Orenburgu je najstarije plinsko nalazište u Rusiji u kojem se godišnje proizvede od 7 do 8 milijardi prostornih metara plina"Mi u Gazpromu zadovoljni smo činjenicom da je Hrvatska prepoznala važnost i potencijal plinovoda Južni tok. Iako se još uvijek vode pregovori o pojedinostima uključenja Hrvatske u taj projekt, uvjeren sam da bi, ako ti razgovori budu tekli kako se očekuje, konačni ugovor mogao biti potpisan već tijekom prvog tromjesečja 2010. Iako se čini kako je izglednije da magistralna trasa Južnog toka neće prolaziti kroz Hrvatsku, konačna odluka o tome još nije donesena, i neće biti donesena dok ne bude izrađena studija o isplativosti cijelog projekta i dok ne budu završeni pregovori sa svim zainteresiranim državama. Slična situacija je i s projektom gradnje naftovoda Družba Adria. Iako u taj projekt nisam osobno uključen, jer ga vodi naša tvrtka-kći Gazprom Neft, vjerujem kako on ima jako puno šanse da uspije.

Nakon prošlogodišnje kupnje Naftne industrije Srbije Gazprom Neft je zainteresiran za daljnje širenje svojih poslovnih aktivnosti u regiji, a Družba Adria omogućila bi mu upravo to. Zbog toga se može očekivati da će pregovori o tom projektu završiti zadovoljavajućim ishodom za obje strane i da će se produbiti naša energetska suradnja", izjavio je za Nacional prošlog tjedna Aleksandar Medvjedev, zamjenik predsjednika Upravnog vijeća ruske državne energetske kompanije Gazprom.

Taj 53-godišnji fizičar glavni je direktor kompanijine podružnice Gazpromexport, zadužene za izvoz ruskog plina i gradnju plinske infrastrukture u inozemstvu. Na temelju te pozicije Medvjedeva se smatra jednim od glavnih autora strategije ruske energetske ekspanzije, koja je tijekom 2009. doživjela svoj vrhunac. Gazprom je u proteklih 12 mjeseci praktički dovršio pregovore o gradnji Sjevernog i Južnog toka, dvaju velikih plinovoda namijenjenih opskrbi Europe, jednog kojim će se značajno povećati opskrba Kine, te pokrenuo niz projekata o izgradnji velikih terminala za ukapljeni plin (LNG) koji bi se trebali graditi u onim državama gdje opskrba plinovodima nije moguća.

Glavni operativac tako jake međunarodne poslovne ekspanzije Gazproma u recesijskoj godini bio je upravo Medvjedev, pa ne začuđuje što ga je američki magazin Time uvrstio na 36. mjesto svoje godišnje liste najutjecajnijih ljudi svijeta. Medvjedev je predstavnicima medija iz Hrvatske, Slovenije i Rumunjske, među kojima i s Nacionalovim novinarom, razgovarao prošlog tjedna u svom prostranom uredu smještenom na 10. katu Gazpromove upravne zgrade u Moskvi. Kada je prije desetak godina izgrađen, taj 30 katova visoki neboder od stakla i mramora smatran je najluksuznijom poslovnom zgradom u Moskvi, no već za koju godinu više neće biti sjedište uprave kompanije. Čelništvo Gazproma trebalo bi biti preseljeno u novi, 400 metara visoki toranj koji kompanija gradi u St. Peterburgu, unatoč upozorenjima Ujedinjenih naroda da će njegovom izgradnjom biti devastirana povijesna jezgra grada koji bi zato mogao biti uklonjen s liste zaštićene kulturne baštine UNESCO-a. Novi neboder kompaniju će stajati više od 200 milijuna dolara, bit će najviša zgrada u Europi, a mnogi njegovu izgranju vide kao simbolički iskaz financijske i političke moći Gazproma.

