Zoran FerićProšlo je već 10% XXI. stoljeća, a ni trepnuli nismo. Kao da je jučer bila 2000. kad se napokon promijenila vlast i novo nam stoljeće sinulo priličnim optimizmom, s nadom u kraj međunarodne izolacije, s nadom u pravednije odnose u našoj maloj državi i, što je možda najvažnije, s nadom da će oni koji su za vrijeme rata opljačkali ovu zemlju napokon biti procesuirani. Ma koliko nam se to smiješnim činilo danas, tada je velik broj ljudi doista u to vjerovao. Da je moguće pravednije društvo i država koja štiti građane. Umjesto toga dobili smo desetljeće relativnoga napretka i konstantnih razočaranja. Razočaranja u koalicijsku vlast, pa i u Sanaderovu vladu za koju je vrlo brzo postalo vidljivo da je korumpirana, ali je usprkos tome trajala prilično dugo.

Na međunarodnom planu učinjen je priličan skok, izvukli smo se iz izolacije, postali dio međunarodnih institucija u koje za vrijeme Tuđmana I. nismo imali pristupa, članica smo NATO-a i vrlo ozbiljan kandidat za Europsku uniju. Izgrađeno je i nešto cesta. Međutim, sve što je izgrađeno, napravljeno, asfaltirano, obnovljeno, kupljeno ili iskopano debelo je preplaćeno. Država se za svoj račun namirivala našim novcem od kojega je dobar dio završio u privatnim džepovima. Za besplatni studij nema novca, za zdravstvo također nema, u privredu se ne ulaže dovoljno, ali je zato milijarde pojeo mrak na realizaciji kapitalnih objekata. Ljudi su u ovoj zemlji pljačkani na cestama, na školama, na bolnicama i sportskim dvoranama, čak i na zahodima. Od Dubrovnika do Zagreba. Sad ulazimo u zadnju godinu tog prvog desetljeća novoga stoljeća koje nam je toliko obećavalo. Iluzije o novom stoljeću i novom čovjeku istopile su se kao prošlotjedni snijeg i sad možemo jedino oprezno gledati na ono što nas čeka u 2010. za koju su već rekli da će biti teška. Godina neimaštine i otkaza, godina opreza, štednje i, naravno, čekanja na bolja vremena. Kao i sve godine dosad. Živimo stalno u očekivanju vedrije budućnosti koja nikako da stigne, pa nam preostaje jedino čekanje. Strpjet ćemo se i ove godine i kapitalne projekte vlastitoga života, ako su povezani s financijama, odgoditi za sljedeću godinu. A što bi nas to moglo dočekati u ovoj godini? Reportaža o Gotovini koji je u haaškoj ćeliji otvorio Dom Pérignon jer EU već treći put upozorava Hrvatsku da izruči bivšega premijera Sanadera Austriji, gdje je protiv njega podignuta optužnica za malverzacije povezane s Hypo bankom i zlouporabu premijerskoga položaja.

