Srećko JurdanaHrvatski helsinški odbor - organizacija koja se nominalno bavi ljudskim pravima, iako malo tko zna koja joj je stvarna svrha - za svoga novoga predsjednika ustoličio je Ivana Z. Čička, misionara novinske kuće EPH koji je u povijesti jednom već obnašao navedenu dužnost. Realna javna kompromitiranost spomenute funkcije već dulje vrijeme je proporcionalna njezinoj konstruiranoj javnoj razvikanosti. Informacije o tome tko je predsjednik HHO-a odjekuju kao loši vicevi. Povrat Čička na predsjedničku poziciju zaslužuje mali analitički osvrt, jer ovdje se radi o jednoj od najnametljivijih periodičkih burleski u hrvatskoj društvenoj fenomenologiji. U svakom slučaju, delegatima, deputatima, aktivistima, skupštinarima ili bilo kome tko je već Čička izabrao, odnosno sudjelovao u toj proceduri, promatrači mogu toplo čestitati na izraženome smislu za autokarikiranje i travestiju. Vezati se za profil jednoga profesionalnoga brbljavca i legendarnoga ekshibicionista, koji možda ni sam ne zna koliko je već puta “demonstrativno” izlazio iz tog HHO-a zbog nekakvih nesporazuma oko načela, i jednako “demonstrativno” ponovno se vraćao u njega, svakako je potvrda temeljite komediografske orijentiranosti njegovih članova.

ENDEMSKA PRAVEDNIČKA UDRUGA

Tko je u krugu hahaoovaca nešto držao do svoga javnog imagea, izišao je iz tog čudnog društva još u razdoblju stolovanja Ive Banca. Dr. Žarko Puhovski, na primjer, odavno je shvatio da s takvim likovima - kao ozbiljan čovjek - nema što tražiti. Njegov stav slijedili su i mnogi drugi. Banca su zatrpavala javna pisma zahvale na članstvu, mediji su u jednoj fazi gotovo iz dana u dan objavljivali informacije da su taj i taj ili ti i ti - redom poznata imena iz akademskih, pravnih i umjetničkih krugova - napustili HHO, i zapravo se u kuloarima po logici zbivanja postavljalo pitanje je li još netko osim kancelarijskoga inventara – tj. stamenoga Banca i kroničnoga povratnika Čička - uopće ostao u toj endemskoj pravedničkoj udruzi. Taj trend masovnoga bježanja iz HHO-a bio je, uostalom, potpuno razumljiv. Svi oni koji su se na nekakve promišljene i principijelne načine htjeli baviti pitanjima ljudskih prava, morali su shvatiti da je to nemoguće ako pravce djelovanja i generalne linije određuju kameleonski opsjenari i materijalizmom determinirani bleferi. Samo su se rijetki, dakako, mogli pomiriti s činjenicom da je predsjednik legalističko-humanitarne udruge u kojoj djeluju - Čičkov prethodnik Ivo Banac - sam sebi iznajmljivao vlastiti stan na državni račun, i opravdavao taj koruptivni pothvat pozivanjem na zakonske povlastice koje je uživao kao zastupnik. Morao je, kako reče, “negdje primati ljude”, i njegov privatni stan bio mu je za te ljudske aktivnosti idealan, pa kad je već tako, red je bio da se njegova upotreba i naplati iz proračuna. Banac i Čičak u HHO-u djeluju po simbiotičkome modelu košulje i stražnjice. Dok je bio predsjednik HHO-a u njegovoj uvodnoj historijskoj fazi, tamo negdje devedesetih, Čičak je svoju brigu za ljudska prava naplaćivao s tri tisuće dolara mjesečno plus troškovi, i na kraju se usput pohvalio (pred pokojnim Ivom Pukanićem) kako je za uspomenu uspio uzeti terenac koji je HHO-u tada stavljen na raspolaganje.