SRCE ORENBURGA Kontrolna soba u tvornici plina u Orenburgu što se nalazi na polju veličine 2400 četvornih kilometara gdje je plin otkriven 1966. godineTa kompanija danas je najveći svjetski proizvođač prirodnog plina, o njegovim energentima praktički ovise države Europe, južne Azije i Kina, a o njegovim prihodima Rusija. Naime, osim što kompanija zapošljava oko 380 tisuća ljudi, godišnje u ruski proračun putem poreza uplati oko 18 milijardi američkih dolara. Pribroje li se tome i svi ostali gospodarski efekti poslovanja kompanije, nije teško zaključiti kako je Gazprom u ovom trenutku glavni generator ruskoga gospodarskog razvoja.
S obzirom na rastuću svjetsku potražnju za plinom i goleme prirodne rezerve tog energenta koje Rusija posjeduje, nije teško predvidjeti kako će Gazpromov utjecaj jačati. Kroz projekte Južni tok i Družba Adria, Gazpromovo poslovanje značajno će se intenzivirati i u Hrvatskoj, a s obzirom na to da je ta tvrtka u većinskom vlasništvu ruske države, razvoj Gazpromova poslovanja mogao bi značiti i porast ruskog političkog utjecaja u Hrvatskoj.

Sam Medvjedev, kao ni ostali čelni ljudi Gazproma, o političkoj dimenziji kompanijina poslovanja ne želi govoriti, inzistirajući na stajalištu da je Gazprom kompanija koja je utemeljena na poslovnim principima i čiji je glavni fokus daljnji poslovni razvoj: "Brojnim svjetskim državama danas treba pouzdani opskrbljivač plinom, a Gazpromu treba pouzdan, dugoročni kupac, i to je to. Ne vidim razloga da se od tako jednostavnog poslovnog odnosa rade nekakve konstrukcije.

Znam da su mnogi nezadovoljni činjenicom što cijena plina nije niska kao nekoć, no oni će se jednostavno morati pomiriti s činjenicom da je epoha jeftine energije završila i da će se svjetska ekonomija tome morati prilagoditi. To se pogotovo odnosi na plin, koji će u idućem desetljeću postati ključni svjetski energent. Uostalom, svatko tko zna išta o energetici svjestan je činjenice da će svi ovi lijepi snovi o smanjenju emisija stakleničkih plinova bez prirodnog plina ostati samo lijepi snovi. Gazprom ulaže golem novac u razvoj novih nalazišta i logično je da cijena plina mora porasti. Oni koji će to biti spremni platiti dobit će plin i to je jedini uvjet. Uostalom, na nekima od tih nalazišta, poput poluotoka Jamal, tražit ćemo i suradnju s međunarodnim partnerima."

Iako Medvjedev i ostali čelni ljudi Gazproma kompanijom upravljaju iz svojih prostranih ureda smještenih u luksuznim poslovnim zgradama u Moskvi i St. Peterburgu, ključna vrijednost Gazproma nalazi se na tisućama kilometara udaljenim nalazištima smještenim usred smrznute uralske stepe, Sibira i Karskog mora na sjeveru Rusije. Tamo Gazpromovi radnici u polarnim uvjetima, uz temperature koje dosežu minus 50 Celzijevih stupnjeva, ispumpavaju plin iz nalazišta smještenih 5 do 7 kilometara ispod Zemljine površine, da bi ga zatim, nakon tvorničke obrade, plinovodima transportirali korisnicima u Rusiji i inozemstvu. Tamošnja eksploatacija plina temelj je današnje moći Gazproma, ali i ekonomskog i društvenog razvoja Rusije.

JURI LIPATOV je zastupnik u ruskom parlamentu i predsjednik odbora za energetiku, tvrdi da su Ukrajina i dijelom EU bili krivi za plinsku krizu, a da je Rusiji samo u interesu da prodaje plinNajstarije takvo plinsko nalazište u Rusiji nalazi se u Orenburgu, gradu smještenom na jugu Urala, 200-tinjak kilometara od granice Rusije i Kazahstana, na samoj granici Europe i Azije. Orenburg danas ima oko 550 tisuća stanovnika, a većina njih u gradu se naselila nakon što je 1966. tamo otkriveno tada najveće plinsko polje u Rusiji. Orenburško plinsko polje, površine 2400 četvornih kilometara, tada je smatrano jedinstvenim u svijetu zbog svoje veličine, ali i sastava. Naime, osim prirodnog plina, nalazište u Orenburgu sadrži i brojne druge plinove, među ostalima i helij, koji se prozvodi samo na četiri lokacije u svijetu. Upravo zato Orenburg je vrlo brzo postao središte ruske plinske industrije, do 1978. u gradu su konstruirana tri postrojenja za obradu plina, a do tada je završena i izgradnja plinovoda Sojuz, prvog ruskog plinovoda namijenjenog opskrbi Europe.