Neki strani mediji nagađaju da se premijer krije kod karmelićanki, prerušen u duvnu, drugi smatraju da se pod zaštitom crkvenog vrha, prerušen u vlastita brata, vrzma po župama oko Splita i Sinja. Neki su ga pak vidjeli u Zagrebu, kako skriven bradom, dužom kosom i naočalama, viskom liječi ljude u jednoj od podsljemenskih vila. Predstavnici hrvatskih vlasti pak svim raspoloživim sredstvima pokušavaju uvjeriti Europsku uniju i SAD da se bivši premijer ne sakriva u Hrvatskoj i da Hrvatska nema pravnih sredstava da ga izruči Austriji. U svrhu potkrepe takvih tvrdnji u središnjem je Dnevniku prikazan tajno snimljen materijal, vrhunac hrvatske obavještajne djelatnosti. Na filmu, koji je ponešto mutan i titrav, kakvi već i jesu filmovi snimljeni tajnim kamerama, vidi se kako bivši premijer dr. Sanader, onako visok i dostojanstven, u nekom kamenitom pejzažu, vjerojatno seoskom dvorištu, igra poker s Branimirom Glavašem i dr. Ognjenom Šimićem. Na ekranu se koči natpis velikim bijelim slovima: HERCEGOVINA, 2. travnja 2010. Sva trojica, ozbiljnih i mrkih lica, zadubljeni su u lepezice šarenih kartončića što ih drže i šute. Oko njih mrtvačka tišina, a pred njima na stolu kamara para, otprilike kao pet proračuna Republike Hrvatske. U daljini ovce. I one šute. "Koliko karata?", presiječe tišinu svojim zvonkim glasom Glavaš, koji se ponešto udebljao, a zapalo ga da u ovome krugu, baš kad se sve to snima, dijeli karte. "Daj mi dvije", kaže dr. Šimić neraspoloženo, pa uzima nove karte i polagano ih, samo lijevim gornjim uglom, kao iskusni kartaš, škiljeći otvara. "A ti, Ivo?", pita Glavaš. "Ništa", kaže dr. Sanader autoritativnim glasom. "Opet blefiraš", kaže mu Glavaš i zagleda se u svoje karte. Malo u svoje karte, a malo u hrpu eura, dionica, obveznica, skupocjenih satova i zlatnih poluga koja mirno počiva na stolu. I tada dijalog zamire, a preko ekrana sijevne natpis: "Još jedan bjegunac od hrvatskog pravosuđa našao utočište u BIH." Slika je popraćena komentarom spikera: "Izručenje bivšega premijera Sanadera ili njegovo procesuiranje u Hrvatskoj bilo bi važan simbolički čin koji bi označio početak ozbiljne borbe protiv korupcije u Republici Hrvatskoj..."

Sljedeća vijest, možda i u istom Dnevniku, bila bi: "Profesor Tonči Kursar pretučen i sedmi put. Maskirani zlikovci pretukli su ga batovima za meso. Policija smatra da je i izbor oružja u ovom slučaju poruka strogom profesoru da ga ne smatraju vrednijim od svinjčeta ili goveda. Pa ako nam je sredinom 90-ih mozak intelektualca vrijedio dvije marke, sada čitavo tijelo sveučilišnog profesora ne vrijedi ni koliko bi vrijedilo njegovo meso u slobodnoj prodaji kod Fiolića. Ovi, najnoviji napadači znatno su perfidniji i medijski osvješteniji od onih prošlih. Za 24 sata jedan od njih, prerušen vunenom maskom s otvorima za oči, izjavio je: 'Degenečit ćemo profesora sve dok prolaznost ne naraste na 60% za jedan rok.' Iz izvora bliskih policiji doznaje se da je MUP obećao ozbiljniju pomoć nego što se to dosad činilo. U tu svrhu u Forenzičkom centru Ivan Vučetić u suradnji s Pedagoškim fakultetom iz Zagreba izrađen je pilot-program testova iz predmeta uvod u političku znanost koji bi omogućili osjetno veću prolaznost na pismenom ispitu i tako prevenirali napade." Takve bi nas vijesti mogle dočekati jer se radi o gorućim problemima hrvatskog društva i države. Na Sanaderu se nužno prelama visoka politika i najaktualniji problem korupcije. Pa ako i ne bude optužnica i suđenja, jasno je da je bivši premijer bio na čelu jedne od najkorumpiranijih vlada u povijesti neovisne Hrvatske pa u najboljem slučaju snosi zapovjednu odgovornost. Na slučaju profesora Kursara prelama se pak goruće pitanje nasilja i izvaninstitucionalnog rješavanja problema letvom ili palicom za golf. U odsutnosti institucionalne pravde, metastazirala je ona kriminalna i već je opasna za život zajednice. I na kraju, da ne budemo preoptimistični, jer je to budalasto, nadajmo se ipak nekom pomaku: želim nam u 2010. barem 10% manje nasilja i korupcije.