Kada netko za deset godina bude radio osvrt na bitne događaje 2009. godine, velike su šanse da će zaključiti kako je te godine Rusija definitivno učvrstila svoju poziciju glavnog energetskog partnera europskih država. Dapače, u godini koja je počela velikom plinskom krizom i neisporukom ruskog plina zbog ukrajinske blokade plinovoda, predstavnici ruskog državnog vrha i čelnici tamošnjih velikih naftnih i plinskih kompanija uspjeli su dogovoriti projekte čija će realizacija tijekom narednog desetljeća rezultirati time da će europske zemlje ovisiti o ruskoj energiji više nego ikada u svojoj povijesti.

Temelj novih geopolitičkih odnosa

Ruska državna plinska kompanija Gazprom, u suradnji s cijelim nizom europskih država, gradit će dva velika plinovoda, Južni i Sjeverni tok, vrlo vjerojatno i niz terminala za ukapljeni plin na Mediteranu, dok su ruske naftne kompanije tijekom protekle godine dodatno učvrstile svoje poslovanje u Europi te kupile nekoliko vrlo vrijednih pojedinačnih objekata, poput rafinerija u Nizozemskoj i Italiji koje će im omogućiti daljnji stabilni dugoročni razvoj. Utoliko bi se 2009. godina mogla pokazati godinom trijumfa ruske energetske doktrine, ali i godinom u kojoj su stvoreni temelji za nove geopolitičke odnose koje će ruska energetska ekspanzija u Europi neminovno uzrokovati.

Stipe Mesić pokušao je nedavno s Putinom dogovoriti priključak na Južni tok Ipak, na početku godine teško je itko mogao predvidjeti da će godina završiti na taj način. Već u prvim danima 2009. došlo je do prekida isporuke ruskog plina preko svih plinovoda koji prolaze preko Ukrajine. Rusko-ukrajinski spor zbog neplaćanja i cijene plina potrajao je gotovo dva tjedna, a tijekom tog perioda znatan broj europskih država, među njima i Hrvatska, bio je suočen s nestašicom tog energenta. Neke su države bile prisiljene uvesti redukcije za velike industrijske potrošače, što je u konačnici rezultiralo golemim gubicima, mjerenima u milijardama eura. U takvoj situaciji čelnici europskih zemalja počeli su intenzivno govoriti o potrebi za diversifikacijom nabave plina i stvaranju novih dobavnih pravaca, a Europska komisija čak je izradila i okvirne smjernice zajedničke europske energetske politike.

Nikad dosanjani Nabucco

Ponovno je snažno aktualiziran projekt gradnje plinovoda Nabucco, koji bi trebao mimo Rusije u Europu dopremati plin iz nalazišta u regiji oko Kaspijskog jezera. Ipak, od svih tih ideja na kraju nije bilo ništa, a prve naznake da bi epilog mogao biti takav dogodile su se sredinom godine, kada su Rusi uspjeli privoljeti Finsku i Dansku da se, uz Njemačku, uključe u projekt Sjeverni tok. Tek nešto kasnije svoj pristanak za sudjelovanje u projektu Južni tok dale su, uz Italiju, Srbiju i Mađarsku, Turska, Slovenija i Grčka, a uskoro će se vjerojatno uključiti Hrvatska, Rumunjska, Austrija i Francuska. Na taj način Rusija je uspjela osigurati dovoljno partnera za gradnju dva velika plinovoda, jednog na sjeveru, jednog na jugu Europe, kojima će moći bez opstrukcija i zastoja isporučivati goleme količine plina na europska tržišta. Naime, rute tih plinovoda zaobilaze one države za koje su ruski stratezi procijenili kako bi u budućnosti, poput Ukrajine, mogli blokirati isporuku. Osim Ukrajine, to su baltičke zemlje, kavkaške države te Poljska. S druge strane, europske države vjerojatno su i definitivno uništile mogućnost da se ikada realizira Nabucco, projekt koji godinama zazivaju službene institucije Europske unije i SAD-a.

Gazprom je prihvatljivija opcija od islamista

Ivo Sanader propustio je 2007. šansu da Hrvatsku uključi u projekt Južni tokTo i ne čudi, s obzirom na to da taj projekt ima cijeli niz problema za koje njegovi tvorci još nisu uspjeli naći adekvatna rješenja. Najvažniji je vezan uz samu opskrbu plinom jer se ne zna otkud bi se nabavljao plin koji bi se slao tim plinovodom. Veće količine plina iz Uzbekistana i Kazahstana već je dugoročnim ugovorima unaprijed kupila Rusija, gotovo sav plin iz Turkmenistana novoizgrađenim plinovodom transportira se za Kinu, dok je jedini preostali veliki proizvođač u regiji, Iran, nepovoljan zbog političkih razloga. Ipak, čak kada bi plina i bilo, sam plinovod bio vjerojatno bio vrlo neizvjestan. Prolazio bi kroz dijelove Irana, kaspijskih država i istočne Turske te, s obzirom na to, bio pogodna meta za terorističke napade i diverzije, bilo kurdskih pobunjenika, islamističkih terorista ili nekih trećih skupina.

Europa definitivno ovisi o ruskom plinu

Zbog toga ne čudi što su europske države na kraju odlučile krenuti u projekte s Gazpromom. Naime, Rusija je jedina država svijeta koja, na temelju svojih izvora te političke i društvene klime, trenutačno Europi može garantirati nesmetanu opskrbu plinom. Naime, europske države ovoga trenutka od Rusije uvoze oko 155 milijardi kubnih metara plina godišnje. Prema procjenama stručnjaka, do 2025. godine europska potrošnja će se povećati između 80 i 100 posto, dok će se količina plina iz vlastite proizvodnje smanjivati zbog iscrpljivanja zaliha. Stoga je jasno da će EU morati značajno povećati uvoz plina u narednom desetljeću. Kapacitet Južnog i Sjevernog toka je 115 milijardi kubika, a čak i da im se pridoda Nabucco sa svojih planiranih 30 milijardi, ta količina dugoročno nije dovoljna. Europi će trebati još plina, realno ga jedino može nabaviti u Rusiji, a s obzirom na sve veću potrošnju Kine, pitanje je hoće li i Rusija uspjeti zadovoljiti cjelokupnu potražnju.

U takvoj situaciji gradnja plinovoda najbolji je način da dugoročno rezervira određene kapacitete za budućnost, pa je posve jasno da čelnici europskih zemalja u ovom trenutku nisu imali izbora, nego da krenu u realizaciju ruskih energetskih projekata, makar to značilo i porast ruskog političkog utjecaja. Kao sredstvo izvršenja tog pritiska, ali i način financiranja vlastitih socijalnih i ekonomskih programa, Rusi će gotovo sigurno u određenim trenucima koristiti povećavanje cijene plina. To je nedavno najavio i sam ruski premijer Vladimir Putin izjavivši kako svijet mora shvatiti da je je završila era jeftine energije. Prava procjena koliko će Europljane koštati plinska suradnja s Rusijom moći će se izraditi tek za desetak godina, no sasvim sigurno je da su temelji tog budućeg odnosa snaga izgrađeni upravo tijekom proteklih dvaneastak mjeseci.