Zbog toga se smatra da je prvi ruski plin koji je krenuo prema Europi bio upravo onaj iz orenburških nalazišta. Godinama nakon toga europske potrebe za uvozom plina bile su gotovo u potpunosti namirene iz proizvodnje u Orenburgu, a svoj vrhunac tamošnja tvornica za preradu plina imala je 1986., kad je ukupno prerađeno oko 50 milijardi prostornih metara tog energenta. Za usporedbu, ta količina bi i danas bila dovoljna da zadovolji trećinu uvoznih potreba europskih zemalja. Od onda je količina proizvedenog plina u Orenburgu u konstantnom padu, ali zbog njegove povijesne uloge taj grad se smatra svojevrsnim rodnim mjestom Gazproma.

Tu titulu Orenburgu je dijelom priskrbio i Viktor Černomirdin, nekadašnji sovjetski ministar energetike i ruski premijer, koji je rođen baš u tom gradu. Upravo je Černomirdin bio prvi generalni direktor orenburške tvornice plina, a 1989. je kao ministar omogućio da se sovjetsko ministarstvo plinske industrije, sa svom svojom imovinom, transformira u tvrtku - Gazprom. Temelj funkcioniranja Gazproma ustvari je golemi sustav plinovoda koji se proteže kroz veći dio Rusije i koji povezuje sva važnija Gazpromova nalazišta i postrojenja. Taj sustav nastao je spajanjem stotina pojedinačnih regionalnih plinovodnih sustava, a tehnološke mogućnosti u tom procesu testirane su upravo u Orenburgu, što čelnici tamošnje Gazpromove podružnice rado ističu kao dokaz važnosti Orenburga za rusku energetiku.

S druge strane, važnost Gazproma za Orenburg je golema. Ta kompanija je, uz nekoliko željezara, praktički jedini veliki poslovni subjekt u cijeloj Orenburškoj oblasti. Samo u tom gradu Gazprom izravno zapošljava oko 10 tisuća ljudi. Kompanija u Orenburgu gradi i financira škole, vrtiće, sportske dvorane i kulturne centre, a zaposlenici tih institucija, njih više od 23 tisuće, iako se formalno ne vode kao zaposlenici kompanije, ustvari ovise o Gazpromovu novcu. Za svoje zaposlenike Gazprom je u okolici Orenburga izgradio tri naselja s obiteljskim kućama, gdje ukupno živi oko 7 tisuća ljudi. Tamo je utjecaj Gazproma vidljiv na svakom koraku, lokalni nogometni klub zove se Gazovik, a čak su i ulice okićene svijetlećim božićnim ukrasima u obliku Gazpromova logotipa.

Posao u kompaniji najtraženiji je u regiji, jer su plaće dva i pol puta veće od prosječnih, a osim toga Gazpromovi radnici uživaju i cijeli niz ostalih povlastica poput boravka u kompanijinim sanatorijima na Crnom moru i prednosti pri upisu djece u Gazpromove luksuzne škole i dječje vrtiće. U tom kontekstu Orenburg je samo primjer stotina ruskih gradova nastalih na nalazištima nafte i plina, čija ekonomija praktički ovisi o toj proizvodnji. Zato mnogi u Rusiji strahuju što će se s tim gradovima, pa tako i Orenburgom, dogoditi kad ta nalazišta budu iscrpljena.

Sergej Ivanov, čelni čovjek Gazproma u Orenburgu, ne vjeruje u takav rasplet: "Sve ima svoj početak i svoj kraj, no ne vjerujem da će plinska industrija ikad otići iz Orenburga. Prema dosad potvrđenim rezervama do 2030. ćemo zadržati proizvodnju od 7 do 8 milijardi prostornih metara plina godišnje. Vjerujem da ćemo do tada izmisliti nove tehnologije i pomoću njih pronaći nove izvore. Uostalom, danas su naše najdublje bušotine na 7100 metara, a buduće generacije vjerojatno će kopati dublje. U međuvremenu, namjeravamo pokrenuti novu proizvodnju polipropilena i polietilena, sirovina za plastičnu industriju, a u budućnosti i sintetskih goriva, primjerice dizela koji se dobiva iz plina. Orenburg ima tradiciju, tehnologiju i stručnjake tako da ne vjerujem da će proizvodnja ovdje ikad prestati."

