih srpskih nevjesta ili pak efikasnom prokazivanju posrbica. Potonji pojam, preveden na hrvatski, označavao je građane hrvatske nacionalnosti koji su po mišljenju 'nezavisnog ustaše' imali premale očnjake u 'zajedničkoj borbi' protiv vjekovnog neprijatelja, pa su stoga morali biti notorni izrodi. Taj je najgori soj 'tzv. Hrvata' - odmah pored reklama svih većih državnih firmi (!) - u većini slučajeva završavao na velepoštovanim stranicama HV-a jer se usudio prozboriti protiv ksenofobnih navada tadašnje državne vrhuške.

Audijencije kod Velikog Vođe

Hrvatskog vjesnika već odavno nema, a vi se vjerojatno pitate zašto sam se u ovom tekstu dotaknuo jednog takvog, davno zaboravljenog opskurnog lokalnog lista. Iako bih uvijek mogao kazati da je ovo pisanje reakcija na autentičnu zaraznu hrvatsku bolest koja već 15 godina tamani građane uz dijagnozu kolektivne amnezije, na jednu od većih posljedičnih sramota hrvatske nacionalističke ideje ipak podsjećam iz nadasve drugačijih pobuda.

Naime, malo 'uskrsnuće' Hrvatskog vjesnika ovdje je zapravo poslužilo kao oveći intermezzo, napisan samo poradi jednog hipotetskog pitanja koje već dva dana muči potpisnika ovih redaka. Naime, čisto me zanima kako bi izgledao intervju HDZ-ovog predsjedničkog kandidata Andrije Hebranga da ga je u jeku kampanje on odlučio dati za Hrvatski vjesnik, pod hipotetskim uvjetom da Hrvatski vjesnik nije toliko blaženopočivši? Još bitnije, bi li taj intervju na kraju dirljive i eventualne Hebrangove ispovijesti imao neku vrst 'ekskluzivne' katarze? Pošto se posljednje dvije noći zbog ove dileme budim u potpunosti mokar i razdražen, primoran sam poštovanom čitateljstvu i sebi ponuditi hipotetski odgovor na ovo pitanje. Odgovor je sasvim nepouzdan, ali svejedno; Andrija Hebrang vjerojatno žali što nikada nije ispričao priču Hrvatskom vjesniku, i to iz nekoliko trivijalnih razloga:

Naramak plačipičkastih dilema

Zato jer je zadarski niskotiražni bilten, koji se odaziva na ime Hrvatski list, za razliku od 'decidiranog' Hrvatskog vjesnika - mala septička rupa za veliko kenjkanje pripadnika ekstremne desnice; zato jer je Hrvatski list - u kojem se prije dva dana Andrija Hebrang posredstvom ovećeg intervjua ekskluzivno (i nadasve katarzično) odrekao premijera Ive Sanadera - po svome huškačkom novinarstvu tek na bijednoj razini 'običnog' Vjesnika iz 90-ih; zato jer se Hrvatski list prije nepunih mjesec dana u članku od šest stranica osvrnuo na najveće 'posrbice', 'kroatofobe' i 'srbofile', objavivši potjernicu s njihovim imenima i prezimenima, ali kukavički izostavivši njihove kućne adrese; zato jer bi Hrvatski vjesnik sasvim pouzdano objavio adrese spomenutih 'posrbica', 'srbofila' i 'kroatofoba', uz priručni ilustrirani putokaz do njihovih kućnih pragova; zato što je Hebrangov sugovornik iz Hrvatskog lista bio Ivica Marijačić, a ne HV-ov Zvonimir Šekulin, koji se barem može pohvaliti da je jednom prilikom otišao na audijenciju kod Franje Tuđmana. Konačno, zato jer je Hrvatski list zapravo razvodnjena kopija Hrvatskog vjesnika koju čita 13 ljudi, koliko iznosi oficijelna naklada.

Andrija Hebrang bi vjerojatno zbog svega toga prekjučerašnji naramak ekskluzivnih plačipičkastih dilema, odricanja od Sanadera Ive i lamentiranja kako ga u medijima nitko ne voli - 'jer sve utjecajnije novine naginju prema ljevici' - radije autorizirao u Hrvatskom vjesniku, a ne huškačkom Hrvatskom listu, kako je na kraju i učinio. No, možda bi se kandidat HDZ-a u nedostatku hrabrosti ipak ekskluzivno odlučio na zadarsku niskonakladnu tiskovinu kada bi i imao izbora u vidu Hrvatskog vjesnika, zato jer je Hrvatski list u uredničkom smislu nešto robusnije medijsko ogledalo umivenog Hebrangovog ideološkog diskursa (erotska dilema postmodernog turbo - desničara: da li je moguć snošaj bez stavljanja spolnog organa u drugi), kojeg svojim odnosom prema podređenim novinarima (jednako prikriveno) nadvisuje i jedan Vanja Sutlić.