Renato BaretićBaš mi je drago što je Berlusconi, neki dan u Milanu, dobio po njonji! Ma baš!!! Da se odmah razumijemo - ne veselim se ja zato što je neki tamo prosvjednik fizički nasrnuo na premijera susjedne i prijateljske Republike Italije, te ga pritom i prilično ozlijedio, pukom igrom slučaja bez fatalnih posljedica. Ni govora! Takav je napad na predsjednika vlade jedne europske i demokratske države, ako mene pitate, apsolutno čin za svaku osudu i zgražanje. Meni je drago, baš drago, jedino to što je neki tamo prosvjednik fizički nasrnuo, pritom ga i prilično ozlijedivši, pukom igrom slučaja bez fatalnih posljedica, na - Silvija Berlusconija.

Na tog nakvarcanog, pofarbanog, zalizanog, botoksiranog patuljastog starca s povišenim potpeticama, šugavog licemjera koji kratke stanke u predvođenju konzervativne koalicije provodi ševeći (blažena Viagra!) sve redom, od skupih kurvi do jeftinih manekenki. Tipa koji se pred cijelim svijetom hvali da "ima muda", a pokazuje ih jedino pred mafijašima i to samo kad mu malo zaprijete, pa on dade pohapsiti dvije-tri traženije njuške s kojima je do jučer razmjenjivao brojeve mobitela kojekakvih sirotica te kolumbijskih i crnogorskih poduzetnika. Tragikomičnog pauna s mozgom proporcionalnim stasu, drznika kakvog ni Monty Pythoni na šleperu LSD-a ne bi uspjeli izmisliti, metilja od kojeg čak i postfašistički partneri sve otvorenije dižu ruke, gangstera kojemu ni 103 kaznene prijave, 587 pretresa niti 2520 sudskih ročišta nisu uspjeli doskočiti, licemjera koji sebe samog predstavlja kao žrtvu represivnog aparata iste te države koju vodi, kompleksaša koji obožava kad mu na televizijama (posteljama, privatnim bazenima...) diljem Italije tepaju "il Cavaliere"... Šteta je u svemu samo to što je milanski napadač, poštovani gospodin Massimo Tartaglia, prema prvim agencijskim i dopisničkim izvješćima, psihički oboljela osoba, navodno već cijelo desetljeće na medikamentima i inim terapijama. Premda, ako se sjetimo koliku moć Silvio Berlusconi ima u talijanskim medijima i kad promislimo o tome da svi dopisnici iz Italije glavninu informacija ipak crpe upravo iz tih medija - nije nemoguća varijanta da je posrijedi možda ipak samo umjereno smjerni obiteljski čovjek, srednjih godina i iz srednje klase, građanin kojemu je naprosto dodijalo slušati idiota koji njega drži za idiota. Cijenjenom gospodinu Massimu Tartagliji možda je tek dojadilo (volio bih da je tako, a vi?) to što ga svako malo neki stranac, kojeg je slučajno upoznao na ulici, pita: "Pa koji je vama svima vrag, pa kako ste mogli glasati za takvoga kretena?". A Massimo nije glasao za njega. Onda mu, opet, svaki čas, u nekom kafeu, netko kaže: "Pa kako možete, pa tip se obogatio na švercanju humanitarne pomoći, to svi znaju!". Onda netko dobaci: "A tuneli i željeznice, ej, pa jel vi znate koliko je samo na tome maznuo?!" Treći veli: "Lako za to, a gdje su Talijanske autoceste, TAC? Tu je samo na proviziji zamračio barem pola milijuna eura!". "A šta misliš zašto je Rim pred bankrotom", nadovezuje se četvrti, "čovječe, pa sva lova od gradskog javnog prijevoza i parkinga išla je u njegovu izbornu kampanju!". Siroti Massimo poklapa uši dlanovima, ali i kroz njih dopire vika sljedećega komentatora: "Nema toga tko njega ne drži u šaci, ej, nema! Pa frajer je cijele bolnice planiral prodavat strancima, ej, cijele javne bolnice!" Istog trena javlja se novi glas: "Je, al ne Japancima! Njima je dopušteno samo opremu prodavat tim bolnicama, kuiš, dijaliza i to... Ono, po uvjetima koji se dogovore, onak, non pejper i ta spika... A onda umjetnine, ej, pa jel znaš ti kolku taj Berlusconi ima zbirku hrv..., pardon, taljanskih, ono, modernista? Čovječe! Ej, a čul si sto posto za onaj Modiljanijev ljetnikovac, onaj u Padovi, pa da, ono, pa samo na preprodaji tog placa frajer je zaradil za najmanje dva zlatna Filip Pateka, ono..." "E!", uskače jedan s juga Italije, vjerojatno iz Napulja, "A jesi vidija koliko je platija za pituravanje one malešne kapele? Jebate Irud, ka da je Sikstinska!". Novi sudionik u raspravi, znamo te Talijane kad navale, već viče: "A mala? A? Prvo joj napumpa drob, pa joj krene gradit kuću, a onda ju neće ženit? Katolik, a? Konzervativac! Crkvoseksualac!" Na kraju se, s dna šanka, kanda pjevušeći javi šutljivac koji je dotad samo naručivao amaro za amarom: "Un po di vento... Un po di vento...".

I sad, recite sami, ma koji normalni Talijan tu ne bi pukao? Ne poznajem nijednoga takvoga, emotivan je to i nadasve pravdoljubiv narod. I eto, naš prijatelj Massimo Tartaglia prvi je pukao, skroz na skroz. Berlusconija. Posred face. Maketom milanske katedrale. Raskrvario mu usta, navodno čak i izbio dva zuba, te porezao obraz (fan culo, znate već kakve su te katedrale, sve nešto u špic, šiljasto, oštro, a još kad ruka poleti...) i završio u zatvoru. Možda je, štoviše, već i u bolnici "Santosimeonica", onoj za osobe lišene slobode... Dogodilo se to u nedjelju na desničarskom skupu usred Milana, Berlusconijeva rodnoga i plodnoga grada, gdje je uhapšen samo jedan jedini čovjek, ali je za klimu na ovom planetu učinjeno znatno više nego cijelog proteklog tjedna prosvjedovanja u Kopenhagenu. Barem onu društvenu.
Postoji, doduše, i teoretska mogućnost da dobrotvor Massimo Tartaglia uopće nije htio nauditi Berlusconiju, dapače. Možda je on, zapravo, njegov vatreni politički pristaša. Možda je, drugim riječima, udarajući ga suvenirskom maketom milanske prvostolnice pljoštimice posred lica, samo htio poručiti kako je, i koliko, Crkva u Talijana čvrsto, čvrsto uz svojega premijera, uz njegove katoličke stavove, poteze i, uopće, svekoliko ponašanje.
P. S. Hitno kupujem makete zagrebačke, splitske, osječke, riječke i svake druge hrvatske katedrale. Može i župnih crkvi. Šifra: "Massimo, santo subito".