Aleksandar Medvjedev, zamjenik predsjednika Upravnog vijeća Gazproma i šef Gazpromexporta, kompanije zadužene za izvoz plina, sastao se s novinarima iz Slovenije, Hrvatske i Rumunjske u svom uredu na desetom katu Gazpromove upravne zgrade u MoskviUnatoč Ivanovljevim planovima, činjenica je da plina u Orenburgu ima sve manje, pa tamošnja tvornica za preradu sve veće količine uvozi iz susjednih pokrajina, Tatarstana, Baškortostana i Samarske oblasti. U budućnosti, plin za preradu u Orenburgu trebao bi dolaziti iz obližnjeg Kazahstana, gdje bi Gazprom idućih godina trebao povećati proizvodnju na bogatim poljima Karačaganak.

Utoliko je jasno kako će u budućnosti Orenburg sve više ovisiti o plinu uvezenom s drugih izvora, pa je pitanje hoće li taj grad zadržati svoj status ruske plinske prijestolnice, osobito s obzirom na bogata nova nalazišta u južnom Sibiru i dalekom istoku Rusije. Hoće li u takvoj situaciji Orenburg uspjeti održati svoj sadašnji stupanj ekonomskog i društvenog razvoja pitanje je na koje nitko od tamošnjih stanovnika ne može sa sigurnošću dati odgovor, no kakav je život bez izvoza plina u Gazpromu su se uvjerili prošle zime za vrijeme plinske krize, kad je na dva tjedna zaustavljena opskrba Europe plinom.

Sergej Ivanov nerado se prisjeća tog vremena: "To je bila katastrofa, hvala Bogu da je završila. Taman sam se spremao krenuti na skijanje kad je došlo do prekida opskrbe. S obzirom na to da nismo imali kome transportirati plin, bili smo prisiljeni smanjiti proizvodnju na 25 posto. Ljude smo poslali na godišnji odmor. Neke bušotine morali smo u potpunosti zatvoriti, a na ponovno pokretanje proizvodnje na njima potrošili smo značajne količine novca. Pala nam je potražnja za sumporom koji proizvodimo u ogromnim količinama, ali ga odjednom više nitko nije želio kupiti. Nadam se da se slična situacija neće ponoviti u budućnosti."

To što se dogodilo tijekom plinske krize u Orenburgu vjerna je slika onoga što se tada dogodilo i u desecima drugih gradova s razvijenom plinskom proizvodnjom. Naime, za njih i za Gazprom plinska kriza bila je vjerojatno i štetnija nego za europske države koje su tijekom ta dva tjedna patile od nestašice plina. Nemogućnost isporuke plina za mnoge od gradova gdje je eksploatacija tog energenta jedina ekonomska djelatnost značio je golemi financijski gubitak. Rusi o tim problemima u principu nerado pričaju, službene statistike o gubicima države i Gazproma u tom razdoblju ne postoje, no u razgovoru s tamošnjim funkcionarima uočljiv je jak antiukrajinski sentiment, s obzirom na to da postoji opće rašireno uvjerenje kako je vodstvo te države krivo za prošlogodišnju krizu.

To stajalište zastupa i Juri Lipatov, zastupnik u ruskom parlamentu Dumi, predsjednik parlamentarnog odbora za energetiku i jedan od uglednijih ruskih lobista. "Već 15 godina plaćamo za probleme Ukrajine i jednom je to moralo prestati. Ako nemaju novca za plin, neka im Europska unija izda kredit. Dužnosnici EU također snose odgovornost za krizu. Mi smo ih još prije Nove godine obavijestili da bi moglo doći do prekida opskrbe, to se uistinu dogodilo 1. siječnja, a oni se zbog godišnjih odmora nisu sastali da nađu rješenje do 7. ili 8. siječnja. Problem sigurno nije bio u Rusiji, uostalom mi smo svoje obveze o isporuci uredno ispunjavali i u najnapetijim vremenima hladnog rata, pa zašto ne bismo danas. Nama je u interesu da prodajemo ono što imamo, a to je definitivno plin. Ne razumijem zašto se neki krugovi na zapadu s tim ne mogu pomiriti. Europa iz Rusije uvozi 25 posto svog plina i sada svi pričaju kako je to opasno, a nitko ne spominje Norvešku iz koje uvozi 18 posto. Čile proizvodi gotovo cjelokupnu svjetsku količinu bakra, pa nitko u tome ne vidi problem. Uostalom to je Božja volja, Rusija nema toplo more, sunce i divne plaže. Mi smo dobili polarne hladnoće, smrznutu tundru i plin. To je prirodan poredak stvari i europske države će prije ili kasnije shvatiti da Rusija i Gazprom moraju biti njihov partner, a ne suparnik", zaključio je Juri Lipatov.