GLUMATANJE U PREDSTAVI O LJUDSKIM PRAVIMA

Za HHO je to bilo vrijeme novaca na bacanje, dani vina i ruža, jer inozemni promatrači i fondacije u njemu su na sve načine pokušavali pronaći nekakav legalističko-humanistički korektiv beskrupuloznome Tuđmanovom režimu. S vremenom je, međutim, počela sazrijevati spoznaja da je HHO naprosto vreća bez dna koja ne ostvaruje očekivane političke efekte, i u kojoj je gotovo nemoguće eliminirati utjecaj koristoljubivih herostrata. S razvojem te spoznaje korespondiralo je drastično smanjenje dotoka sredstava. Tijekom Bančeve ere HHO je praktično bankrotirao, i na čemu on danas - s reputacijom kakvu ima - nastavlja vegetirati, to je ekskluzivno pitanje za iznimno rafinirane poznavaoce područja financijskih trikova. Jasno je u svakom slučaju da je Bancu i Čičku HHO potreban kao sredstvo za njihove privatne manipulacije javnim mnijenjem, i da ga zato nastoje po svaku cijenu održati. Tih i brz nestanak sa scene bio bi za taj HHO jedina logična sudbina, no tandem Banac-Čičak vjeruje da preko njega još uvijek može svoju moralnu degradaciju pretvoriti u reverzibilnu ili popravljivu pojavu, i nastaviti s glumatanjem u svojoj privatnoj predstavi o ljudskim pravima.

PREDSJEDNIK ŠARLATANSKOG KLUBA

Dobro se pamti da su nečuvenu ulogu odigrali oko Ive Pukanića, prije i nakon njegovoga ubojstva. Banac je paradirao naokolo s destabiliziranom Pukanićevom suprugom, samome sebi dizao humanističko perje, nametljivo se slikao s njom ispred psihijatrijske bolnice prodavajući u isto vrijeme poruke o njezinom pravu na privatnost. Izigravao je nekakvoga zaštitnika i specijalnoga terapeuta ne objašnjavajući od čega je zapravo štiti, i potom se - na komediografskome vrhuncu svoje role pajaca - teško posvađao s Babama s kojima je bio u savezu, jer ga nisu obavijestile da je žena koju “štiti” (tako da je eksponira pred kamerama) ovisnica o drogama. Kao nepatvoreni falschspieler i borac za ljudska prava iz prepoznatljivoga vlastitoga interesa, HHO je otvoreno svrstao na stranu konkurentskih medijskih kuća koje su u napuhavanju Pukanićevih obiteljskih problema uočavale priliku da pokušaju oslabiti firmu NCL. Čičak je s Bancem vodio usporednu identičnu akciju i Pukanića neprestano podvrgavao teroru svojih asocijativno-histeričnih “kolumni”, u kojima se sprdao s prvim pokušajem atentata na Pukanića i suvereno tvrdio da je izmišljen. Ni drugi atentat, kojim su ubojice ostvarili cilj, nije kod Čička aktivirao elementaran osjećaj za etiku; mrtvoga Pukanića nastavio je vrijeđati u istome tonu. O teškome stanju ljudskih prava u Hrvatskoj podosta govori činjenica da se takvi ljudi mogu slobodno predstavljati kao njihovi institucionalni zaštitnici. Ako nekoga zanima zašto su Banac i Čičak u HHO-u danas zamijenili uloge, za odgovor mora upitati njih. S obzirom na njihove profile, ne bi bilo čudno da su se uspjeli posvađati oko “časti” ili prinadležnosti. Za Čička je, međutim, logično da se “reaktivirao” kao predsjednik, s obzirom na to da je u EPH-u kao kvazikomentator izgubio svaki kredibilitet. Novinski tokovi svijesti koje stihijski proizvodi počeli su se plasirati na neuočljivim mjestima, “novinarska” pozicija postala mu je nikakva, i nije mu preostalo drugo nego da - na raspoloženje nacije - opet pojača hahaoovsku. Za predsjednika države nije se začudo kandidirao, ali nekakav predsjednik sad ipak jest, pa makar i šarlatanskoga kluba.